O. Mihovil uveo je redovnice u temu duhovnih vježbi promišljanjem „Poziv živjeti Kraljevstvo Božje u sebi i međusobno“. Uslijedio je zaziv Duha Svetoga i poticaji na međusobnu molitvu i osluškivanje. Obrađivali su prispodobe o Kraljevstvu Božjem iz Evanđelja po Mateju. „Iziđe sijač sijati…“. O. Mihovil protumačio j što je sjeme uz put. S tim je povezao duboko kajanje koje je važno kako bi se dalo Bogu prostor u srcu. Naveo je i druge primjere kajanja i obraćenja u Sv. pismu. Kajanje je otvaranje naših dubina. Često smo slijepi i važno je moliti za svjetlo da vidimo svoje dubine i uvidimo gdje je tama, oholost, sebičnost… Kajati se što nismo Boga slušali, tražili njegovo svjetlo i Božju Riječ. Božja riječ je Ljubav, pojasnio je.

Sjeme na kamenitom tlu rješava se praštanjem. Zadržavanje ljutnje je kao ispijanje otrova. Praštanje je dio ljubavi. Praštanje je čin srca, a ne uma i ne zaborava. Potiskivanje nije rješenje. To blokira Božju ljubav. Oprostiti ne znači prihvatiti bez reagiranja. Legitimno je više ne trpjeti. Oprostiti možemo i osobi koja je daleko ili koja je već umrla. Čin praštanja je duhovni čin i ne ovisi o vremenu. Sloboda mog srca ovisi samo o meni. Oprost nije emocija nego izbor. Oprostiti ne znači odreći se pravde. I papa Ivan Pavao II. oprostio je atentatoru, ali on je ostao u zatvoru. Oprostiti ne znači odustati od vrijednosti koje su bile povrijeđene. Također to nije pokazivanje vlastite nadmoći. Srce koje ima sućut može oprostiti. Mora se staviti u položaj druge osobe. Kada teško praštamo tada blokiramo Božji život u nama. To je proces koji dovodi do duboke promjene. Opraštanje ne uključuje i pomirenje, protumačio je.

Sa sjemenom koje je zasijano u trnje povezano je odricanje. To sjeme ostaje bez ploda. To su razne brige koje nam dolaze. One su usredotočene na vlastite interese. Trnovit teren nam ne dopušta da se u nama razvijaju naše čežnje. Isus nas poziva da se prvo brinemo za Božje Kraljevstvo, kazao je o. Mihovil.

Zadnje sjeme pada na dobru zemlju. To je povezano s blaženstvom: blago siromasima i blago progonjenima zbog pravednosti… Božju riječ treba nositi u srcu i čuvati je, istaknuo je predvoditelj duhovnih vježbi.

Govorio je i o drugim prispodobama: o kukolju, o zrnu gorušice, kvascu, o skrivenom blagu i biseru i na kraju o ribarskoj mreži. Uz prispodobu o kukolju je naglasio kako je u zemaljskoj fazi života sasvim prirodno da zajedno raste dobro i zlo. Bog odlučuje kada će se to dvoje odijeliti. Moramo prihvatiti tu činjenicu. Ne toliko snage i napora posvetiti u borbi protiv zla nego se sve više truditi činiti i uvećati dobro, zaključio je o. Mihovil.