Susret je podsjetio na obrambeni duh u prošlosti i sadašnjosti po naraštaju vojnika koji nasljeduju generacije naših predaka na straži Hrvatske. Potaknuo je na zahvalnost hrvatskim braniteljima spremnima izložiti svoje živote i pobudio ponos na njihovu ljubav i smjelost. „Glavna kopnena moć Hrvatske vojske prisutna u Zadru“ pokazala je opredjeljenje za duhovne vrijednosti kojima žele biti vođeni u odgovornoj službi zaštite nacionalnih interesa u čuvanju i obrani domovine.

Skupinu od 25 zapovjednika postrojbi HKoV-a predvodio je general bojnik Siniša Jurković, zapovjednik Hrvatske kopnene vojske, u pratnji njihova domaćina, o. Ive Topalovića koji je vojni dekan i kapelan VK Svetog Gabrijela Arkanđela u Zemuniku. Hrvatske vojnike koji predstavljaju najvišu zapovjedničku odgovornost u najvećem segmentu Oružanih snaga RH, u katedrali Sv. Stošije dočekali su katedralni župnik don Josip Radojica Pinčić i don Marin Batur, uime zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića. Povijest prvostolnice zapovjednicima je u katedrali predstavio dr. don Zdenko Dundović, ravnatelj Teološko – katehetskog odjela na Sveučilištu u Zadru i ravnatelj Društva za povjesnicu Zadarske nadbiskupije Zmajević. Nakon boravka u katedrali, kada su pohodili i kapelu Sv. Stošije gdje su njene moći, kriptu, sakristiju s ranokršćanskim mozaikom i krstionicu, zapovjednici su pohodili crkvu Sv. Šime gdje im je štovanje proroka Šimuna predstavio Anđelo Travica, sakristan Šimunova svetišta.

Istaknuvši da je posjet katedrali prigoda za njihov osobni susret s Gospodinom, don Marin Batur pojasnio je zapovjednicima značenje izraza ‘U ime Oca’ u formuli krštenja ‘U ime Oca i Sina i Duha Svetoga’. U tom kontekstu, Batur je podsjetio na nalog Isusa apostolima: „Pođite po svem svijetu i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca…“. „U izvornom tekstu na grčkom jeziku na kojem je pisan Novi zavjet, Gospodin kaže ‘Eis to onoma’, a ne ‘En to onoma’. To znači da se tim izrazom ne govori uime Presvetog Trojstva, kao što veleposlanik govori uime države ili tajnik uime biskupa. ‘Eis to onoma’ znači biti uronjen u ime Presvetog Trojstva, biti prožet Božjim bićem. To znači da vjernici nisu samo štovatelji Presvetog Trojstva, nego su njegova svojina, dio smo Božje obitelji. Posjet vjernika crkvi u prvom redu ima taj duhovni aspekt. Vaš pohod ima duhovnu dimenziju, posvijestiti element da smo dio Božje obitelji“, rekao je don Marin časnicima.

Zapovjednici borave u radnom posjetu Pukovniji PZO u vojarni u Zemuniku. Svaki radni posjet u nekom gradu koriste i kao prigodu za obilazak vjerskih i kulturnih znamenitosti područja u koje su došli. „Dolazak u zadarsku katedralu podsjeća nas kako dugu i burnu povijest ima hrvatski narod. Te je spoznaje i sjećanje dobro povezati i s našom slobodnom i neovisnom Hrvatskom, jer vidimo kakve smo sve uspone i padove imali tijekom naše teške, ali i slavne prošlosti. Pohod crkvama i sve što smo čuli dobar su podsjetnik za svakog od nas koji služimo našoj državi, da nas podsjeća koliko je neprocjenjiva sloboda“, istaknuo je general bojnik Siniša Jurković. Predvodio je skupinu koju su činili  još dva generala, prvopodređeni zapovjednici temeljnih postrojbi Hrvatske kopnene vojske, glavni predstavnici postrojbi: zapovjednici Gardijske mehanizirane brigade i Gardijske oklopno – mehanizirane brigade, zapovjednik Zapovjedništva za obuku i doktrinu, zapovjednici Pješačkih pukovnija i Pukovnija borbene potpore.

