Uz fra Grgu, motivi na ovogodišnjoj seriji prigodnih maraka su Petar Hektorović (Ribanje i ribarsko prigovaranje) i August Šenoa (Zlatarovo zlato). Autorica je zagrebačka dizajnerica Sabina Rešić. Vrijednost maraka označena je slovnom oznakom A što odgovara iznosu poštarine za pismo mase do 50 grama u unutarnjem prometu te za dopisnicu/razglednicu u unutarnjem prometu. Naklada maraka iznosi 30 tisuća primjeraka po motivu i su izdane u arcima od 20 maraka. Hrvatska pošta tiskala je i prigodnu omotnicu prvog dana (FDC).

Tekst u povodu izlaska novih prigodnih maraka napisala je prof. dr. Cvijeta Pavlović s Odsjeka za komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Fra Grgo Martić

Fra Grgo Martić (Grga, Mato) bio je sudionik pokreta Hrvatskoga narodnog preporoda, pjesnik, putopisac, skupljač usmenih pjesama, sudionik Ilirskoga pokreta u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, dopisnik u hrvatskoj periodici i prevoditelj.

Rođen 24. siječnja 1822. u Rastovači kraj Posušja u Hercegovini, u franjevački samostan ušao je s dvanaest godina (1834.), gimnaziju je pohađao u Kreševu i Požegi, filozofiju je završio u Zagrebu, a bogoslovni studij u Stolnom Biogradu u Mađarskoj (Székesfehérvár). Zaređen je 1844. u Travniku. Putovao je po Bugarskoj, Turskoj, Austriji, Italiji i hrvatskim krajevima, poznavao je klasične i moderne jezike.

Njegovo je djelo sinonim pisanja za široko čitateljstvo. Objavljivao je memoarska, povijesno-pripovjedna, epska i prigodničarska pjesnička, politička i vjerska djela te udžbenike u Zagrebu, Osijeku, Đakovu i Sarajevu. Na proslavi 400. godišnjice otkrića Amerike u Rimu čitao je svoju pjesmu posvećenu Kristoforu Kolumbu. S Ivanom Franom Jukićem priredio je zbirku epskih pjesama Narodne pjesme bosanske i hercegovačke (1858.). Epske pjesme Osvetnici (1893.), napisane u desetercu, doživjele su veliku popularnost, kao i druge pojedinačne pjesme. U pjesničkim putopisima dobrohotno je prikazivao sve narode koji naseljavaju Bosnu i Hercegovinu (Putovanje u Dubrovnik iz Kreševa god. 1882., Putovanje u Makarsku 1884.). Religiozni spjev Obrana Biograda godine 1456.: slavje sv. Ivana Kapistranskoga (1887.) posvećen je obrani kršćana od turske najezde, a Posvetnici (1895.), nastali po uzoru na Gundulićeve Suze sina razmetnoga, govore o osobama i događajima iz Katoličke crkve. Umro je 30. kolovoza 1905. u Kreševu u Bosni. Postumno su objavljena Zapamćenja (1829. – 1878.), autobiografska sjećanja na život i susrete s ljudima koji su imali važnu ulogu u posljednjim desetljećima turske vladavine u Bosni i Hercegovini.

Petar Hektorović

Petar Hektorović (Petre), hrvatski erudit i pjesnik, rodio se između 18. veljače i 1. srpnja 1487. u Starom Gradu ili u Hvaru na otoku Hvaru kao potomak patricijske obitelji, hvarskih „didića“. Naobrazbu je stekao vjerojatno u hvarskoj humanističkoj školi, a nastavio se školovati kod dominikanaca u Splitu. Oko 1520. u Starom Gradu počeo je zidati Tvrdalj, palaču utvrdu s perivojem i ribnjakom. Dopisivao se s uglednicima i književnicima humanističkoga kruga od Dubrovnika preko Staroga Grada i Hvara do Splita, Trogira i Zadra. U Dubrovnik je otputovao 1557. posjetiti prijatelje, a domaćin mu je bio pjesnik Nikola Nalješković. Umro je u Starom Gradu 13. ožujka 1572. Imanje je ostavio izvanbračnoj kćeri Margariti, a pokretnu imovinu razdijelio je slugama i siromašnima.

