Budi dio naše mreže
Izbornik

Ekumenizam u odnosima s drugim Crkvama

1. Ekumenizam je

Papin govor u općoj audijenciji u Vatikanu u srijedu 9. kolovoza 1995.

1. Ekumenizam je, kako tvrdi II. Vatikanski koncil, osobito važan kad je riječ o odnosima istočnih Pravoslavnih crkava i Katoličke crkve. Sadašnja, naime, podijeljenost ne može izbrisati uspomenu na dugački zajedno prijeđeni put u vjernosti zajedničkoj apostolskoj baštini. “Crkve kršćanskog Istoka i kršćanskog Zapada u tijeku mnogih stoljeća slijedile su vlastite putove, ipak sjedinjene u bratskom zajedništvu vjere i sakramentskog života, dok je rimska Stolica, uz opću suglasnost, posredovala kad god bi među njima izbila neslaganja glede vjere ili stege” (Unitatis redintegratio, 14). U tom povijesnom razdoblju, istočne su Crkve imale vlastiti način bogoslužja i izražavanja misterija zajedničke vjere i ostvarivanja crkvene stege. Takve zakonite razlike nisu priječile prihvaćanje službe povjerene Petru i njegovim nasljednicima.
2. Za vrijeme zajednički prijeđenoga puta Zapad je od Istoka mnogo primio na području bogoštovlja, duhovnosti i pravnoga uređenja. Štoviše, “temeljne istine kršćanske vjere, o Trojstvu o Riječi Božjoj utjelovljenoj u Mariji Djevici su utvrđene kao dogme na općim koncilima koji su bili održani na Istoku” (ondje). Razvoj kršćanskoga učenja na Istoku u prvim stoljećima bio je presudan za oblikovanje sveopće crkvene vjere. Ovdje se želim s dubokim poštovanjem sjetiti nauka što su ga utvrdili neki opći sabori prvih stoljeća: istobitnost Sina s Ocem, u Niceji god. 325; božanstvo Duha Svetoga, u prvom Carigradskom koncilu god. 381; Marijino bogomaterinstvo, u Efezu godine 431; jedinstvo osobe i dvojstvo naravi u Kristu, u Kalcedonu godine 451. Od tog temeljnog i određujućeg doprinosa kršćanskoj vjeri trebaju se razvijati pitanja koja đe omogućiti sve bolje istraživanje “neistraživog bogatstva” Kristova otajstva (usp. Ef. 3,8).
Drugi Vatikanski koncil izbjegao je vraćanje na okolnosti podjele, kao i zadržavanje na ocjenjivanju uzajamnim prigovorima. On samo bilježi da je istovjetna baština, primljena od apostola, donekle različito razvijana na Istoku i na Zapadu, “također zbog razlike mantaliteta i životnih uvjeta” (UR, 14). To je dovelo do poteškoća koje su, “osim izvanjskih razloga također zbog pomanjkanja uzajamnog povjerenja i ljubavi, dovele do podjele” (ondje). Sjećanje na žalosne stranice iz prošlosti, mjesto zatvaranja u kavez ponovnog optuživanja, treba poticati uzajamno razumijevanje i ljubav u sadašnjosti kao i u budućnosti.
3. U tom pogledu želim istaknuti veliko uvažavanje koje Koncil pokazuje za duhovna bogatstva kršćanskog Istoka, počevši od onih što su povezani sa svetim bogoštovljem. Istočne Crkve s mnogo ljubavi vrče liturgijske čine. To osobito vrijedi za slavljene euharistije u kojoj smo svi pozvani sve dublje otkrivati “izvor crkvenog života i zalog budućega života” (UR, 15). U njoj “vjernici, sjedinjeni s biskupom, imaju pristup Bogu Ocu po Sinu, utjelovljenoj Riječi, umrlom i proslavljenom u izlijevanju Duha Svetog, te ulaze u zajedništvo sa Presvetim Trojstvom, postajući #!sudionicima Božje naravi#! (2 Pt 1,4). Tako je Crkva Božja izgrađena i raste u pojedinim Crkvama” (ondje).
