Europa si ne smije dopustiti luksuz novih podjela

Vjera koju je ispovjedio apostol Petar u blizini Cezareje Filipove: “Ti si Krist, Sin Boga živoga” (Mt 16, 16), mora biti ispovijest vjere i Crkve u Europi i svakoga pojedinog kršćanina našega doba. Europa se u ovome 20. stoljeću morala suočiti s tri velika zla: nacizmom, fašizmom i komunizmom, koji su nastojali uništiti njezinu dušu i učiniti je otuđenom sebi samoj. Dolazim iz zemlje u kojoj je Katolička Crkva u ovome desetljeću pretrpjela teška iskušenja i progone. Katolici su proteklih godina desetkovani i sada se bore za preživljavanje, liječeći rane koje su zadobili ne tako davno zbog nasilja.
Crkva je pozvana biti nositeljicom nade našim suvremenicima u svakoj prikladnoj i neprikladnoj zgodi. Potrebno je da kršćani našega kontinenta budu uvijek spremni odgovoriti svakome tko ih upita za razlog nade koja je u njima.
Crkva je pozvana dati svjedočanstvo da je ime Isusa Krista nada naroda, da je On “nada naša” (1 Tim 1, 1). Takvo svjedočanstvo mora biti popraćeno ljubavlju. Našem dobu potrebniji su svjedoci od učitelja, kao što je rekao papa Pavao VI.
Crkva koja je na područjima Bosne i Hercegovine morala je hodati po “via crucis” od polovice 15. stoljeća kada su došli Turci koji su ostali do 1878. Zahvaljujući “školi križa”, ta je Crkva naučila živjeti u nadi koju pruža Uskrsli, otkrivajući ulogu koju joj je povjerila Providnost da u vlastitom tijelu mora dovršiti ono što nedostaje mukama Kristovim, u prilog njegovu tijelu koje je Crkva po cijelome svijetu. Ta je Crkva naučila suživjeti s različitima od sebe. Naime, katolici Bosne i Hercegovine žive zajedno s pravoslavnim srpskim kršćanima i pripadnicima islama. Nastojeći očuvati svoj identitet, nastojali su promicati poštivanje prema drugima i iskreni dijalog koji je u stanju isključiti nesporazume i neshvaćanja. Nismo uvijek naišli na očekivani odgovor.
U toku oružanog sukoba posljednjih godina mogli su doživjeti da su neki zapadni kršćani, nošeni velikom željom za ekumenizmom i međureligijskim dijalogom, dolazili u Bosnu i Hercegovinu tražeći pripadnike drugih religija, te dijelom ili pak posvema zaboravljati postojanje vlastite braće u vjeri. Zahvaljujući takvom njihovom držanju, mjesne se katolike ponekad optuživalo za prozelitizam!
Kako bi se ubuduće izbjegla slična iskustva na bilo kojem kraju našega kontinenta i svijeta, potrebno je ujediniti duhovne i materijalne snage da se tako dadne doista evanđeosko svjedočanstvo te da se istodobno izbjegne bilo kakav oblik protusvjedočanstva. Potreban je dijalog i djelotvorna suradnja partikularnih Crkava da bi se omogućilo da i one koje su u nevolji budu dovedene u stanje da mogu vršiti spasenjsko poslanje na korist svima.
Ova je sinoda pozvana da hrabro ponovi poziv koji je prije gotovo dvije tisuće godina uputio autor Poslanice Hebrejima: “Čuvajmo nepokolebljivu vjeru nade jer je vjeran Onaj koji dade obećanje” (Heb 10, 23).
Naime, današnji kršćani žurno bi morali ponovno otkriti ideale prve kršćanske zajednice i opet postati “postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama” (Dj 2, 42). Kršćani žurno moraju opet imati “jedno srce i jednu dušu” (Dj 4, 32).
Europa, kao uostalom i ostatak svijeta, ne može si dopustiti luksus nove podjele koju bi mogli prouzročiti razni egoizmi ili prolazni profiti pojedinaca ili grupa na štetu najslabijih i siromašnijih. Europa mora postati svjesna odgovornosti velikih i razvijenih naroda prema najmanjim i najslabijim narodima i društvenim skupinama, u potpunom poštivanju identiteta svakoga. Za izbjegavanje novih podjela, kršćani moraju nadići one koje postoje među njima “da svijet uzvjeruje” (Iv 17, 21).
Naše bi djelovanje moralo biti trostruko: propovijedanje Božje riječi, slavljenje sakramenata vjere, briga za siromašne, slabe, odbačene, tako da se može reći da “činimo dobro svima, ponajpače domaćima u vjeri” (Gal 6, 10). Takvo djelovanje mora uključiti cijeli narod Božji: pastire, redovnike, redovnice i vjernike laike; svakoga u onome što mu je vlastito. Imajući to u vidu, buduće pastire treba pripremati najvećom brigom. Što se tiče vjernika laika, mora se providjeti njihova bolja i prikladnija priprema na Kristovo djelo, koliko na crkvenom području toliko i u civilnom društvu: od svijeta kulture i sredstava društvenog priopćivanja do svijeta ekonomije i politike. Pothvat je to koji zahtijeva mnogo snage i puno strpljivosti. On može biti olakšan dvotisućljetnim iskustvom Crkve. Naše doba treba pastire poslušne Duhu Svetomu i vjernike, zavjetovane i laike, svjesne svoga uzvišenog kršćanskog poziva.