Želja da se pobliže upoznaju s poviješću najvećih zadarskih crkvi pokazuje kako, uz tjelesnu snagu u izvršenju svojih dužnosti, trebaju i duhovnu jakost i oslonac na Boga. „Apsolutno! Vojnik je spreman kada je psihofizički spreman, ali potrebna je i duhovna strana unutarnjeg bića i duše vojnika. Kada se to spoji u jedno, onda je to puna sprema i predstavlja vojnika u punom smislu riječi, spremnog za izvršenje svojih zadaća i misije. Hrvatska vojska je pobjednička i odgajamo vojnike u tom duhu: na temeljnim vrijednostima Domovinskog rata i vrijednostima kršćanstva, u spoju povijesti i sadašnjosti. Važno je poznavati svoju povijest. Koristimo ovakve prigode da zapovjednike i vojnike učimo našoj povijesti, bez toga nema budućnosti“, istaknuo je general Jurković uime zapovjednika HKoV-a iz cijele Hrvatske.

Baš je hrvatski vojnik pješadinac zadobio priznanje i poštovanje vojnih stručnjaka iz svijeta kao onih koji su požrtvovnim i hrabrim djelovanjem uvelike doprinijeli ostvarenju ratnih pobjeda u srbijanskoj i JNA agresiji na Hrvatsku 1990.-ih godina. U tom kontekstu general Jurković nesebično je istaknuo zasluge svih rodova HV-a: „Vojnik pješak treba i drugu potporu da bi ostvario svoje ciljeve i svoju zadaću“. Svojih doprinosa oslobođenju domovine prisjetit će se dostojanstveno i u proslavi oslobodilačke akcije Oluja od 3. do 5. kolovoza u Kninu. „Obilježavanje ‘Oluje’ počinje s otvorenjem revije dokumentarnih filmova o Domovinskom ratu u podnožju Tvrđave u Kninu. Ministarstvo hrvatskih branitelja na taj način podsjeća nas na podnesene žrtve i ostvarene pobjede, povezuje našu bližu povijest i iskazuje počast oslobađanju domovine. Prijem ratnih zapovjednika koji su vodili postrojbe u Oluji, zapovjednika koji sada zapovijedaju postrojbama i najviših uzvanika održava se 4. kolovoza u Kninu. Tijekom tog programa će se čitati i nagrađene priče čiji su autori djeca poginulih branitelja. Glavno obilježavanje 5. kolovoza započinje budnicom kroz Knin, ceremonijom na glavnom Trgu, nastavlja se odlaskom na Tvrđavu i svetom misom u Kninu“, rekao je general Jurković.

Zapovjedništvo Hrvatske kopnene vojske smješteno je u Karlovcu. Zadaća HKoV-a je obrana suvereniteta, stanovnika i teritorijalne cjelovitosti države. Temeljna zadaća je spriječiti prodor agresora u dubinu teritorija, sačuvati strateške objekte i osigurati mobilizaciju ratnog sastava.

U kontekstu susreta s vojnicima čija je služba braniti zemlju od ugroze neprijatelja, dr. Dundović spomenuo je okolnosti kojima je odolijevao hrvatski narod tijekom osvajanja u povijesti. „U previranju carstava Istoka i Zapada u doba zadarskog biskupa Donata, Donat je posredovao mir između njihovih vladara Karla Velikog i Nicefora. Pokazao je veliku diplomatsku sposobnost i aktivnost u zalaganju za postizanje mira, služba koju izvršavaju i hrvatski časnici. Zadar je gotovo četiri stoljeća bio pod vlašću Mletačke republike te su tijekom toga vremena u Zadru bila samo dvojica hrvatskih biskupa; jedan je vladao samo godinu dana, a drugi je Vicko Zmajević koji je njegovao narodni duh među svećenstvom. U ugrozi Zadrana od strane Venecije, kad su Mlečani Zadrane proglasili i hereticima, Zadrani su, kako bi se branili, kao kršćani na južnu stranu bedema bili izvjesili veliku zastavu s križem“, rekao je don Zdenko.

