»Roditelji svoju djecu nerijetko promatraju kao svojevrsne male projekte kojima nastoje upravljati… I onda, nažalost, kada umorno dijete pod teretom imperativa uspjeha padne ne ostvarivši zacrtane ciljeve, ono od propaloga projekta postaje (auto)destruktivni projektil«, tumači dr. Šimo Šokčević tek jednu od napasti suvremenoga roditeljstva. Naime, izvanredni profesor na đakovačkom Katoličkom bogoslovnom fakultetu u nedavno objavljenoj knjizi »Odgoj duše« raskrinkao je i temeljni problem suvremenoga odgoja: promatranje djece kao problema. A tomu doprinose i popularni odgojni priručnici. »Većina tih materijala promovira kontrolu nad djecom i tvrdi da nudi nešto iznimno moćno, u smislu gotovo enciklopedijskoga znanja o djetetu – od A do Ž. Ti ‘savjetnici’ zaboravljaju da je dijete misterij i da takav pristup djetetu, kao misteriju, lišava napasti da se upravlja i kontrolira životom mlade osobe.«

Sugovornik upozorava i na kulturnu borbu koju roditelji nerijetko moraju voditi sa školama. »Današnje škole često sliče na babilonske kule koje pune dušu djece skepticizmom i malodušnošću. Osim toga, u hrvatskim školama vidimo da se kao mantra prihvatila potreba za informatizacijom pa mislimo da je škola tim bolja ukoliko je opremljenija svim čudima tehnike, kao da je škola nekakva tvornica kojoj je važno da ima dobre strojeve i koja je dužna u određenom vremenskom periodu isporučiti ljude.« Osvrnuo se i na odgojnu osamljenost s kojom se roditelji suočavaju. »Od društva je pomalo licemjerno da isključivo od roditelja očekuje da u ‘žongliranju’ između različitih obveza i maćehinskoga pristupa države oblikuju druželjubive, komunikativne, dobre, moralne ljude koji će biti dio toga društva… To vidim kao priliku za drugu, još uvijek važnu institucionalnu odgojnu sferu, a to je Crkva«, zaključuje.