Književne tekstove uključivao je u epistolarni okvir kao pisma prijateljima. Među prijevodima ističe se Knjiga Ovidijeva od lika ljubenoga (1528.) u čijoj popratnoj poslanici iznosi stavove o prevođenju. Pretpostavlja se da je u prvoj fazi književnog djelovanja pisao ljubavne pjesme, no ono što se sačuvalo odaje čovjeka koji razmišlja o ispraznosti zemaljskih dobara i Božjoj milosti (Nadgrobnica Franetu Hektoroviću i dr.). Glasovita knjiga Ribanje i ribarsko prigovaranje i razlike stvari ine (dovršena 1556., tiskana 1568.) uz putopisnu eklogu u dvostruko rimovanim dvanaestercima sadrži i druge književne forme.

U Ribanju i ribarskom prigovaranju uzveličao je Marka Marulića, a putovanjem u Dubrovnik te proznim pismom Mikši Pelegrinoviću (1557.) odao je čast kulturi i književnosti hrvatskog juga te afirmirao ideju kanona i klasika, uzora u prošlosti i suvremenosti. Osobita je vrijednost njegov neposredan čakavski izraz i izravnost opisa: „Prid samu Zavalu dojdosmo loveći, kako u zarcalu sve na dnu videći.“

August Šenoa

August Šenoa rodio se 14. studenog 1838. u Zagrebu. Pučku školu završio je u Zagrebu, u gimnaziju je krenuo u Pečuhu, a završio u Zagrebu, studirao je u Zagrebu, Beču i Pragu. Uređivao je listove Glasonoša, Slawische Blätter, Pozor i Vienac, bio je artistički ravnatelj, a potom i dramaturg Hrvatskoga zemaljskoga kazališta, gradski bilježnik i gradski senator te potpredsjednik Matice hrvatske. Jedan je od najzaslužnijih za dolazak Ivana pl. Zajca u Zagreb i osnutak stalne hrvatske opere. Privlačio je velik broj čitatelja i stvorio hrvatsku čitateljsku publiku koja više nije davala prednost literaturi na njemačkom jeziku.

Feljtonima Vječni Žid u Zagrebu i Zagrebulje te komedijom Ljubica zagovarao je realističku satiru; afirmirao je žanr povijesnog romana (Zlatarovo zlato, Čuvaj se senjske ruke, Seljačka buna, Diogenes, Kletva), historičke balade – povjestice (Propast Venecije, Prokleta klijet i dr.), pjesničke pripovijesti (Postolar i vrag, Kugina kuća, Kameni svatovi, Zmijska kraljica i dr.) te romane i novele iz suvremenog života (Prosjak Luka, Prijan Lovro, Vladimir, Mladi gospodin i dr.). Pratio je kazališna zbivanja, udario je temelj modernom podlistku i pretvorio ga u literarni žanr. Prevodio je klasike i suvremenike te sastavljao pjesničke antologije. Pjesme su mu uglazbljene te su postale dijelom tradicijske kulture (Posavke – O ti, dušo moje duše!, Ribareva Jana i dr.). Izražavao je politički program narodnjaštva (Budi svoj!, Pozdrav Dubrovniku i dr.), kodificirao hrvatski književni jezik te ostvario vrhunce kasnog romantizma, a ujedno je postavio i temelje hrvatskom realizmu. Pridonio je hrvatskoj nacionalnoj integraciji i modernizaciji: „Glasna, jasna od pameti / Preko dola, preko gora / Hrvatska nam pjesma leti / Sve do sinjeg tamo mora / (…) Nek se slože grla bratska: / Živila Hrvatska!“

Otkrio je niz novih književnika i podupirao ih u radu. Nakon potresa u Zagrebu 9. studenog 1880. neumorno je boravio na terenu razrušenoga grada usporedno se baveći pisanjem te je od posljedica upale umro 13. prosinca 1881. u Zagrebu. Njegovo je djelo simbol uspješnog pomirenja dviju književnih funkcija: popularne književnosti te pisanja na estetski primjerenoj razini. U tolikoj je mjeri obilježio hrvatski kulturni život druge polovine XIX. stoljeća da se razdoblje u kojem je djelovao naziva njegovim imenom – Šenoino doba (1865. – 1881.).