Duhovne vježbe franjevaca trećoredaca
Duhovne vježbe franjevaca trećoredaca u Glavotoku
Dr. sc. Nikola Stanković, redovnik Družbe Isusove iz Zagreba, profesor filozofije u miru s Fakulteta filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu vodio je godišnje duhovne vježbe braći Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša. Na duhovnim vježbama u Samostanu Svete Marije u Glavotoku na otoku Krku od 2. do 6. rujna sudjelovalo je sedamnaest redovnika i jedan budući novak iz jedanaest samostana i kuća Provincije, a među sudionicima je bio i provincijal fra Ivo Martinović.
Svakog su dana bila dva razmatranja i homilija na euharistiji, a jedno je prijepodne bilo posvećeno sakramentu pomirenja. Uvečer je jednoga dana bio križni put, drugoga dana euharistijsko klanjanje, a dvije su večeri bile posvećene duhovnom kolokviju s voditeljem nakon njegovih uvodnih misli i poticaja. Svakog se dana molila liturgija časova: Jutarnja, Večernja, Srednji čas i Povečerje.
U uvodnom razmatranju voditelj je, govoreći o preduvjetima plodonosnih duhovnih vježbi, među ostalim iznio sljedeće preduvjete: spremnost na obraćenje, priznavanje vlastitih neurednih sklonosti, stvaranje uvjeta za osluškivanje Božjega govora, otvorenost za Božja prosvjetljenja. U razmatranju pod naslovom „Što ćeš ti ovdje, Ilija?“ naglasio je da Bog zove na nastavak proročke službe bez obzira na teškoće, protivljenja i opasnosti na koje čovjek nailazi.
Jedno je razmatranje bilo posvećeno potrebi stalnog provjeravanja istinitosti evanđeoske poruke i našega iskustva s njom kako bismo je mogli istinski prenositi i svjedočiti. Nismo pozvani na osrednjost nego na trajni rast u svetosti. U posljednjem razmatranju sudionici su bili suočeni s nizom egzistencijalnih pitanja: Jesmo li prenestrpljivi da bismo nastavili tražiti Boga? Jesmo li prekritični da bismo priznali i prihvatili istinu? Jesmo li preumišljeni da bismo realno i ponizno vidjeli sebe? Jesmo li pregrubi da bismo zamijetili važne nijanse u osobama i u međuosobnim odnosima? Jesmo li preoholi da bismo se snizili do istine? Jesmo li prepametni, preinformirani da bismo druge poslušali? Jesmo li prezauzeti da bismo druge saslušali i iskazali im suosjećanje u njihovim teškoćama? „Treba priznati svoje granice i živjeti u istini da bismo bili bolji i svetiji nego sada!”
U prvom duhovnom kolokviju istaknuto je da redovnici trebaju biti postojani u svom načinu života jer samo tako „ponazočuju novi Božji svijet posred grešnoga svijeta“, posebno svojim vjerodostojnim življenjem zajedništva. U drugom kolokviju voditelj je prikazao dokument Kongregacije za nauk vjere „Iuvenescit Ecclesia“, Pismo biskupima Katoličke Crkve o odnosu hijerarhijskih i karizmatskih darova za život i poslanje Crkve. Neki kriteriji za priznavanje novih karizmi u Crkvi mogu istodobno biti mjerila za vjernost karizmi vlastite redovničke zajednice i za plodnost poslanja u Crkvi i svijetu: rast u svetosti, uključenost u novu evangelizaciju, ispovijedanje cjelovite vjere, zajedništvo s Crkvom, priznavanje i prihvaćanje drugih karizmi u Crkvi, duhovni plodovi. Redovnici mogu i danas obnavljati i pomlađivati Crkvu vjernim življenjem karizme svog utemeljitelja i svoje redovničke zajednice.
Na kraju duhovnih vježbi provincijal fra Ivo Martinović predao je Tomislava Sabađiju fra Josi Živkoviću, učitelju novaka te će fra Tomislav, odjenuvši novicijatsko odijelo, započeti godinu novicijata u Samostanu sv. Franje u Krku.
