Duhovnost strpljivosti

Čitanje: Jak 5,7-8.9b

1. “Uđite s hvalama na vrata njegova!” (Ps 100). S tim smo raspoloženjem, braćo i sestre, započeli ovo večernje molitveno slavlje. Ušli smo u drukčiji prostor od naših svakidašnjih prostora u kojima živimo i radimo. Ušli smo preko praga i na vrata koja ističu ljepotu svijeta preobražena dolaskom Boga u Isusu Kristu. Ušli smo u prostor koji nas poziva da budemo Kristova zajednica, spremna slušati Božju riječ koja je kadra preobraziti naše svagdašnje prostore. I ta nam je riječ progovorila pozivom i poticajom: Strpite se do Dolaska Gospodnjega! (usp. Jak 5,7)
Radost došašća i kršćanska nada u danas naviještenoj riječi dobivaju ime: strpljivost. Svako je liturgijsko slavlje poziv na radost. Božja nas riječ poučava da su strpljivost i radost odlike kršćanina na putu prema slavlju Kristova Utjelovljenja.

2. Strpljivost neki povezuju isključivo sa starošću i sa starim ljudima, sa završetkom… No, strpljivost obuhvaća cjelokupni čovjekov život. Ona je snaga, a ne slabost. Ona ne pripada završetku, kad se ništa više ne može učiniti, nego je sastavni dio početka ljudskoga djela: započinje se sa strpljivošću i s njome se nastavlja; zahvaljujući strpljivosti započeto djelo dobiva svoj osmišljeni završetak.
Postoji strpljivost koja je ljubav i postoji strpljivost koja je iščekivanje. Prvi nam oblik strpljivosti ne dopušta da jadikujemo, jer nam pred oči stavlja drugoga čovjeka i ono što nas potiče na dobro prema drugima. Drugi nam se oblik strpljivosti otkriva na bezbroj načina svakoga dana: čekanje u prometu, čekanja pred uredima, neizvjesnost u bolesti; svakidašnje ponavljanje istih poslova… Upravo strpljenje jamči čvrstoću životne građevine. Ono je jače od protivljenja, odbijanja, iznenadnih udaraca i sukoba. Strpljenje govori o veličini nade i snazi ljubavi. I sama hrvatska riječ strpljenje pokazuje da trpljenje nije usamljeno, nego je u zajedništvu, trpljenje s nekim, a to je drugo ime za ljubav.

3. “Očvrsnite srca, jer se Dolazak Gospodnji približio!” (Jak 5,8) U tome pozivu nema ni sjene dvojbi kakvo je kršćansko iščekivanje. To nije pasivna pomirenost s pobjedom zla, nego radostan pogled prema Onomu koji dolazi. Gospodin svakoga dana dolazi u naš život; s nama je kako bi nas podupirao u izgradnji svijeta u kojemu se stepe i neplodne pustinje sebeljublja i mržnje preobražavaju u ljubav.
Ulazna vrata naše katedrale snažnom slikom izražavaju kršćansku strpljivost. Štoviše, ta su vrata slika i sažetak kršćanske filozofije življenja. Kad bismo ih položili vodoravno na zemlju, vidjeli bismo da u manjim dimenzijama odražavaju tloris unutrašnjosti naših crkava: od ulaza do oltara kao simbola Krista prati nas niz svetaca u bočnim nišama, prozorima, kapelicama, sve do apside u kojoj susrećemo prostor u kojem se ljudsko povezuje s božanskim životom Presvetoga Trojstva. Ta su vrata naše zajednice vjere slika puta i prostora svetosti, tog Božjega dara iz kojega se rađa kršćanska ljubav.
Građevina ljubavi poput kamena na kamenu, niknula je na temeljima međusobnoga poštovanja, opraštanja koje ruši nepovjerenja i strahove. Zar sami ne osjećamo Božju strpljivost s nama? Nije li on sam strpljiv s našim odbijanjem, zatvorenošću, tvrdoćom srca, našim grijesima? Kada nam govori da očvrsnemo svoja srca podsjeća nas da je on nenadomjestivo uporište našega života.

4. Predraga braćo i sestre! Zahvaljujem svima vama, u prvom redu svim vjernicima pojedinačno, kao i državnim i gradskim ustanovama, svima koji su svojom žrtvom i darom našoj katedrali vratili umjetničku dragocjenost. Zahvaljujem i svima odgovornima za ovo djelo, posebno članovima crkvenoga i stručnoga Odbora Zagrebačke nadbiskupije za obnovu katedrale, počevši od kanonika: mons. Josipa Klarića, mons. Vladimira Stankovića i mons. Jurja Batelje, te prebendara: preč. Mije Gabrića i preč. Mirka Totovića. Hvala također stručnom osoblju: arhitektima, kiparima, električarima koji su rasvjetom učinili poseban ugođaj i istaknuli čipkastu strukturu kamena te svim ostalim radnicima koji su strpljivo, mukotrpno i s ljubavlju obnavljali djelo koje svojom trajnošću nadvisuje životni vijek jednoga naraštaja. Viđamo ih svakoga dana na skelama i nosimo ih u molitvama te ostajemo potporom u njihovu trudu. Iz tih i mnogih drugih razloga kao vjernici ne smijemo se dati smesti bezobzirnim pokušajima da se naše vjerničko zalaganje oko dobra – a za vjernika je veoma važno crkveno kulturno dobro – proglasi neosjetljivošću za siromahe.