Dr. Dundović predstavio je ukratko i postojanje 16 stoljeća povijesti zadarske katedrale, najveće romaničke katedrale u Hrvatskoj. „Jedan povjesničar rekao je: ‘Šibenska katedrala je za gledanje, trogirska za razmatranje, a zadarska za doček kraljeva’. Kao časnici i zapovjednici Hrvatske vojske, vi ste vrlo dragi gosti u katedrali čiji temelji sežu u 4. st. Tada se spominje i prvi zadarski biskup Felix koji je sudjelovao na dva velika crkvena sabora, u Akvileji (381.) i Milanu (390.). Bio je potpisan vrlo visoko na listi nazočnih biskupa. Vojnik zna što znači biti u hijerarhiji potpisan na vrhu liste. Dakle, zadarski biskup imao je veliku važnost u to vrijeme ranih kršćanskih zajednica“, naglasio je don Zdenko.

Biskupski kompleks u Zadru doživio je brojne arhitektonske mijene. Najstariji dio je starokršćanska bazilika katedrale prvotno posvećena apostolskom prvaku  Petru, čiji se ostaci vide u sakristiji. Na nju je tijekom 9. st. nadograđena starokršćanska bazilika čiji su ostaci u kripti crkve. Crkva u kojoj se puk okuplja na bogoslužju građena je u 12. i 13. st. Sedam desetljeća obnavljala se zadarska katedrala do njene posvete 27. svibnja 1285. g. Krstionica iz 6. st. stradala je u bombardiranju tijekom Drugog svjetskog rata 1943. g., a faksimilski je obnovljena 1989. g. Katedrala sv. Stošije stradala je u ratnom napadu drugi put u Domovinskom ratu, kad su u avionskim bombardiranjima Zadra projektili pogodili krov katedrale i uništili orgulje.

Korska sjedala ručno je rezbario poznati venecijanski majstor iz 15. st., a njima se služio Zadarski kaptol do početka 19. st. Uključivao je 64 kanonika s arhiđakonom koji su posluživali katedralu. Posjetili su je pape Aleksandar III. i sv. Ivan Pavao II.

U crkvi Sv. Šime sakristan Anđelo Travica iznio je niz zanimljivosti o čuvanju proroka Šimuna koji je na svojim rukama držao dijete Isusa za njegova prikazanja u jeruzalemskom hramu, što je opisano u Lukinu evanđelju.

U Svetoj zemlji jako se časti sveti Šimun, čak 100.000 ljudi godišnje pohodilo je prazni grob Šimuna u Jeruzalemu. Dio relikvije Šimuna izaslanstvu Teofila III., patrijarha Grčko-pravoslavnog patrijarhata, predao je zadarski nadbiskup Želimir Puljić 2010. g. u crkvi Sv. Šime. Moći je preuzeo nadbiskup Teofilakt, metropolit Jordana, patrijarhalni vikar Grčko-pravoslavnog patrijarhata. Prigodom uzimanja dijelića relikvije sa Šimunovog tijela izvršena je njegova ponovna rekognicija. Među znanstvenicima je bio istaknuti forenzičar, prof. dr. Dragan Primorac, koji je potvrdio prethodne potvrde stručnjaka – u tijelu sv. Šimuna sačuvani su svi unutarnji organi, srce, bubrezi, jetra, sve osim očiju, a osjeti se i miris kože. Škrinja u kojoj se nalazi tijelo napustila je Zadar samo jednom tijekom svojih sedam stoljeća postojanja, za izložbu u Vatikanskim muzejima ‘Hrvati – kršćanstvo, kultura, umjetnost’ 1999. g., na čijem je otvaranju svoj posljednji državnički govor, 40 dana prije svoje smrti, izrekao prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman.

Travica je istaknuo kako je Škrinja sv. Šimuna bila najposjećenija dragocjenost na toj izložbi, po pohodu zainteresiranih uz bok posjetiteljima Torinskog platna. U Domovinskom ratu čuvale su je zadarske benediktinke sv. Marije. Kada su je Talijani pokušali otuđiti u Italiju, to im nije uspjelo. U crkvi sv. Šime u glavnom oltaru nalazi se izvorna kamena raka u kojoj je po dolasku u Zadar u 13. st. bilo položeno tijelo sv. Šimuna.

Uz blagdan zadarskih zaštitnika sv. Šimuna 8. listopada u Hrvatskoj se slavi Dan neovisnosti, a na svetkovinu nadbiskupijske zaštitnice sv. Stošije 15. siječnja slavi se Dan međunarodnog priznanja RH. Oboje tih zadarskih zaštitnika po svom porijeklu i štovanju povezuju Istok i Zapad i uslišavali su zagovor vjernika za mirom u teškim vremenima hrvatske povijesti koju je s Domovinom dijelio i Zadar. Travica je rekao kako su simbol promicanja mira i dva velika brončana anđela koja pridržavaju Škrinju sv. Šimuna, zajedno teška 5 tona. Izrađeni su od taljenih turskih topova kojima su Osmanlije napadale zadarsko područje. Turci su pak te topove izradili od crkvenih zvona kada su poharali crkve na području Zadarske nadbiskupije.

