Duh Sveti prožima Crkvu

Uvodno biblijsko čitanje: Doista, kao što je tijelo jedno, te ima mnogo udova, a svi udovi tijela, iako mnogi, jedno su tijelo – tako i Krist. Ta u jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni, bilo Židovi, bilo Grci, bilo robovi, bilo slobodni. I svi smo jednim Duhom napojeni” (1 Kor 12,12-13).
1. “Ako je Krist glava Crkve, Duh Sveti je njezina duša.” Tako je tvrdio moj časni prethodnik Lav XIII. u enciklici Divinum illud munus 1897: DS 3328). Poslije njega je Pio XII. objasnio: Duh Sveti je u mističnom Tijelu Kristovu “počelo svakog životnog i doista spasiteljskog djelovanja u svakom od različitih udova Tijela” (enc. Myst. Corp. 1943: DS 3808).
Danas želimo razmišljati o otajstvu Tijela Kristova koje je Crkva, ukoliko je oživljena i prožeta Duhom Svetim.
Nakon duhovskog događaja, skupina kojom započinje Crkva duboko se mijenja: riječ je, prvo, o zatvorenoj i statičkoj skupini, “oko sto i dvadeset duša” (Dj 1,15); poslije je riječ o otvorenoj i dinamičnoj skupini kojoj se, nakon Petrova govora, “pridruži oko tri tisuće duša” (Dj 2,41). Prava novost ne sastoji se toliko u tom premda neobičnom brojčanom porastu, nego u nazočnosti Duha Svetoga. Da zajednica bude doista kršćanska nije dovoljna skupina osoba. Crkva se rađa iz Duha Gospodnjega. Ona se predstavlja – da upotrijebimo sretni izričaj pokojnoga kardinala Congara – “sva u nebo usmjerena” (La Pentecoste, talijanski prijevod, Brescia 1986, str. 60).
2. To rođenje u Duhu, koje se dogodilo za svu Crkvu na Pedesetnicu, obnavlja se za svakog vjernika u krštenju, kada smo uronjeni u “samoga Duha” da budemo uključeni “u jedno tijelo” (1 Kor 12,13). Kod svetog Ireneja čitamo: “Kao što se iz brašna ne može načiniti, bez vode, ni jedan jedini kruh, tako ni mi koji smo mnogi ne možemo postati jedno u Kristu Isusu, bez vode koja silazi s neba” (Adv. Haer. 3,17,1). Voda koja silazi s neba i preobražava krsnu vodu je Duh Sveti.
Sveti Augustin tvrdi: “Ono što je našim udovima duh, to jest naša duša, to je Duh Sveti Kristovim udovima, Kristovu Tijelu, to jest Crkvi” (Serm. 267,4).
Drugi vatikanski koncil, u dogmatskoj konstituciji o Crkvi, vraća se na tu sliku, razvija je i određuje: Krist “nam je dao svoga Duha, koji, budući je jedan te isti u Glavi i udovima, čitavo tijelo tako oživljuje, ujedinjuje i kreće da su sveti Oci mogli usporediti Njegovo djelovanje s onim što ga vrši u ljudskom tijelu životno počelo ili duša” (LG 7).
Taj odnos Duha s Crkvom usmjeruje nas da je shvatimo bez upadanja u dvije suprotne greške na koje je već ukazala Mystici corporis: ekleziološki naturalizam koji se zaustavlja jednostrano na onome što je vidljivo sve do shvaćanja Crkve kao jednostavne ljudske ustanove; ili, naprotiv, ekleziološki misticizam koji ističe jedinstvo Crkve s Kristom, sve do shvaćanja Krista i Crkve kao svojevrsne fizičke osobe. To su dvije greške koje su slične – kako je već istaknuo Lav XIII. u enciklici Satis cognitum – dvjema kristološkim herezama: nestorijanstvu, koje je razdvajalo dvije Kristove naravi, i monofizitstvu koje ih je stapalo. Drugi vatikanski koncil dao nam je sažetak da nam pomogne shvatiti pravi smisao mističnog jedinstva Crkve, predstavljajući je “kao jedinstvenu složenu stvarnost, koja je sastavljena od ljudskog i božanskog elementa” (LG 8).
