Fra Božo Sučić dobitnik Nagrade za životno djelo Općine Preko

Nagradu koja se sastoji od Grba i Medalje Općine te kipa sv. Mihovila, zaštitnika Općine Preko, fra Boži su uručili Jure Brižić, načelnik Općine Preko i Ingrid Melada, predsjednica Općinskog vijeća, na blagdan sv. Mihovila, u srijedu 29. rujna, za vrijeme Svečane sjednice Općinskog vijeća koja je održana na obali u Preku.

Prije uručenja, pročitano je obrazloženje za nagradu: „Da nije fra Bože, Školjić ne bi danas ovako izgledao niti bio prepoznat diljem Hrvatske i svijeta. Fra Božo Sučić rođen je 17. ožujka 1944. g. u Ljubunčiću u BiH. Katolički bogoslovni fakultet završio je u Zagrebu, a Filozofski fakultet u Zadru. Profesor je povijesti i arheologije. Uvelike je zaslužan za sadašnji izgled i ugled Školjića kakav ima danas, za obnovu samostana sv. Pavla za kojeg je Ministarstvo kulture RH izdvojilo više od milijun kuna; za obnovu inventara zbirke samostana i njeno uvrštenje u kulturna dobra Republike Hrvatske; za proglašenje samostanske knjižnice kulturnim dobrom, za obnovu okoliša na Školjiću i zidina koje ga okružuju.

Osim na obnovi kulturne baštine, fra Božo radi i na duhovnoj obnovi. Otvorenošću prema suvremenom svijetu uvrstio je Školjić – Galevac i na turističku kartu Općine Preko, Zadarske županije, čak i Hrvatske. Turisti, posjetitelji, vjerske grupe, mještani, svi su rado viđeni gosti na Školjiću, kao posjetitelji muzeja i kulturnih vrijednosti, grupe na duhovnim susretima, duhovnim vježbama, vjernici na misi ili turisti kojima je zanimljivo doploviti lađom ili doplivati do Školjića i uživati u njegovoj prirodnoj ljepoti“.

Općinski načelnik Brižić je rekao: „Fra Božo je 25 godina gvardijan na Školjiću. Već sama ta činjenica puno govori. Sačuvao je i unaprijedio baštinu na Školjiću, otvorio muzej koji je dostupan svima. Bio je kratko župnik na Preku, pomaže župama kad treba pomoći, zaslužio je tu nagradu“.

U obraćanju prisutnima, fra Božo je zahvalio na nagradi načelniku Brižiću i Općinskom vijeću Preka. „Sve što sam činio, nisam radio s ciljem da dobijem neku nagradu ili priznanje. Radio sam posao na mjestu gdje me postavio život. Svakom čovjeku je drago kad se prepozna naš svakodnevni rad, naše zauzimanje za područje naše odgovornosti, da to drugi znaju procijeniti, uočiti, sagledati, osobito kad to učine i službeni predstavnici vlasti. To nas veseli i ponosni smo na to“, rekao je fra Božo.

Koliko je fra Božo praktična osoba aktivna i vješta u svakodnevici, pokazuje i sljedeće što je rekao: „Ovo Priznanje obvezuje da malo promislimo kako sve što učinimo ima odraza u cijeloj zajednici – tamo gdje živim i radim, u našem kraju, što dobro radim: ako uredim svoje dvorište, maslinik, okućnicu, fasadu, onda je ljepše živjeti u mjestu, čovjek se osjeća kao na svome. Neka to bude poziv svima da uvijek rade da to bude na korist ne samo pojedincu, nego da bude na korist svima, cijeloj zajednici. Molim da naše društvo u svemu napreduje po nama i preko nas“, zahvalivši na podršci i široj zajednici. Sve je preporučio i zaštiti sv. Mihovila, rekavši da je on „vrlo jaki i učinkoviti zaštitnik“.

Samostan na Školjiću iz 15. st., uz zadarski franjevački samostan sv. Ivana Krstitelja na Relji, najstariji je samostan Hrvatske provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša u kojem glagoljaši žive od 1446. g.