Pohod zapovjednika Hrvatske kopnene vojske Zadru evocirao je duh hrabrog odolijevanja nasrtajima na Hrvatsku u povijesti. U svom zadnjem govoru kojega je održao na vatikanskoj Izložbi, a nazivaju ga i oporukom prvog hrvatskog predsjednika, to je istaknuo i dr. Tuđman 1999. g. Tada je prvi put svijetu, izvan hrvatskih granica i materijalno predstavljena Škrinja sv. Šimuna. Neraspadnutom tijelu sveca, za njih u toj prigodi otkrivenog, štovanje i molitve iskazali su zapovjednici, u želji da i dalje doprinose opstanku hrvatskog naroda u duhu kojega je predvodio prvi vrhovni zapovjednik OS RH, dr. Franjo Tuđman, na čije poruke u sadašnjim izazovima uvijek iznova vrijedi podsjetiti.

Istaknuvši da se hrvatski narod uvijek nalazio „na razmeđu dviju europskih ekumena, dviju kultura i civilizacija, ujedno most i razdjelnica, ali uvijek unutar Zapada i nikada izvan njega“, Izložba u Vatikanu 1999. g. svojim postavom rasvijetlila je „duboke slojeve vlastitosti i životnog kretanja hrvatskog naroda“. Prikazana umjetnička djela, knjige, povijesni dokumenti i spomenici „nama ne mogu biti dragocjeniji nego što jesu kao znamen duhovnog, nacionalnog i kulturnog identiteta hrvatskog naroda. Mnogi još ne znaju, ili zaboravljaju, da je hrvatski narod jedan od najstarijih europskih naroda, da je od svih slavenskih naroda prvi primio kršćanstvo, da je stoljećima stajao na kormilu katoličanstva i svoje opstojnosti. Zaboravljaju da je, zajedno s drugim narodima, dao Europi dio svog identiteta i pridonio obrani kršćanstva (Antemurale Christianitatis) i razvitku današnje zapadne civilizacije. Zaboravljaju, ili svjesno iskrivljuju, onaj dio novije povijesne zbilje koja svjedoči o duboko ukorijenjenim civilizacijskim dostignućima i demokratskim stremljenjima hrvatskog naroda“. Ta Izložba „u vrijeme prijelaza u novo tisućljeće, pruža Hrvatima iznimnu čast. Kada svijet obilježava taj događaj prigodnim manifestacijama, a političari promišljaju i stvaraju novi međunarodni poredak, Hrvatska i Hrvati svjedoče o svojoj povijesti i navješćuju svoju budućnost. Povijest dokazuje vjernost Hrvata moralnim načelima katoličke vjere i zakonima Crkve, a budućnost čvrsto jamči da će, u krvi stvorena hrvatska država, ne samo opstati već se i razvijati u zajednici s onim zemljama s kojima tvori i dijeli zajedničke civilizacijske vrednote“. U želji da „mnogi namjernici iz svijeta koji u Vatikanu traže, uz vjeru, i svjedočanstva bogate kulturne baštine svijeta“, dr. Tuđman 40 dana prije svoje smrti poželio je „da svi ponesu sa sobom sliku o burnoj, ali i ponosnoj hrvatskoj povijesti, njenoj bogatoj kulturnoj baštini i visokoj umjetničkoj razini hrvatskih stvaratelja. Nadasve, čvrstu poruku jedne države i naroda koji želi dalje izgrađivati svoju porušenu zemlju nakon okrutnog i nametnutog rata i stvarati uvjete za boljitak svih njenih građana. A tko je bolje mogao izreći takvo uvjerenje i dati nam ohrabrenje, od samog Svetog Oca kada je, odlazeći iz Hrvatske, rekao: „Mnogo je učinjeno i vide se plodovi. Nikoga ne smiju obeshrabrivati preostale teškoće. Neka Bog udijeli Hrvatskoj mir, slogu i ustrajnost u zauzimanju za opće dobro“.