Njega su naime 14. svibnja 1992. godine srpski agresori zarobili u župi Hrvatska Tišine, u kojoj je tada bio na službi župnika te s još nekoliko župljana odveli u logor u Bosanski Šamac gdje su ga kroz četiri mjeseca mučili i glađu i fizičkim zlostavljanjem.

U homiliji fra Jozo je župljanima posvijestio kako „u svom obraćanju Bogu u molitvama trebamo ne samo tražiti, nego Bogu i zahvaljivati“. Naglasio je „da smo kao kršćani pozvani na praštanje, bez obzira u kojoj se situaciji našli“, jer, kako je ustvrdio, „praštanjem sebe oslobađamo“.

Prisjećajući se svoga svjedočenje papi Franji kada je pohodio Sarajevo posvjedočio je kako mu je to bio poseban događaj pun emocija te kako je i Papu njegovo svjedočenje toliko dirnulo da mu je i ruku poljubio.

Naime, Papa je tada rekao kako ga je za njegova boravka u Sarajevu najviše dojmilo upravo fra Jozino svjedočenje, napose onaj dio gdje je posvjedočio kako mu je u logoru pomagala jedna muslimanka Fatima Sujelmanović te mu je i po izlasku iz logora donijela ćevape, koje su mu bile prvi topli obrok nakon četiri mjeseca gladovanja. Papu je također dirnulo to što je fra Jozo oprostio svojim progoniteljima i na to poticao i sve one koji su s njim bili u logoru, a bilo je vjernika i katoličke i islamske vjeroispovijesti.

Fra Jozo je odrastao u uzornoj katoličkoj obitelji uz petero braće i četiri sestre od kojih su danas njih tri redovnice.

Slavlje rođendana fra Jozo je nastavio uz zajedničku večeru sa svećenicima i prijateljima.