Misu je predslavio župnik u Vrsaru i Gradini vlč. Lino Zohil. Suslavili su vlč. Branimir Petrović i župnik domaćin vlč. Ilija Jakovljević.

„Svoju smo vjeru primili u obitelji, od roditelja ili djedova i baka, no kako su prvi vjernici, u prvom redu dvanaestorica apostola, sami morali povjerovati tako su na riječi apostola povjerovali mnogi u prvim vremenima, a bilo je i onih koji su svjedočili svojim mučeništvom, odnosno svoj su zemaljski život dali za svjedočanstvo, među te prve mučenike ubrajamo svakako svete Kuzmu i Damjana, prema predaji liječnike, koji su svoj život na zemlji davali za druge“, rekao je na početku homilije vlč. Zohil.

„Liječili su, i to besplatno, ne samo fizičke tegobe, već su brinuli i za duhovno zdravlje tako što su svjedočili o Isusu Kristu. To je bilo svjedočanstvo vjere koje se već 21 stoljeće prenosi. Bilo je vjerojatno i onih koji su se kolebali i nisu ustrajali, onih koji su spasili svoj zemaljski život, ali su ga zapravo izgubili. Ali, da su izgubili život, zapravo bi ga spasili.“

„To je taj paradoks kršćanstva – kada gubimo, a zapravo dobivamo“, pojasnio je propovjednik. „Kada se dajemo za druge mislimo da nešto gubimo, no zapravo smo na dobitku, trajnom dobitku.“

Don Lino je u nastavku naglasio važnost dosljednosti, „Čovjek mora biti dosljedan i živjeti po svojoj savjesti makar ga to koštalo i ovog vremenitog života jer vjerujemo da na taj način dobivamo nešto više. To su pokazali mučenici iz prvih kršćanskih vremena.“

Mučenici nam pokazuju pravi put u životu

„O svetom Kuzmi i Damjanu ne znamo mnogo, ali znamo da su zaista pomagali drugima i svjedočili svoju vjeru, a kada ih danas slavimo pitamo se odakle im snage za njihova djela. Postoje i danas mučenici, pa postavimo si pitanje koliko svojim životom svjedočimo svoju vjeru“, potaknuo je predslavitelj okupljene na razmišljanje.

„Božja riječ nije samo teorija, već praksa koju živimo. Primjeri svetaca su uvijek oni koji nas poučavaju i pomažu nam da i mi budemo svjedoci, da prevladamo ono što je ljudsko i nagradimo ono što je Božje. Često imamo neka svoja pravila, postupamo drukčije od onoga što nam evanđelje govori. Zbog toga se događaju svađe, tučnjave, ratovi, mržnja… Isus nas uči drukčije, poručuje nam ako nas netko udari po obrazu, neka mu pružimo i drugi. Umjesto zlo za zlo, uzvratimo na zlo dobrim. Na mržnju uzvratimo ljubavlju, a na laž istinom. To je put kršćanskoga života koji su živjeli mučenici. Kako su oni to mogli? Nisu u sebi imali tu snagu, već je Bog snaga u čovjeku čega su i oni sami bili svjesni. Pitamo se stoga koliko u našoj kršćanskoj Europi i kršćanskoj Hrvatskoj i sasvim konkretno u kršćanskoj Fažani ima kršćanskoga života ovdje. Nije to samo neka tradicija ili riječi koje ćemo naučiti, već znajmo da je to život koji treba živjeti. Zato je dobro prisjećati se slavnih mučenika Kuzme i Damjana. Oni su sjeme kršćana, svoju su krv prolili, a na nama je da prepoznamo rast i da kao Crkva rastemo zajedno s njima.“

Sveti liječnici uzor ljubavi prema bližnjemu

„Sv. Kuzma i Damjan vrlo su profesionalno obavljali svoju liječničku službu, humano i kršćanski su pristupali svakom čovjeku. Ponajprije, liječili su ne tražeći nadoknadu, te nisu pravili razlike između bogatih i siromašnih. Ne radeći za novac, nisu bili ni potkupljivi ni pristrani. Kao drugo, nisu bili liječnici koji oduzimaju život, nego oni koji se uvijek bore za život, njegovo dostojanstvo i cjelovitost. Bili su spremni sebe dati, te poći u mučeništvo, radije nego da ugroze nečiji tuđi život ili vjeru. Bio im je primaran odnos prema Kristu Gospodinu kojem su htjeli približiti svakoga čovjeka, i koga su vidjeli u svakom čovjeku, napose u potrebnom i napuštenom.“

