Franjo Tuđman rođen je 14. svibnja 1922. u Velikom Trgovišću u Hrvatskom zagorju. Osnovnu školu pohađao je u rodnom mjestu, a srednju školu i trgovačku akademiju u Zagrebu. Ondje je sudjelovao u nacionalnom demokratskom pokretu zbog čega je 1940. godine dvaput bio uhićen. Tijekom Drugoga svjetskog rata borio se na strani antifašista. 1945. odlazi u Beograd gdje je 1960. promaknut u čin generala Jugoslavenske narodne armije. Pet godina kasnije doktorirao je iz područja povijesnih znanosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Godine 1961. na osobni zahtjev napušta djelatnu vojnu službu i posvećuje se znanstvenoj karijeri. Vraća se u Zagreb gdje osniva Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske, danas – Hrvatski institut za povijest, čiji je ravnatelj bio do 1967. Bio je i izvanredni profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Također je predavao na sveučilištima u tadašnjoj Čehoslovačkoj te Italiji, Njemačkoj, Austriji, Kanadi i SAD-u.

U tom razdoblju sudjeluje na brojnim domaćim i međunarodnim znanstvenim skupovima, a djeluje i kao urednik ili član uredništva znanstvenih časopisa i enciklopedijskih izdanja. Zbog svojih stavova o nekim povijesnim pitanjima dolazi u sukob s komunističkim vlastima, koje ga optužuju zbog nemarksističnosti i nacionalizma u istraživačkim radovima. To se prije svega odnosi na viđenje da svaki narod ima pravo na vlastitu oružanu silu, protivljenje nametanju kompleksa NDH hrvatskom narodu te ukazivanje na preuveličavanje broja jasenovačkih žrtava. Bio je i potpisnik Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. godine. Politički progon kulminirao je kada je izbačen iz Komunističke partije, uklonjen sa Sveučilišta te smijenjen s mjesta direktora Instituta i prisilno umirovljen.

U vrijeme „Hrvatskog proljeća“ Tuđman otvoreno zagovara suverenu Hrvatsku i obračunava se s jugoslavenskom ideologijom koja je uvijek bila pokriće za velikosrpsku vladavinu. Zbog takvih ideja, komunistički režim dvaput ga je kaznio zatvorom. No, unatoč tomu i dalje je uporno djelovao, doduše, pod stalnom prismotrom vlasti. Posljednju kaznu dobio je zbog razgovora emitiranih na švedskoj i njemačkoj televiziji te francuskom radiju, u kojima je kritizirao tadašnji komunistički režim. Nakon što mu je 1987. vraćena putovnica, odlazi u posjet hrvatskim iseljenicima u sjevernoameričkim i europskim zemljama.

Godine 1989. s istomišljenicima osniva Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ). Pobijedivši s HDZ-om na prvim višestranačkim izborima, 30. svibnja 1990. biva izabran za predsjednika Predsjedništva SR Hrvatske. U najtežim trenucima za Hrvatsku, u vrijeme Miloševićevog nasilja, dr. Tuđman je 1990. preuzeo vodstvo zemlje na prvim demokratskim izborima.

U vrijeme raspada Jugoslavije i Domovinskog rata vodio je Hrvatsku kao vrhovni zapovjednik do slobode te međunarodnog priznanja ostvarivši tisućljetni san o hrvatskoj samostalnosti. Nakon primanja Hrvatske u Ujedinjene narode u svibnju 1992. na Trgu bana Jelačića u Zagrebu izjavio je: „Imamo svoju Hrvatsku. Naša je i biti će onakva kakvi sami želimo i nećemo nikom dopuštati sa strane da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba da bude!“

Kada je Srbija uz pomoć JNA otvoreno podržala srpske pobunjenike te im se pridružila u agresiji na Hrvatsku, suprotstavio im se organiziranom hrvatskom vojnom silom. U proljeće i ljeto 1995. Hrvatska vojska je pod njegovim zapovjedništvom u akcijama „Bljesak“ i „Oluja“ oslobodila velike dijelove okupiranoga hrvatskog teritorija.

Jedan od upečatljivijih govora, prvi hrvatski predsjednik održao je na putovanju Vlakom slobode, u Splitu, 26. kolovoza 1995. Tom je prigodom, između ostaloga, dr. Tuđman rekao: „Vjerom u hrvatski narod ujedinjavanjem domovinske i iseljene Hrvatske, jedinstvom one zavođene Hrvatske koja je još u Drugom svjetskom ratu ratovala jedna protiv druge pod tuđim zastavama ili pak i pod hrvatskim zastavama, ali opet jedna protiv druge. Samo s takvim jedinstvom svih krajeva, svih staleža i domovinske i iseljene Hrvatske mogli smo uspostaviti samostalnu i demokratsku nezavisnu hrvatsku državu, mogli smo stvoriti oružanu silu koja je evo ovih dana oslobodila do kraja sve središnje hrvatske krajeve, koja je oslobodila Knin, taj stari hrvatski kraljevski grad u kojem je stolovao kralj Zvonimir, u kojem je bilo sijelo i hrvatskog biskupa kad se Hrvatska biskupija protezala tada sve do Drave. Od tada pa naovamo Hrvatska je proživjela teška vremena, a usred Knina, a usred Hrvatske stvarali su tuđe tijelo koje je trebalo onemogućiti hrvatsku slobodu i hrvatsku državu, koje je trebalo ili izsrbizirati Hrvatsku ili je pak osvojiti, osvojiti do Karlobaga, ako ne do Karlobaga do Zadra s tri hrvatska mora, ako ne do Zadra, onda do Splita, do Makarske ili Neretve. Sve su to htjeli, a sve smo im onemogućili. Danas imamo slobodnu i moćnu hrvatsku državu koja je kadra da oslobodi i onaj mali, ali važan komad hrvatske domovine – istočnu Slavoniju, sa simbolom hrvatskog otpora Vukovarom i s bogatom Baranjom. (…) Što mi preostaje da vam još obećam? (Vukovar! Vukovar! – skandiranje publike) Razumije se, prije svega Vukovar, taj simbol hrvatskog otpora u obrani uspostavljene nezavisne hrvatske države, Vukovar i bogatu istočnu Slavoniju i Baranju, jer Hrvatska je bila i ostat će podunavska zemlja. I to ćemo obećanje zajedno izvršiti sa svojim hrvatskim narodom i sa svojom politikom, a ako će trebati onda i sa svojom oružanom silom.“ (tuđman.hr)

Političkom akcijom 1997. uspio je mirno reintegrirati Hrvatsko podunavlje u teritorijalni sastav Republike Hrvatske. Time je uspostavio cjelovitost Republike Hrvatske u međunarodno priznatim granicama i formalno završio dugogodišnji rat. Franjo Tuđman u svojoj je znanstvenoj, kulturnoj i političkoj karijeri obavljao još mnogo dužnosti. No, ono po čemu će ga se uvijek pamtiti su dvije činjenice: on je prvi predsjednik neovisne Republike Hrvatske, i pod njegovim zapovjedništvom Hrvatska je oslobodila sav svoj teritorij i pobijedila u nametnutom ratu.

Predsjednik Tuđman preminuo je u Zagrebu 10. prosinca 1999. Na njegovom posljednjem počivalištu na zagrebačkom groblju Mirogoju pišu njegove riječi: „Uvijek i sve za Hrvatsku, a našu jedinu i vječnu Hrvatsku ni za što!“