Povodom 35 godina karijere kantautor, tekstopisac i glazbenik s osvojena 43 Porina Zlatan Stipišić Gibonni dao je intervju za emisiju „Vidljivi tragovi“. Nakon objavljenog prvog dijela, donosimo i drugi dio toga razgovora koji je dostupan na YouTube kanalu Splitsko-makarske nadbiskupije, a u kojem Gibonni govori o Božjoj milosti i čudesima u svom životu, o dobrotvornom radu i blagdanu Uskrsa. Razgovor je započet stihovima Gibonnijeve pjesme „Oprosti“: „Moglo bi bit da je lakše umrit nego judima reć oprosti“.

Maloprije ste spomenuli jednu moju pjesmu, o kojoj bih nešto rekao pošto je ovo emisija koju uglavnom gledaju ljudi koji vjeruju. Moja baka Zlata, umrla je kad je meni bilo 15 godina, s njom sam odrastao i po njoj dobio ime, znala je meni često reći: ‘O’ Bože, da su mi tvoje godine a ova pamet!’. Napišem pjesmu: „Ja te ne mogu nać takvu kakvu te znam. To šta oćeš od mene, ja ne razumin….Oh, Bože, da mi te prominit. Ili tebe ili sebe, isto je…“ Moji ljudi, vjernici kažu da sam se obratio Bogu i da želim Boga prominit. To je nemati vjere u sebe. Ne u mene, u njih. Kako možeš posumnjati? Gdje ti je ljubav, gdje ti je milost, gdje ti je Bog u tebi, istaknuo je Gibonni.

Rekao bi jedan moj pokojni profesor fra Špiro Marasović, koji je boravio u samostanu sv. Frane na Obali u Splitu, „Nitko nas ne može razočarati, tko nas prije toga nije očarao.“ Tako nas najviše pogodi uvreda najbližih jer njih najviše i volimo.

Da, ali mislim da ako čovjek kaže da je vjernik ne zastupa više samo sebe, nego veće od sebe. Stao si pod veći kišobran. Vidjeti direktora neke firme u nečemu raskošnome i vidjeti svećenika nije isto jer ipak nosi drukčiju odgovornost. Znam, kad sam kriv kriv sam, ali ovdje nisam. Ali koristim priliku na sve strane objasniti. Kod nas u Dalmaciji pozoveš Boga za svjedoka za neku tvrdnju.

U intervju za jedan katolički medij ukazali ste na važnost Milosti u vašem vjerničkom životu. Kako se božanska Milost očitovala kod vas osobno, u vašem obiteljskom pa i glazbenom pozivu? Gdje prepoznajete njezin „prst“?

Jedan je genijalno napisao: milost je nemilosrdna, traži od tebe nešto što nije po instinktu. Po instinktu je da vratiš ako ti netko naudi, a milost traži od tebe da nađeš milost za nekoga tko nije na razini. Dva tri su susuda: od struke – kakav si u poslu (ima stručnih a očajnih ljudi), ljudski – kakav si čovjek pa su ti benefiti ako si bio dobar za društvo, a postoji sud u koji mi vjerujemo a to je Božji sud – koji sudi naša djela, kakva su bila kao osobe. Nitko ne ide gore (Bogu) sa srebrnom medaljom sa Svjetskog prvenstva nego kakav si bio kad je trebalo, a stalno treba.

Ako je božanska Milost tako prisutna i djelatna među nama, možemo li govoriti kako svakodnevno prolazimo pored tisuća čudesa koje ne primjećujemo? Kako se zaustaviti u trenutku i biti zahvalan?

Zahvalnost je mislim jedan od najljepših osjećaja koje možeš doživjeti od nekoga i ti nekome pružiti. Mislim da zahvalnost nije samo narav, ona se i uči. Dobro te život izbubeta pa naučiš biti zahvalan pravima.

Netko se odgoji potpuno drukčije, u ogorčenosti kao što ste spominjali i nezahvalnosti što je puno lakše.

Ali do nje dođeš jer će te život opametiti na teži ili lakši način da ipak na kraju dobar dio nas bude pravima zahvalan.

Mnogi su zahvalni Vama za brojne humanitarne akcije, humanitarne koncerte, za Vaš dobrotvorni rad. Što Vama to osobno znači?