Svjedočanstvo nepotkupivim i poštenim životom

Propovjednik je nadalje okupljene župljane podsjetio na važnost koju proslava njihovih zaštitnika ima za sve žitelje mjesta. „Svetkovina svetih zaštitnika Fažanske župe ima značenje za svakog Fažanca, Fažanku i za svaku obitelj ali i za naš osobni i zajednički život. Zašto su rimski carevi progonili i ubijali kršćane, a među njima i Kuzmu i Damjana? Najvjerojatnije im smetalo što su oni Isusa Krista stavili iznad njih, opredijelili se za Božju stranu života. Nemojmo dopustiti biti zarobljenicima ograničenih ljudskih stanja, nego se po primjeru svetih zaštitnika uzdignimo u Božji svijet. Upravo naviještena Božja Riječ uči kako to konkretno i ostvariti. Starozavjetni mudrac u prvom čitanju kaže da se duše ljudi koje nazivamo pravednicima nalaze u moćnoj ruci Božjoj, pravednici u biblijskom smislu su oni ljudi koji su sebe položili u Božje naručje, i to svjedoče svojim poštenim životom, a da možemo reći kako su nepravednici oni koji ne žele biti njegovi i ne žive čestito. Najveća je pravda ostvarena onda kad čovjek prihvati istinu o sebi kao Božjem stvorenju i njegovu vlasništvu. Svi oni koji po primjeru sv. Kuzme i Damjana, koji nisu dopustili ni caru, ni bilo kome drugom da ih istrgne iz Božjih ruku, živeći vjernost Isusu Kristu do kraja, do u smrt, i u najtežim životnim trenucima svjedoče koliko su njegovi.“

Gledanje na život u perspektivi vječnosti

Razlamajući dnevna liturgijska čitanja don Lino je potaknuo okupljene na gledanje na život u perspektivi vječnoga života. „Mučenička smrt sv. Kuzme i Damjana podsjeća da se nalazimo u svijetu gdje postoje ljudi koji nas – kako veli sv. Pavao u drugom čitanju iz Poslanice Rimljanima – na različite načine žele rastaviti od ljubavi Božje u Isusu Kristu. U nama je prisutan strah zbog mogućnosti da izgubimo tjelesni život, ali nas Isus u naviještenom evanđeoskom ulomku ohrabruje da se ne bojimo onih koji ubijaju tijelo jer i nakon naše tjelesne smrti ostaje Bog koji nas voli u našoj osobnoj neponovljivosti, nego da se bojimo Zloga koji nas navodi na sebičnost i moralnu pokvarenost te nam tako ubija dušu, razara u našem duhu. Na temelju podatka znamo da su sv. Kuzma i Damjan bili braća blizanci po krvi ali još više po vjeri, pozivam sve nazočne da provjere kakvi smo mi braća i sestre jedni drugima, i kako rastemo i dali uopće rastemo u vjeri dali rastemo i napredujemo kao ljudi. Dok su kao liječnici ljudima liječili tjelesne rane i bolesti, sv. Kuzma i Damjan su ih upozoravali na rane duha uzrokovane zloćom i sebičnošću, i posredovali im moćnu i milosrdnu Kristovu ljubav koja jedina može izliječiti rane njihova duha i pobijediti smrt.“

Blaženi Bulešić bio je svijet i savjest društva

„Ne možemo ne spomenuti bl. Miroslava Bulešića čiju desetu godišnjicu proglašenja blaženim svečano slavimo u četvrtak, 28. rujna, u našoj porečkoj bazilici. Zasigurno su vam poznati mnogi detalji njegova mučeništva o njegovom nesebičnom predanju u Božje ruke i o njegovoj glasovitoj rečenici: ‚Moja osveta je oprost‘, rekao je vlč. Zohil te napomenuo da je preč. Jakovljević, kao vicepostulator kauze za proglašenje svetim bl. Miroslava, zasigurno često svojim župljanima ističe blaženikov.

