U razmatranju don Ante je protumačio dvije evanđeoske priče: prvu koja govori o tome kako je Isus oživio Lazara i drugu koja govori o nevjernom Tomi. U prvoj priči stavio je naglasak na Martinu vjeru. Naime, Marta je prigovarala Isusu što je dopustio da njezin brat Lazar umre: „Kakav si ti to prijatelj? Sjećaš li se koliko smo te puta ugostili? A ti tako! Koliko si hromih, slijepih, kljastih ozdravio, koliko si jadnih i bolesnih izliječio, čak i zloduhe izagnao! A nisi mogao providjeti da moj brat ne umre? Da si ti bio ovdje, znam da brat moj ne bi umro! Ali tebe nema.“ Međutim, sam Isusov pogled pokrenuo je u Marti nešto neshvatljivo, duboko. Bio je to poziv na povjerenje i pouzdanje, poziv na vjeru, protumačio je don Ante.

Govoreći o susretu Uskrsloga s nevjernim Tomom podsjetio je kako je Toma morao dotaknuti Gospodinove rane kako bi povjerovao da je to on. Uskrsli ga je pozvao da ne bude nevjeran nego vjeran i da mu vjeruje, ali i da vjeruje svjedočanstvu svojih sudrugova, žena i Majke. Na te riječi Toma pade ničice i izgovori ono što i mi ponavljamo: „Gospodin moj i Bog moj! A Isus će mu: Budući da si me vidio, povjerovao si! Da sam ja Gospodin tvoj i Bog tvoj!“ Isusove riječi upućene Tomi, upućene su i nama: „Blaženi koji ne vidješe a vjeruju! Da se zna za sva vremena!“, rekao je don Ante.

U nastavku se osvrnuo na Godinu Jubileja naglasivši da se svi nalaze pred istim Gospodinom i Učiteljem, pred kojim i Marta i Toma ispovjediše svoju vjeru da je on Gospodin i Bog njihov, uistinu Sin Božji. Pozvao je nazočne da i oni poput Marte i Tome imaju pouzdanja u Nebeskoga Oca da će im dati ono što zaištu. „U godini kad slavimo 1700. obljetnicu Nicejskog vjerovanja. U kojoj u isti dan slavimo slavno uskrsnuće Gospodinovo! Ovako okupljeni, kao njegovi učenici, molimo: Gospodine, oprosti naše ludosti! Gospodine, umnoži nam vjeru! Gospodine pomozi, da budemo jedno. U vjeri i ljubavi. I u nadi koja nikada ne posustaje. U kojoj hodočastimo ovom zemljom, do vječne domovine“, naglasio je don Ante.

Što smo u vjeri jači i Kristu bliži, mijenja nam se perspektiva, pojasnio je te zaključio: „Sve razlike postaju manje i sve ostalo postaje drugo. Kristu vjerovati znači dopustiti da njegovo svjetlo upali srce, da osvijetli put u život. Njemu vjerovati znači pasti na koljena i zamoliti: Sine Davidov smiluj mi se! Njemu vjerovati znači spustiti se na tlo i oprati noge braći i sestrama. Njemu vjerovati znači prihvatiti i zagrliti namirisanoga i gubavoga. Znači dopustiti mu da se on spusti nad naše vlastite grobove jada i smrada, i dopustiti da nas izvede na svjetlo, On, mlado sunce s visine. Njemu vjerovati znači svjedočiti da tama nikada neće nadvladati svjetlo uskrsne zore. Njemu vjerovati znači s pjesmom proći suznom dolinom bez straha. I imati mir. Onaj što ga je On svojim vjernima obećao: Ne onaj što ga svijet daje, nego onaj što ga nitko ne može oduzeti.“

Ekumensko bogoslužje pjesmom su animirali bogoslovi Centralnoga bogoslovnog sjemeništa u Splitu.