Trećoredci su došli na otočić na poziv zadarskog plemića Bartolomea de Milana koji je sklopio ugovor s trojicom fratara. Bili su to Stjepan de Biach, Kristofor de Sacri i Fabijan de Croatia koji su se obvezali živjeti na Školjiću i u crkvi sv. Pavla slaviti mise i za pokojnike plemićke obitelji de Milano.

Plemić Bartolomeo obvezao se uzdržavati redovnike žitom, uljem, vinom, sirom i barkom za dolazak i odlazak s otoka. Ostavio je novac da fratri urede samostan prikladno za redovništvo.

„Samostan na Školjiću ugostio je franjevce trećoredce koji su se zvali remete, remiti od pokore. On je idealan za takav način života. Otok Preko je blizu Školjića ali samostan ima i samostalnost, odvojen je, pogodan za povučeniji život i rad, za razmatranje, molitvu. To je otočki samostan, sve što ima: biblioteku, crkveno posuđe, inventar, križeve, sve je dragocjeno i vrijedno spomena, lijepo, služilo je ovom podneblju i našoj skromnosti“, rekao je fra Božo.

Franjevci trećoredci služili su se u bogoslužju glagoljicom i staroslavenskim jezikom te se u muzejskoj zbirci samostana nalaze staroslavenski brevijari, blagajnički dnevnik samostana (1592.-1675.) u kojem su zapisani prijatje i datje, primitak i izdatak. Dužnost gvardijana bila je svakog mjeseca čitati pred zajednicom fratara što je primio i potrošio.

U samostanskoj knjižnici nalazi se peto izdanje Marulićeve knjige Judita iz 1627. g. tiskane u Veneciji. Tu su i brojni udžbenici jer je tu djelovala gimnazija. U početku su je pohađali budući svećenici, a kad u Zadru nije bilo škole na hrvatskom jeziku, pohađala su je i ostala hrvatska djeca. U knjižnici su i glagoljaški misali, brevijari, npr. glagoljski brevijar iz 1688. g. tiskan u Rimu.

Franjevci se sjećaju i zaslužnih stanovnika njihovog samostana. Glagoljsku misu za pokojne napisao je fra Dragutin Parčić. Imao je glagoljsku tiskaricu. Bavio se skupljanjem bilja i leptira te je imao i svoj foto-laboratorij kad fotografija još nije bila puno razvijena.

Samostan je u 17. i 18. st. bio i mjesto gdje su se raskuživali zaraženi bolesnici. Franjevci su bili iseljeni sa Školjića dva puta, osim dva franjevca koji su ostali na Školjiću te su pomagali ljudima koji su umirali od kuge.

U samostanu na Školjiću do ranoga poraća i dolaska komunista na vlast djelovala je velika i središnja franjevačka gimnazija koju je do prije nepunog stoljeća pohađalo i po stotinu franjevačkih novaka i učenika.

Kada su fra Boži prije 26 godina poglavari rekli da može izabrati gdje će ići u službu, on osobno izrazio je želju da dođe na Školjić. „Osjetio sam vrijednost Školjića koju ima, da je vrijedan da se obnovi i sačuva. Nije mi dodijalo na Školjiću. Ni sekunde mi nikad nije bilo dosadno na Školjiću“, rekao je fra Božo, skromni i samozatajni domaćin mnogih duhovnih susreta na otočiću kojeg pohode zadarski nadbiskup, svećenici, bogoslovi, sjemeništarci i redovnici, sudionici u raznim prigodama koje traže sabranost, zajedništvo ili osamu, razmatranje i odmor.

„Iznenađen sam dobivanjem Nagrade, tu sam ostavio 25 godina života. Vjerujem da se i mojim zalaganjem nešto unaprijedilo. Školjić je preški i svih nas, on je od općeg interesa“, istaknuo je fra Božo. Suživio je s dalmatinskim mentalitetom i vozi barku te je uvijek na raspolaganju da i osobno preveze pridošle na otočić s obale u Preku na Školjić.

Uz samostan na Školjiću nalazi se i kamena zgrada u kojoj je nekad djelovala hrvatska tiskara nakon Prvog svjetskog rata, jer je zbog pripajanja Zadra Italiji, preporoditelj don Ivo Prodan teško mogao djelovati s tiskarom u Zadru. Prodan je i pokopan na groblju na Školjiću.

