Na otvaranju prof. dr. sc. Marko Trogrlić imao je uvodni esej „Svjetovno i duhovno u habsburškoj Dalmaciji“. Govoreći o odnosu Crkve i države u razdoblju austrijske vladavine u Dalmaciji, o specifičnim, kompliciranim odnosima u vremenu „kasnog jozefinizma, u kojem država dominira nad Crkvom u mnogočemu, naglasio je da se taj utjecaj na duhovni život u Dalmaciji jako osjećao, čak, mnogo više nego u Beču, srcu države.

Pojašnjavajući što je to austrijski jozefinizam, između ostaloga je spomenuo da se „u arhivu cara Franje koji se nalaze u Beču nalaze biskupska izvješća koja biskupi pišu caru, zahvaljujući njegovoj carskoj odredbi, kojom je zapovijedio da mu se redovito šalju izvješća o stanju u njihovim biskupijama. U njima biskupi redovito govore o duhovnoj situaciji, ali tu su izvješća i o teškim gospodarskim prilikama, o velikom osiromašenju, koja su nastala zahvaljujući ratnim neprilikama, iz kojih isijavaju problemi zbog sustava koji je bio tipično austrijski, ili kako mi kažemo jozefinski, državna dominacija nad Crkvom nedostatak klera, opća opterećenost klera, kontrola, podcjenjivanje svećenika i njihovo siromaštvo pod stare dane i nedovoljna skrb o njima… u svemu temu prosijava se blaga ali određena kritika takvoga sustava… Jedno izvješće kaže: ‚Narod zahtjeva hodočašća, procesije, pučke pobožnosti, ali važeći propisi to ne dopuštaju…‘ Zarobljavanje Crkve, popustilo je nakon novog ustava i održavanja prve Austrijske biskupske konferencije 1848. Odjeci Salzburške sinode bili su jaki, te je car bio prisiljen odobriti zapise prve Austrijske biskupske konferencija, koja je bila temelj za kasnija zasnivanja konkordata između Carevine i Svete Stolice.“

Nadalje, govoreći o općem pogledu, u okviru toga doba, o vrlo specifičnim i zamršenim odnosima Crkve i  Monarhije  općenito, vezano za Dalmaciju, koja je u to ušla u okvirima Mletačke Republike, prof. dr. Trogrlić pojasnio je, da se taj specifičan način odnosa Crkve i države osjećao radikalnije nego u drugim austrijskim posjedima. „Austrija je zatekla kolegij u Zadru, Šibeniku i Trogiru, licej u Dubrovniku i nadbiskupsko sjedište u Splitu. Postojala su dva glagoljaška sjemeništa s hrvatskim nastavnim jezikom, za izobrazbu glagoljaškog klera – ono u Splitske nadbiskupije u Priku kraj Omiša, osnovano 1750., i ono Zmajevićevo u Zadru. Oba su ukinuta odlukom dvora iz 1821… Tijekom 1817. preustrojeno je srednje školstvo na način da su prijašnje škole ukinute i osnovane su tri gimnazije, u Splitu, Dubrovniku i Zadru“, kazao je.

Izlagač je dodao da je političku centralizaciju u tom razdoblju pratila ona crkvena, koja se „očitovala u ustroju biskupija u Dalmaciji koje je uslijedilo u proljeće 1830. temeljem bule pape Lava XII. iz 1828., a nakon višegodišnjih pregovora Beča i Rima. Zadarska nadbiskupija uzdignuta je na čast metropolije pa je tako u Zadru kao glavnom gradu u kojem je stolovala i pokrajinska vlada, stolovao i zadarski nadbiskup sada kao dalmatinski metropolit. Split, i Dubrovnik kao nadbiskupska sjedišta, degradirani su na rang biskupija, a Rab, Osor, Nin, Korčula i Ston ostali su bez biskupske stolice. Trogirska biskupija pripojena je Splitskoj, a sa Splitskom je združena Makarska. Hvarska se ipak nekako sačuvala od ukinuća. Nakon biskupija pristupilo se i preustroju dekanata i župa na prostoru Pokrajine. Donošenjem tzv. Organičkog dekreta od 18. kolovoza 1849. ovi će konačno i nanovo biti ustrojeni. Time se htjelo prikladnije podijeliti župe radi bolje pastoralne skrb te temeljito riješiti pitanje kongrue, tj. dolične materijalne potpore dušobrižničkog klera u Dalmaciji. Proces je bio zahtjevan. Trajao je dvadeset godina. Odvijao se za vladavine triju vladara: Franje II., Ferdinanda V., i Franje Josipa I, triju dalmatinskih namjesnika: Tomašića, Lilenberga i Turszkog te dvojice zadarskih nadbiskupa: Josipa Novaka (1823.-1843.) i Josipa Godeassija (1843. – 1861.). Oba procesa uklapaju se u širi okvir posebnih odnosa države i Katoličke Crkve u Austrijskoj Carevini uređenim reformnim zakonodavstvom in publico-ecclesiasticis, općepoznatom pod jozefinističkim imenom. Temelje mu je udarila Marija Terezija, Josip II, doveo ga je do vrhunca, a Franjo I. ga zaokružio. Tako je na specifičan način uređen položaj Katoličke Crkve i njezinih ustanova na starim austrijskim posjedima, pa je tako valjalo učiniti i na području Istre i Dalmacije koje je neopozivo zadobila Bečki kongresom. Zahvaljujući sredstvima iz brojnih ukinutih crkvenih institucija, sada prikupljenim u državni Vjerski fond, moglo se pristupiti popravku, nadogradnji ili novoizgradnji mnogih crkava i župnih kuća, ali sustavno i trajno doskočiti i drugim potrebama nižih i viših crkvenih službenika… Sklapanjem konkordata između Austrijske Carevine i Svete Stolice 1855., konačno će izdahnuti austrijski jozefinizam, koji u svojoj kasnoj fazi dotiče i Dalmaciju. Ipak, i nakon razvrgavanja Konkordata, i sve do sloma Monarhije, trajat će Monarhovo pravo na imenovanje biskupa. To mu je pravo za Dalmaciju priznao papa Pio VII. bulom Nihil romani pontifices iz 1817. Prva su imenovanja dalmatinskih biskupa nakon poduže sedisvakancije na mnogim dalmatinskim biskupskim stolicama uslijedila već početkom 1820-ih. Otada pa sve do sloma Monarhije, Beč imenuje, a Rim potvrđuje dalmatinske biskupe. Pritom se vodilo računa i o crkvenom, i o političkom duhu predložnika. Veći broj njih svoju su teološku izobrazbu primili u neposrednoj blizini Dvora, u bečkom Augustinianumu ili Frintaneumu, tako nazvanom po bečkom župniku Jakobu Frintu, na čiji ga je prijedlog car Franjo I. osnovao još 1816. kao Institut za izobrazbu svjetovnog klera kod sv. Augustina. No, i Dalmacija će uskoro dobiti učilište za formaciju klera. Carevom odlukom u Zadru otvorena je središnja pokrajinska Visoka teološka škola pri tamošnjem teološkom sjemeništu. Bilo je to učilište za klerike iz svih tadašnjih dalmatinskih biskupija, s nastavnim programom jednakim onom na Bogoslovnom fakultetu Bečkog sveučilišta.“