Mogu Vam ispričati lijepe ali i tužne priče. Krenuli smo u to otprilike početkom ’90-ih godina. Do tada to nije bilo tako često. Sviralo se nešto za Etiopiju, pa kad je bio veliki potres u Crnoj Gori, u Skoplju. Nisam pripadao toj generaciji, to je bila generacija prije mene: Bijelo Dugme, Indexi, Parni valjak. Ali moja generacija pjevala ’91. i u to vrijeme bilo je uglavnom za prognanike, za medicinsku opremu ali to nikada nije završilo. Često se zna dogoditi da mi dođu tri energične žene, odmah znam da su to matere koje su sve probale, pisale dopise ovome i onome i ministarstvima i kažu mi: „Treba nam to za to i jedino nam je ostala ideja da napravimo koncert.“ Mislim se u tom trenutku koje je to društvo da slobodan termin jednoga pop pjevača može rješavati probleme? Razumijete li što želim reći u nezavršenoj rečenici? Normalno je da se odazovem i to napravim od srca, ali nekada razmišljam o sebi: „Pa ja nisam dobra vijest.“ Dok ne postoje fondovi i izdvajanja iz nekog budžeta da se te stvari riješe po toj državnoj-društvenoj liniji nego narod uzima stvari u svoje ruke i pokreće akcije da bi se primjerice kupio aparat u bolnici, znači nema aparata ako smo slučajno Oliver i ja zauzeti. To je paradoks. Rado to radim već 32 godine, ali razmišljam ako stvarno za mnom postoji ta potreba to možda i nije dobra vijest.

Ali dobra je vijest ono što Vi napravite kao nedavno za Odjel pedijatrije u Dubrovniku.

Vi govorite o kršćanstvu, a ja o društvu. Velike smo stvari napravili. Odnosno nisam to ja napravio. Ja sam napravio uzbunu zahvaljujući tim mojim energičnim ženama. Ali to su uvijek majke koje će učiniti sve za dijete, ali što da se narod ne odazove? Moja publika se odazvala. Riješili smo sada šest pedijatrija u Hrvatskoj, 700.000 eura. To je moja publika prema kojoj osjećam toliku zahvalnost, ali u čije ime? U ime djece koja će se tamo naći. Oni su napravili svetu stvar. Prije sam imao Olivera i on bi mene nazvao ili ja njega i rekao: ‘Kume, hoćemo li? Ajmo!’ Osjetili bismo nas dvojica da možemo.

Gibonni, Vaše pjesme slušaju djeca, mladi, stariji. U čemu je tajna?

Tajna je u tome što se moja muzika ne obraća glavi, nogama. Moje pjesme obraćaju se ljudima koji to mogu osjetiti. Imati taj neki emotivni svijet nije vezano uz OIB, kad si rođen. Ima ljudi emotivno zrelijih sa 17 godina nego ovih od 65 godina. Vjerujte mi. Ima ih od 65-70 da nisu još za veze ozbiljni. Ne sudim nego govorim kako je. Gledao sam jedan dokumentarac u kojemu pitaju Arsena: „Zašto si sebi pisao teške pjesme, a hitove Zdravku Čoliću?“ A on kaže: „Ja sam pjevač za žene sa dva i više razočarenja, a Čolić je pjevač za žene bez razočarenja.“ To je duhovito rečeno, ali je istina. Nije to vezano uz dob, već uz ono što si prošao. Znali su mi ljudi reći: „Tvoje su mi pjesme dosadne.“ Kažem im: „Zato što ti se nisu dogodile. Da su ti se dogodile ne bi ti bile dosadne.“

Je li Vam se dogodila pjesma koju ste napisali za nekoga drugoga, a da ste nakon toga požalili što je niste ostavili za sebe?

