Ta je misa ujedno bila i oproštajna za dosadašnjeg župnika u Tavankutu preč. Franju Ivankovića, koji je dekretom subotičkog biskupa Slavka Večerina imenovan župnikom u Žedniku. Svećeničko zajedništvo za oltarom činili su, osim župnika domaćina, prošlogodišnji tavankutski mladomisnik Tomislav Vojnić Mijatov i arhiprezbiter katedralnog arhiprezbiterata i predsjednik Udruge bunjevačkih Hrvata „Dužijanca“, mons. dr. Andrija Anišić. Nositelji Dužijance, stoljetne tradicije zahvale za obavljene žetvene radove Hrvata na sjeveru Bačke, bili su veliki i mali bandaški par Nikola Skenderović i Matea Milojević i Josip Mamužić i Lucija Vukmanov Šimokov.

Svečanom misom Dužijance završili su Tavankutski dani kulture 2021., u sklopu kojih su večer prije predstavljeni ovogodišnji bandaš i bandašica, održan program zatvaranja XXXVI. saziva prve kolonije naive u tehnici slame, te program završetka  X. seminara bunjevačkog stvaralaštva.

Tavankutski sin vlč. Tomislav Vojnić Mijatov u propovijedi je podsjetio da je već u Starom zavjetu pobožan Židov zahvalno donio košaru prvih plodova u hram i „duboko se pred Bogom poklonio“. To je bilo razumljivo jer dovoljna je bila suša, najezda skakavaca, poplava – i gladovalo se. Zato su bili duboko zahvalni za svaki plod zemlje. „I mudro je zahvaljivati Bogu za vedra jutra, za jutarnju rosu, za obilatu kišu, jer zahvalan čovjek je mudar čovjek, jer je svjestan koliko puno toga ima, a da u isto vrijeme to dobiva besplatno od Boga”, rekao je vlč. Vojnić Mijatov.

Slavimo Dužijancu u Tavankutu, događaj zahvale i radosti što je pripravljen svagdašnji kruh kao dar Neba i rada ljudskih ruku. Trebalo je puno molitve, staranja i rada, dok se požnjeveno nije našlo u žitnicama. Hvala Bogu za vridne i strpljive ratarske ruke koje je na Markovo ratar sklopio i zamolio pridragog Boga da blagoslovi njegova žitna polja dobrom kišom i lipim vrimenom, kazao je propovjednik.

Evanđelje ove nedjelje svjedoči nam o potrebi čovjeka da zastane i odmori se od napornog rada. Nakon putovanja i naviještanja Evanđelja drugima, apostoli se okupljaju oko Isusa koji ih poziva u osamu, da odmore. Vidi da su umorni i iscrpljeni te ih poziva ne samo da odmore nego i da se nahrane. Sam Bog je imao potrebu odmora nakon stvaranja svijeta te čovjek počinkom potvrđuje svoje dostojanstvo i stvorenost na sliku Božju. Poruka je ovo svima nama: da kao vrijedni ljudi znamo nedjeljom i blagdanom stati, odmoriti od posla i Bogu zahvaliti. Mi smo tek suradnici, koji, u skladu sa svojim sposobnostima i sa svojom marljivošću, surađujemo na Božjoj njivi kojoj tek Bog daje rast i napredak. Zato, ne dajmo se zavesti „radoholičarima“, onim vječito tjeskobnim, užurbanima ljudima, kojima nikada dosta zemlje i dovoljno dana u godini, pri čemu zaboravljaju na Božji poziv da se povuku u osamu, u svoje obitelji, Božji dom, crkvu i otpočinu malo od napornog rada. Možemo jesti zemaljski kruh za obiteljskim stolom, ali tko ne blaguje euharistijski kruh, tko nije u zajednici oltara, nema dioništva u Božjem kruhu, naveo je propovjednik riječi sv. Ignacija Antiohijskog.

Dodao je kako smo u Godini smo Svete obitelji i sv. Josipa „i upravo naša Dužijanca ima svoj duboki korijen u obitelji, kućnoj crkvi, u kojoj se odvajkada slavilo i zahvaljivalo za završetak žetve. Prije više od 110 godina „naše majke i dide su lomili kruh od novog žita u svojim obiteljima, ali njihova vjernička duša nije bila prazna te su bili svjesni da nikada ne triba zaboraviti i ići protiv Boga, jer nisu naši stari takvi bili, ma i najteže kad je bilo, i suzu su svoju krili. Htjeli su i ostali su vjerni Bogu.” Svjesni svoga vjerničkog identiteta željeli su obiteljsko slavlje Dužijance prenijeti u veliku obitelj, župnu zajednicu. Tako je pronicljivi duh kerskog župnika mons. Blaška Rajića uočio sakralnost i ljepotu tog obiteljskog slavljenja zahvale za najvažniji ljudski rad, žetvu, te je Dužijancu unio pod svodove crkve. Ta crkvena dužijanca je nešto izvorno, nešto što nitko nema. Ponosni budimo, pozvao je propovjednik.