Prof. dr. Trogrlić je nadalje istaknuo da su te promjene zahvatile i dalmatinske pravoslavce. „Sjedište dalmatinske eparhije iz Šibenika je 1841. premješteno u Zadar. Ondje je premještena i bogoslovija, koja će dvadesetak godina poslije biti uzdignuta na viši stupanj. Ova se eparhija prostirala od Istre do Boke kotorske. Druga polovina stoljeća donosi, za Pravoslavnu Crkvu još bremenitije promjene…“

„Dalmacija je u svakom smislu unutar svojim izraženim specifičnostima i nasljeđima bila utopljena u austrijski državni organizam, u svemu pa i u onome što se tiče Crkve i crkvenih prilika to se odnosi na sve i na poslove iz svakodnevnog javnog crkvenog života. Bogato nasljeđe u Dalmaciji nedvojbeno je za austrijsku državu, koja je bila formirana, u nekom smislu dominacija države nad crkvom, stavilo Dalmaciju pred velike izazove, ali ona ih je uspješno svladavala i stanje bespogovorno sređivala na austrijski način. Duhovno i svjetovno se na ovom planu isprepletalo. Ono što je bilo stanje u drugim zemljama u habsburškoj monarhiji nije ni u Dalmaciji moglo izostati, niti smjelo. Taj dojam čvrste ruke svjetovne dominacije nad duhovnim, ipak, s jednim pomakom, u određenoj mjeri, ublažava se i povlači, kad se sagleda sva sistematičnost i sva temeljitost rješenja koja su izišla na svjetlo dana, posebno kroz godine i desetljeća do kraja 19. stoljeća, a njih, naravno, treba pogledati u povijesnom okviru i duhu vremena, ali ih svakako treba i sustavno predstaviti, jer su oni u mnogo čemu danas naši suvremenici“, poručio je na kraju uvodnog eseja prof. dr. Trogrlić.

Na otvaranju „Knjige Mediterana“ akademik Nenad Cambi izrazio je nadu da će manifestacija usprkos pandemiji biti uspješna te da će se održati i dva znanstvena skupa o Ljubi Karamanu, u Galeriji Meštrović na engleskom jeziku i u palači Milesi na hrvatskom jeziku. Tijekom sedam dana (od 19. do 24. rujna) bit će predstavljeno pedesetak knjiga, u izdanju Književnog kruga Split i drugih brojnih hrvatskih nakladnika, a na njoj će nastupiti oko dvjesto sudionika.

Potom je slijedilo predstavljanje knjige Ivana Matijevića „Oficium consularis provinciae Dalmatiae. Vojnici u službi namjesnika rimske Dalmacije u doba principata“, objavljene u nakladi Književnog kruga Split, a o knjizi su govorili akademik Nenad Cambi, Dino Demicheli i autor, a u ime dekanice Filozofskog fakulteta Sveučilišta Split Glorije Vickov, nekoliko prigodnih riječi nazočnima je uputila prodekanica Antonela Marić.

Manifestaciju Knjiga Mediterana priređuju Književni krug Split, HAZU Split, Institut za povijesti i umjetnost, Hrvatski institut za povijest, Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu, Muzej Ivan Meštrović i Hrvatska zaklada za znanost.