Crkva nikada ne zaboravlja niti može zaboraviti siromahe, jer bi zaboravila i zanijekala samu sebe. Briga za kulturno dobro u Crkvi odraz je i dokaz da postoji briga za zajedničko dobro, a time i za siromahe. Te se dvije brige u Crkvi nadopunjuju, a ne isključuju, dok nebriga za nosive simbole vrijednosti jednoga društva pokazuje da u njemu nema mjesta ni za Boga ni za čovjeka. Bili bismo vrijedni prezira kad ne bismo vidjeli siromaha, ali bismo bili nevjerodostojni kad bismo iz svijeta prognali ljepotu i baštinu izraslu iz iste vjere koja nam daje snagu za služenje siromašnima! Za higijenu duha dragoga nam Zagreba i Hrvatske nužna je suradnja institucija i pojedinaca koji će njegovati ljepotu i prepoznavati snagu simbola koji su sposobni poticati na dobro. Ova je prvostolnica obiteljski dom Zagrebačke nadbiskupije; ona je simbol našega grada i Hrvatske. Ako je to istina, ostaje pitanje odnosimo li se prema tomu simbolu na primjeren način.

5. Ova je obnova portala i pročelja naše katedrale novi poticaj i umjetnicima koji su kršćani i katolici, osobito u našoj Nadbiskupiji. Više sam puta i do sada poticao da se umjetnici raznih područja okupe i stvore jezgru za zajednički rad koji će biti na službu Crkvi. Ističem stoga da je za takvo organiziranje osobito milosno vrijeme Druge Sinode Zagrebačke nadbiskupije.
U vremenu u kojemu živimo nije teško otkriti da postoji nasilje nad ljepotom, nerijetko umotano u nejasan pojam umjetničkoga; postoji težnja da se umjetnost odvoji od nadnaravnoga nadahnuća, od stvorenoga i od Stvoritelja. Znam da u Hrvatskoj djeluju i razmišljaju umjetnici koji svakoga dana svoje srce učvršćuju u vjeri i koji zastaju pred veličanstvenim djelom Božjega Stvaranja i Otkupljenja, kako bi mogli progovoriti svježim izrazom svoje vjere. Hvala im, jer i oni su produžetak istoga govora kojim progovara katedralni portal. Ali za njih, nažalost, kao da ima premalo mjesta u društvu i u krugovima koji iz svojih interesa odlučuju o tome što je umjetničko, a što nije. Pozivam vas, poštovani kršćanski umjetnici, da kao vjernici, uz sve poteškoće na koje nailazite, ne prestanete biti crkveni ljudi i da darovima koje vam je Bog podario obradujete druge ljude u okrilju Crkve.
Umjetnički rad niče strpljivo: kao dugotrajno rađanje ideje, ili kao mukotrpno iščekivanje nadahnuća, ili kao izvođenje zamišljenoga uz mnoštvo odricanja i u teškim okolnostima. Umjetnički rad koji osluškuje, promatra, nasljeduje Božje djelo zapravo je duboko mističko iskustvo koje ne ostaje na razini sebičnoga autorstva, nego postaje darom drugim ljudima koji dijele istu vjeru.

6. Predragi vjernici! Pred obnovljenim će se portalom naći različiti ljudi sa svojim životnim iskustvima, sa svojim traženjima, pogledima i znatiželjom. Pred tim ćemo se vratima, kao i naši stari u prošlosti, ponovno naći i mi. Ona su poziv na sabranost, na promišljanje vlastitih postupaka i ponašanja, na istinu da se iza njih nalazi prostor vjerničke zajednice; da se na njihovu pragu susreću dva svijeta; da smo na tim vratima i mi izazvani svoj život suobličiti Kristu ili Krista odbaciti iz svoga života.
U došašću smo svakoga dana poticani živjeti duhovnost strpljivosti i onda kada sve oko nas govori suprotnim jezikom. Svijet koji mami na trošenje materijalnih sredstava ne voli strpljivost. No, to nestrpljenje nije sveto nestrpljenje koje bi željno iščekivalo Boga. To je nestrpljenje koje ne poštuje dinamiku iščekivanja ni životni rast i zato mu se valja usprotiviti. Danas nam je potrebna kultura strpljivosti koja nas uči da nijedan istinski uspjeh, niti veliko djelo ne nastaju u žurbi. Ne postoji uspješnost na brzinu. Ne dopustimo stoga da nam govor potrošnje oduzme milost iščekivanja i duhovni dar strpljenja.

Sveti Jakov uzvikuje: Evo sudac stoji pred vratima! (Jak 5,9) S tom sviješću i sigurnošću ulazimo u posljednje dane došašća. To nije sudac s kojim svijet nestaje u zlu, nego sudac koji dopušta da svijet živi novost ljubavi, da mi njegovi vjernici hodimo u novosti života. Zahvaljujući njemu koji pobjeđuje zlo i koji dolazi da nas spasi pustinja naših života otkriva nadu i počinje cvasti. Portal zagrebačke katedrale trajno će izazivati pozivom: Bog stoji na vratima – uđimo s hvalama na vrata njegova! (usp. Jak 5,9; Ps 100)
Amen.