„Bl. Bulešić bio povezan sa svojom Crkvom i narodom. Nikada se toga nije odrekao te nas potiče da budemo svjesni onih stvari koje su naši preci baštinili. Sve što imamo trebamo njima zahvaliti i ne biti ljudi koji samo traže, nego osobe koje su spremne darovati se za druge. Primjer su nam naši roditelji koji su se iz ljubavi prema nama žrtvovali za nas“, rekao je propovjednik.

Potaknuo je okupljene da ljubavlju i pažnjom još više iskažu zahvalnost svojim roditeljima, oni kojima su roditelji još na životu, a preminulima molitvom.

„Miroslava Bulešića progonili su i fašisti i komunisti, no on je ostao dosljedan i bio svijest i savjest društva. Odvažno sestre i braćo ‘plivajmo uzvodno’ u vremenu kada to mnogi ne čine, te se po uzoru na bl. Bulešića znajmo žrtvovati i moliti. Bog od nas ne traži velike žrtve, nego male stvari, ali svakodnevno učinimo nešto za Boga, za bližnjega pa ćemo onda u sebi biti sretni i zadovoljni, a onda će tu našu sreću i zadovoljstvo vidjeti i osjetiti svi oni s kojima se budemo susretali“, zaključio je don Lino.

Prigodne zahvale i domjenak za sve okupljene

Prije otpusnog blagoslova župnik Jakovljević zahvalio je svima koji su doprinijeli proslavi svetkovine zaštitnika župe, koji i uobičajeno sudjeluju u župnim aktivnostima. Zahvalio je i na uvijek dobroj suradnji, uputivši pozdrav uputio načelniku Općine Fažana Radomiru Koraću sa suradnicima i članovima Općinskog vijeća, Komunalnoj tvrtki Komunalac na čelu s Danijelom Ferićem, članovima Dobrovoljnog vatrogasnog društva koji su na toj misi sudjelovali u svečanim odorama, te mjesnoj Turističkoj zajednici koja je uvijek otvorena za suradnju u projektima župe, pa je tako i o proslavi sv. Kuzme i Damjana osigurala prigodni domjenak s za sve prisutne na glavnom mjesnom trgu ispred župne crkve.

O Nadžupi Fažana i župnoj crkvi

Fažana se spominje 1150. godine, a 1688. godine proglašena je nadžupom. Župna crkva potječe iz 16. stoljeća, vjerojatno na mjestu drevne crkve nastale u 6. stoljeću. U 19. stoljeću je dograđen prezbiterij i preuređeno pročelje crkve. Crkva je obnavljana 1932. i 1962. godine. Orgulje potječu iz 1858. godine. Pjevalište je prošireno 2017. godine. Zvonik je odvojen od crkve, visok dvadeset i sedam metara s dva zvona. U župi se čuva arhiv od 1638. godine. U mjestu je osnovna škola i područna škola u Peroju. Župa Fažana ima tri groblja: staro groblje (1903.) i novo groblje koje je blagoslovljeno 2015. godine, te groblje u Peroju.

Župna crkva svetih Kuzme i Damjana, mučenika, jednobrodna je građevina sa svetištem i sakristijom. Može se podičiti ostacima renesansnih fresaka u sakristiji, koji su rad furlanskih majstora iz XVI. stoljeća. U crkvi je pet mramornih oltara s retablom od drva: glavni oltar sa svetohraništem i palom koja prikazuje Krista u slavi sa svetim Jeronimom, svetim Kuzmom i Damjanom, svetim Nikolom i svetom Katarinom, oltar s palom svetog Andrije i slikom svete Margarete, oltar s palom svetih Kuzme i Damjana, oltar s kipom Blažene Djevice Marije; oltar s gotičkim raspelom iz 16. stoljeća i oltar prema puku. Novi kameni oltar posvećen je 2002. godine. U crkvi je smještena krstionica na kojoj se nalazi kip svetog Antuna Padovanskog, kao i škropionica na ulazu u crkvu. Na zidu crkve je veliko platno „Posljednja večera“, rad Zorzija Venture iz 1598. godine.