Najslavnija mi je, o kojoj se najviše priča, pjesma „Cesarica“, a nije najizvođenija. Ne mutimo vodu da se nit ne uzburka. Zamislite čak je pjesma „U ljubav vjere nemam“, groznog naslova, postala izvođenija, a koju smo izveli u duetu nas dvojica. Nikada nisam požalio. Osim za Olivera, nisam pisao pjesme za sebe nego kao krojač odjela po mjeri, za razliku od Arsena koji je bio mudriji, pismeniji, školovaniji, stariji, znao je napisati pjesme pa se ti uklopi u nju ako možeš. Samo sam s Oliverom imao to da sam neke mogao i ja izvoditi, ne sve koje sam mu napisao. Primjerice, pokojnom Dinu Dvorniku napisao sam 17 pjesama, od tih svih da sam otpjevao ijednu bio bi debakl, propast jer su pjesme za njega. Naši roditelji znali su se od rođenja, Boris i Ljubo, Dijana i Nata. Isti kvart. Split je bio mali. Ljudi su se okupljali oko teatra, kulture, glazbe.

Zadnja pjesma koju sam napisao po mjeri što odavno više ne radim jer me iscrpi je pjesma Zdravku Čoliću „Kuća puna naroda“. Sjedeći s njim na jednom maratonskom ručku vidio sam kako ima dobru narav koja sve što vidi samo u srce ulije. Ima takvu dušu. Stavio sam se u njegovu glavu i napišem tu pjesmu kao nagradu „Kuća puna naroda“. To meni ne bi bila nagrada da mi večeras dođu doma svi, neki da ali ne svi. Najlakše mi je bilo pisati za Olivera, iako smo nas dvojica skroz različiti, a u nekim stvarima smo skroz isti. Na primjer, uvijek je izbjegavao svjetla popularnosti i to mi je strašno odgovaralo. Uvijek incognito, u miru, da nam se ne daje puno na važnosti. Ima mjesta gdje ti je lipo da ti netko da na važnosti, ali nemoj da mi se dan od toga sastoji jer me to dekoncentrira. Hoću čuti neku istinu.

Teško je meni sebe objasniti, ali nas dvojica se nismo trebali objašnjavati jer smo bili takvi i onda sam mu znao to napisati. Obojica smo možda bili ti koji smo druge razočarali i bili razočarani. Ljudi koji su se u tome prepoznali i prepoznaju, u tome su nas voljeli i vole. Ne volim u pjesmama sigurnu zonu, kao ja sam taj koji ogovara druge, ogovaram grijehe, ogovaram primitivizam, ogovaram vlast. Sve to treba preispitivati i to je u redu. Ali čekaj! Reci mi što je s tobom? Koga si ti sve nagazio, ugazio? To je lirika koja se izgubila u 21. stoljeću u kojemu je dominantan cinizam, ruganje, suditi druge i u tome si duhovit. Cinizam je sigurna zona: ja sam onaj koji se ruga. Sad je takvo vrijeme. Na neki način se tome grozim ali i razumijem jer je nastalo razočarenje u sve moguće ideje koje su bile.

Možete li nam otkriti što je sada u planu? Na čemu radite?

Kako kažu mudri ljudi: čovjek planira, Bog se smije. Razmišljao sam: je li se „kruh naš svagdanji“ odnosi samo na kruh ili je misao i šira. Na primjer, nemoj puno misliti na sutra, živi ovaj trenutak i zagrli ovaj dan.

Nalazimo se u korizmi, milosnom vremenu koje nas potiče na molitvu, post i djela milosrđa. Koja bi bila Vaša poruka gledateljicama i gledateljima u ovom vremenu priprave za najveći kršćanski blagdan Uskrs?

Ljudi moji, nemojmo suditi jedni o drugima preoštro. To bi bilo dovoljno za početak. A to čega smo se odrekli, netko slatko, netko kiselo to je mislim da bismo malo ojačali. Da bi se čovjek mogao malo staviti pod kontrolu. Fokus na kojem bismo možda trebali poraditi je da ne sudimo jedni o drugima preoštro, da jedan u drugome gledamo bolju stranu i čujemo jedni druge. Često mi zamjeraju da slušam druge ali ih ne čujem. Oni se meni povjeravaju a ja u sebi vrtim neke kompozicije. To je moja mana, znam. Tako da sada radim na sebi da budem pozorniji. Tko zna što sam propustio. Treba znati slušati ljude. Moj pokojni otac znao je slušati i čuti ljude. Ja slušam često a ne čujem pa bih volio i vama i sebi da poradimo na tome.

Razgovarala Silvana Burilović Crnov, urednica i voditeljica emisije „Vidljivi tragovi“ Splitsko-makarske nadbiskupije.