3. Prisutnost Duha Svetoga u Crkvi čini da je ona, premda označena grijehom svojih članova, sačuvana od otpadništva. Svetost ne samo da grijeh zamjenjuje, nego ga nadvisuje. I u tom se smislu može reći sa svetim Pavlom da tamo gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost (usp. Rim 5,20).
Duh Sveti prebiva u Crkvi ne kao gost koji ostaje ipak tuđ, nego kao duša koja preobražava zajednicu u “sveti hram Božji” (1 Kor 3,17; usp. 6,19; Ef 2,21) i neprestano je sebi upriličuje po svom specifičnom daru a to je djelatna ljubav (usp. Rim 5,5; Gal 5,22). Djelatna ljubav – naučava II. vatikanski koncil u dogmatskoj konstituciji o Crkvi – “upravlja svim sredstvima posvećenja, daje im oblik i dovodi ih do svršetka” (LG 42). Djelatna ljubav je “srce” Kristova mističnoga Tijela, kako čitamo na lijepoj autobiografskoj stranici svete Terezije od Djeteta Isusa: “Shvatila sam, ako Crkva ima tijelo sastavljeno od različitih udova, da joj onda ne nedostaje najpotrebniji i najplemenitiji od svih udova: shvatila sam da Crkva ima Srce i da to Srce gori od ljubavi. Shvatila sam da jedino ljubav oživljuje sve udove Crkve, i kad bi se ljubav ugasila, ne bi više apostoli navješćivali Evanđelja, mučenici ne bi više htjeli prolijevati svoju krv (…). Shvatila sam da ljubav obuhvaća sva zvanja, da je ljubav sve, da ona obuhvaća sva vremena i sva mjesta (…), jednom riječju, da je ona vječna” (Autobiografski rukopisi, B).
4. Duh koji prebiva u Crkvi, prebiva i u srcu svakog vjernika: on je dulcis hospes animae (slatki gost duše). Slijediti put osobnog obraćenja i posvećenja znači onda pustiti se “voditi” od Duha (usp. Rim 814), pustiti ga djelovati, moliti, ljubiti u nama. “Postati svetima” moguće je ako se dopusti biti posvećen od Onoga koji je Svet, poučljivo surađujući s njegovim preobrazujućim djelovanjem. Zbog toga, “postajući prvenstvenim ciljem Jubileja, jačanje vjere i kršćanskog svjedočanstva, prijeko je potrebno u svakom vjerniku probuditi pravu težnju prema svetosti, jaku želju za obraćenjem i osobnom obnovom u ozračju sve intenzivnije molitve i solidarnog prihvaćanja bližnjega, posebno onoga u većoj potrebi” (Nadolaskom trećeg tisućljeća, 42).
Smijemo smatrati da je Duh Sveti kao duša naše duše i stoga tajna našega posvećenja. Dopustimo da se u nama nastani njegova snažna i šutljiva, nutarnja i preobrazujuća nazočnost!
5. Sveti Pavao nas uči da je prebivalište Duha Svetoga u nama, tijesno povezano s Isusovim uskrsnućem, također temelj našeg konačnog uskrsnuća: “Ako li Duh Onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama, Onaj koji uskrisi Krista od mrtvih, oživjet će i smrtna tijela vaša po Duhu svome koji prebiva u vama” (Rim 8,11).
U vječnome blaženstvu živjet ćemo u radosnoj su-gozbi koja je sada unaprijed predočena i anticipirana Euharistijom. Tada će Duh dovesti do pune zrelosti sve klice zajedništva, ljubavi i bratstva, koje su procvali na našem zemaljskom hodočašću. Kako tvrdi sveti Grgur Nisenski, “okruženi jedinstvom Duha Svetoga kao vezom mira, svi će biti jedno Tijelo i jedan Duh” (Hom. 15, in Cant.).