Istaknuo je da se cjelokupna tradicija, baština i običaji bačkih Hrvata – Bunjevaca ne mogu ni razumjeti ni objasniti bez katoličke vjere! „Vjera, ljubav i domovina jesu za nas stupovi na kojem se oslanja sav naš vjerski i nacionalni identitet. Prvo i najvažnije jest vjera i pouzdanje u Boga, koji nas je obdario rodnom zemljom, vrijednim i poštenim ratarskim rukama koje nastavljaju djelo stvaranja novoga kruha za život svijeta. Zatim ljubav prema narodnoj bunjevačkoj nošnji, milozvučnoj tamburi, folkloru i zajedništvu bez kojega bismo bili kulturno i društveno siromašni. I ljubav prema svojoj domovini Bačkoj, u kojoj smo više od tri stoljeća vjerni Bogu i Crkvi, pritom ne zaboravljajući na vlastite hercegovačke korijene koji su puno dublji od pšeničnog. Na ovoj smo bačkoj ravnici stasali. Radom naših starih njive su rodile. Njihovim je križem učvršćena vjera naša. Sačuvali smo istu vjeru, istu ljubav, isti ponos. Djevojke i mladići bili su prije jednog stoljeća ponosni i dostojni čuvari, graditelji i svjedoci Dužijance i onoga što su nam naši preci namrli. Zato mladosti, i dalje čuvajte svoje korijene, tradiciju i vjeru, istinski Bogu zahvaljujte, kruh cijenite, božanskim se hranite kruhom. Budite graditelji drukčijeg svijeta, koji je utemeljen na vjeri, na istini, na pravdi, na solidarnosti, na ljubavi”.

Dužijanca je stoljetni čuvar i prenositelj sjećanja života i rada, uspjeha i nade čovjeka vjernika. Od svojih početaka Dužijanca predstavlja savez višestoljetne katoličke vjere i bogate tradicije. Dužijanca je naša, djelo je uma i srca našega čovjeka, obasjana svjetlom vjere i snagom molitve i stoga se nikada to ne smije dovesti u pitanje. Ako je izazov i postavljen, odgovor je jasan: Mi kao živa Crkva trebamo biti prenositelji duhovnih vrednota iz kojih je i nastala Dužijanca i tako je nastaviti dalje, rekao je mladomisnik.

Na kraju je zahvalio „svom starijem subratu u svećeništvu, našem župniku Franji. Župniče Franjo, Dužijanca označava svršetak žetve, rada na njivi, a onda i na Božjoj njivi. Isus Krist je sijač Božje riječi u ljudskim srcima, ali je zadaću naviještanja i oplemenjivanja te iste Riječi povjerio Vama prije 23 godine na ovoj našoj tavankutskoj i ljutovačkoj piskovitoj njivi. Nije vam bilo lako, o čemu sigurno možete posvjedočiti, ali vaše svećeničko srce je sve to podnosilo samo radi mira i zajedništva koje ste nastojali sačuvati. Vjerujem da svaki iskreni i dobronamjerni župljanin ove župe, može posvjedočiti kako ste bili revan i predan Kristov svećenik na oltaru, graditelj i obnovitelj crkve, župne kuće, kapelice, ali najvažnije od svega Kristov suradnik u izgradnji duhovnosti žive Crkve, nerukotvorenog doma. Duhovna zvanja koja ste imali u Somboru i ovdje u Tavankutu su izmoljena od Boga, ali bez zauzete i čvrste molitve zajednice i samog župnika koji moli sa zajednicom, ta zvanja bi možda bila ugašena. I zato osobno želim reći veliko hvala Bogu što vas je stavio na moj životni put i za vašu nesebičnu podršku koju ste mi pružali sve do Kristova oltara. Parafrazirat ću riječi koje ste izrekli ovdje prije malo više od godinu dana na mladoj misi: Vaš novi dekret bit će nova obitelj gdje ćete nalaziti svoga oca i majku, braću i sestre. Ova župna obitelj vas nikad neće zaboraviti, a sve ono božansko, lijepo i plemenito što ste nam dali, dijelite i s novom obitelji. A Vi ste srcu nam, Tak puno sunca dali, Kaj morem Vam neg’ reć: Od sveg vam srca fala! Nek u nama uvijek živi zahvala Bogu na svim primljenim darovima.”

Krunu od slame koja simbolizira 75 godina postojanja i rada HKPD „Matija Gubec“ izradila je Jozefa Skenderović, a na oltar prinijeli mladi u bunjevačkoj nošnji. Pjevanje na misi predvodio je crkveni zbor uz orguljsku pratnju kantorice Elizabete Balažević. Cijela crkva je nakon pričesti zapjevala „Tebe Boga hvalimo“, a uslijedili su oproštajni govori. Uime župe dosadašnjem župniku je zahvalila Bernadica Vojnić Mijatov, a uime Hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva „Matija Gubec“ predsjednik Društva Ladislav Suknović.

Poslije zahvale Franje Ivankovića za 23 godine u Tavankutu otpjevana je hrvatska himna „Lijepa naša domovino“, a na kraju mise župnik je podijelio svečani blagoslov. Slavlje je završeno u večernjim satima „bandašicinim kolom“ u dvorištu župe.

Prva Dužijanca u Tavankutu se održala godine 1928. i s prekidima se održavala do 1966. Veliki prekid nastaje do 1987. kada je obnovljeno slavljenje Dužijance, a od tada nije održana samo prošle godine zbog pandemije koronavirusa.