„Don Ivo Prodan je poznat u hrvatskoj povijesti, kulturnoj i političkoj, bio je jedan od osnivača Stranke prava za Dalmaciju, zastupnik u Saboru. Želio je preporoditi hrvatsku inteligenciju koja je završila školovanje na talijanskom jeziku u Italiji i teško se izražavala na hrvatskom. Osnovao je tiskaru gdje je tiskao knjige na hrvatskom i talijanskom i okupljao je ljude koji su s njim djelovali“, rekao je fra Božo.

„Zbog nemogućnosti djelovanja u okupiranom Zadru, Hrvatska katolička tiskarna don Ive Prodana prenesena je iz Zadra u Preko 1925. g. Od 1930. do 1943. g. ta tiskara djeluje u ovoj kući kao žarište hrvatskog nakladništva i hrvatske duhovnosti“ uklesano je na spomen ploči na zgradi nekadašnje tiskare na Školjiću koju je 1994. g. postavila Družba Braća hrvatskog zmaja. Sada je u tom prostoru fra Božo uredio izložbeni prostor, zbirku knjiga pisanih glagoljicom, tu je i slika ‘Molitva na Maslinskoj gori’ iz 17./18. st.

Slika Bogorodica sa svecima (1602.) nalazi se iznad oltara u samostanskoj crkvi koja je izgrađena nakon što je 1560. g. bila srušena dotadašnja crkvica. Na groblju pokraj samostanske crkve je grob hrvatskog mučenika, angažiranog vjernika laika i intelektualca Ive Mašine koji je rodom iz Preka, a komunisti su ga ubili zbog hrvatski osviještene akademske naobrazbe i katoličkog duha.

Na ploči grobnice piše: „Očima se bezbožničkim činilo da smrću tjelesnom oni nestaju, ali njihova nada bijaše puna besmrtnosti. Zbog vjere i domoljublja iskušani su kao zlato u taljici i Bog ih je primio kao žrtvu prinosnicu“ (Usp. Mudr 3, 2-6). Ivo Mašina, rođen u Preku 21. srpnja 1927. g., ubijen u komunističkom zatvoru u Staroj Gradiški 20. studenoga 1961. g. Posmrtni ostaci Ive Mašine preneseni su na Školjić 24. srpnja 1998. g.“.

Na nadgrobnoj ploči upisano je i sjećanje na Ivinog brata: „Na spomen Melkioru Mašini, kojemu se trag izgubio na Križnom putu Hrvata, prema Bleiburgu u svibnju 1945. g.“.

U parku dvorišta ispred samostana ljeti franjevci služe misu koju pohode i vjernici s otoka Ugljana. Tu se u kamenoj stijeni nalaze kipovi sv. Bernardice i Gospe Lurdske. U parku je i bista bl. kardinala Alojzija Stepinca. Svime time fra Božo je želio obogatiti taj duhovni, kulturni, povijesni i prirodni prostor kojega pohode mnogi domaći i stranci.

Fra Božin subrat u samostanu je fra Ivan Badurina, brat blagopokojnog šibenskog biskupa Srećka Badurine, fra Ante Badurine koji je u samostanu na Krku i dviju paških benediktinki, s. Bernardice i s. Antonije Badurine.

Fra Ivan suši smokve koje imaju u vrtu, a fra Božo radi smokvenjake. Fra Ivan radi rakije od oraha, rogača, raznih trava koje rastu po Školjiću. Svime time franjevci počaste goste i ljude koji dođu u konobu nakon mise. Za sve zainteresirane postoji mogućnost višednevnog boravka na Školjiću i ljetovanja u prostoru samostana za pojedince, grupe i privatno za obitelji.

Sve je to u samostanskom kompleksu mediteranskog ambijenta, u sjeni visokih borova, čempresa i palmi, okruženog morem, pod vodstvom i vizijom gvardijana fra Bože Sučića uređeno sa željom da služi Crkvi, narodu i svim ljudima dobre volje koji su dobrodošli na Školjić i u samostan sv. Pavla pustinjaka.