U tekstu naslovljenom „Razum ne proždire vjeru” on uz ostalo ističe stožerne točke u enciklici, koje govore o uvažavanju i isprepletenosti vjere/filozofije/teologije i razuma/znanosti, kao i o njihovu uzajamnu obogaćivanju i nadopunjavanju, posebice s motrišta nauka sv. Tome Akvinskoga: „Filozofija, koju pokreće naravno svjetlo razuma, i teologija, koja nalazi uporište u nadnaravnom svjetlu vjere, ne miješaju se i stoga se mogu razvijati svaka prema vlastitoj metodi i u vlastitom smjeru.

Akvinac je znao održati organsku vezu između teologije i filozofije u korist i jedne i druge”. Među brojnim zanimljivim filozofskim promišljanjima sugovornik se osvrće i na poimanje istine: „Istina je objektivna; ona nije izraz ili odraz moje vlastite subjektivnosti, nego odgovara stvarnosti. Nadalje, istina vrijedi za sve; ona je univerzalna”. Govori i o Tominu insistiranju na važnoj ulozi predaje u razmišljanju i dolaženju do istine, pomirujući „dimenziju ukorijenjenosti i dimenziju otvorenosti koje zajednički definiraju strukturu tradicijske misli”.