Zatim Dekret o ekumenizmu spominje kako su istočnjaci pobožni prema Mariji, uvijek Djevici Bogorodici, koju uzvisuju blistavim hvalospjevima. Štovanje posvećeno Bogorodici (Theotdkos) osvjetljuje bitnu Marijinu važnost u djelu otkupljenja, također osvjetljuje smisao i vrijednost čašćenja svetaca. Posebnu pozornost Dekret poklanja duhovnoj baštini i posebno baštini redovničkoga života, primjećujući da iz toga izvora “potječe redovničko pravilo kod Latina, te od vremena do vremena prima odonud novu snagu” (ondje). Doprinos kršćanskog Istoka životu Kristove Crkve bio je i uvijek ostaje vrlo važan. Stoga Koncil potiče katolike neka znaju “da je upoznavanje, čašćenje, čuvanje i održavanje prebogate liturgijske i duhovne baštine kršćanskog Istoka veoma važno za vjerno čuvanje cjelovite kršćanske baštine i za ponovno pomirenje kršćana Istoka i Zapada (ondje). Posebno su katolici pozvani “što češće pristupati bogatstvima istočnih Otaca” u predaji one duhovnosti koja “uzdiže cijeloga čovjeka u promatranje onoga što je Božje” (ondje).
4. Glede interkomunije (zajedničkog slavljenja i uzajamnog primanja sakramenata, op. p.) najnoviji Ekumenski direktorij određuje i označuje ono što je Koncil već potvrdio, što znači da je moguća stanovita interkomunija, jer Istočne Crkve imaju prave sakramente, nadasve svećeništvo i euharistiju.
O tom su osjetljivom pitanju izdane posebne odredbe po kojima svaki katolik, kad mu je onemogućeno dođi do katoličkog svećenika, smije od službenika neke istočne Crkve primati sakramente pokore, euharistije i bolesničkog pomazanja (Direktorij, 123). Za uzvrat katolički službenici mogu dopušteno davati sakramente pokore, euharistije i bolesničkog pomazanja istočnim kršćanima koji to od njih traže. Svakako treba izbjegavati bilo koji oblik dušobrižničkog djelovanja koji ne bi potpuno poštovao dostojanstvo i slobodu savjesti (Direktorij, 125). Također su i u drugim posebnim slučajevima predviđeni disciplinirani oblici zajedništva u svetinjama u određenim prilikama.
U skladu s time želim uputiti srdačni pozdrav onim Istočnim Crkvama koje žive u punom zajedništvu s rimskim biskupom, čuvajući ipak svoju drevnu bogoštovnu stegovnu i duhovnu baštinu. One pružaju posebno svjedočanstvo u prilog onoj različitosti u jedinstvu koja pridonosi ljepoti Kristove Crkve. Njima je, u nače doba viče nego ikad, povjereno poslanje služiti jedinstvu koje je Krist htio za svoju Crkvu sudjelujući “u dijalogu ljubavi i teološkom dijalogu, kako na mjesnoj tako na sveopćoj razini, pridonoseći tako uzajamnom razumijevanju” (Ut unum sint, 60).
5.Prema Koncilu, Crkve kršćanskog Istoka, svjesne jedinstva koje je potrebno cijeloj Crkvi, imaju pravo upravljati se po vlastitim disciplinama (UR, 16). Zakonita je različitost u predočenju onoga istog nauka primljenog od apostola. Različiti teološki izričaji na Istoku i na Zapadu često se nadopunjuju, viče nego što bi se suprotstavljali. Koncil također upozorava da su “izvorne teološke tradicije istočnih kršćana izvrsno ukorijenjene u Sveto Pismo” (UR, 17).
Trebamo, dakle, sve viče prihvaćati ono što Koncil naučava i preporuča glede Istočnih Crkava o njihovim postupcima, običajima i duhovnim predajama. Treba težiti da se s njima održavaju odnosi iskrene ljubavi i plodne suradnje, u punoj vjernosti istini. Ne možemo drugo nego usvojiti i ponoviti želju neka “raste bratska suradnja s njima u duhu ljubavi izbjegavajući svaki osjećaj borbenoga nadmetanja” (UR, 18). Neka nam Gospodin doista to udijeli kao dar svoje ljubavi prema Crkvi našega doba.