“Gospodin kraljuje!”

Kateheza br. 50 – “Bog, kralj i sudac svemira”
Uvodno biblijsko čitanje: Ps 95, 1-2.5-6.8b-10a
“Pjevajte Jahvi pjesmu novu! / Pjevaj Jahvi, sva zemljo! / Pjevajte Jahvi, hvalite ime njegovo! / Navješćujte iz dana u dan spasenje njegovo… / Ništavni su svi bozi naroda. / Jahve stvori nebesa! / Slava je i veličanstvo pred njim, / sila i sjaj u Svetištu njegovu… / Prinosite žrtvu i uđite u dvorove njegove, / poklonite se Jahvi u sjaju svetosti njegove. / Strepi pred njim, zemljo sva! Nek se govori među poganima: Jahve kraljuje!”.

1. “Nek se govori među poganima: Jahve kraljuje!”. Taj poziv, upravo pročitanog, psalma 95. (r. 10) gotovo da daje tonalitet u kojem se razvija čitav himan. Taj psalam, naime, pripada tzv. “Psalmima Gospodina kralja”, koji obuhvaćaju psalme od 95. do 98. te 46. i 92.
Već smo ranije imali priliku sresti i komentirati psalam 92. i znamo kako te pjesme imaju u središtu veličanstveni Božji lik, koji drži čitav svemir i upravlja poviješću čovječanstva. I psalam 95. veliča kako Stvoritelja svega života, tako i Spasitelja naroda: “Svijet on učvrsti da se ne pomakne, narodima pravedno upravlja” (r. 10). Štoviše, u hebrejskom izvorniku riječ koja se prevodi s “upravljati” zapravo znači “vladati”: postoji tako sigurnost da nismo prepušteni mračnim silama kaosa i slučajnosti, već smo oduvijek u rukama pravednoga i milosrdnog Vladara.

2. Psalam započinje s radosnim pozivom na slavljenje Boga, koji odmah otvara univerzalnu perspektivu: “Pjevaj Jahvi, sva zemljo” (r. 1). Vjernike poziva “kazivati slavu” Gospodnju “poganima”, a zatim se obraća “svim narodima” da kazuju “čudesa njegova” (r. 3). Štoviše, psalmist izravno potiče “narodna plemena” (r. 7) da pozivaju slaviti Gospodina. Na kraju traži od vjernika da govore “među poganima: Jahve kraljuje!” (r. 10) te pojašnjava da Gospodin “upravlja narodima” (r. 10), “svijetom” (r. 13). Vrlo ja značajna ta univerzalna otvorenost malog naroda pritiješnjenog između velikih carstava. Taj narod zna da je njegov Gospodin Bog svega svijeta i da su “ništavni svi bozi naroda” (r. 5).
Psalam je u svojoj suštini sastavljen od dva dijela. Prvi dio (usp. rr. 1-9) obuhvaća svečanu epifaniju Gospodina “u Svetištu njegovu” (r. 6), to jest u hramu na Sionu. Prethodi joj i slijede je pjesme i žrtveni obredi zajednice okupljene vjernika. Nižu se hvale božanskog veličanstva: “Pjevajte Jahvi pjesmu novu… pjevaj… pjevajte… hvalite… navješćujte spasenje njegovo… kazujte njegovu slavu… čudesa njegova… dajte Jahvi slavu i silu… dajte Jahvi slavu… prinosite žrtvu… poklonite se” (rr. 1-3.7-9).
Temeljna je, dakle, gesta pred Gospodinom kraljem, koji objavljuje svoju slavu u povijesti spasenja, pjesma štovanja, hvale i blagoslova. Ti bi stavovi trebali biti prisutni i u našem svakodnevnom bogoslužju i našoj osobnoj molitvi.

3. U središtu te zborne pjesme nalazimo rečenicu upravljenu protiv idola. Molitva se tako pokazuje kao put za dostizanje čistoće vjere, prema glasovitoj izreci lex orandi, lex credendi: norma prave molitve je također norma vjere, lekcija o božanskoj istini. Ona se, naime, može otkriti upravo kroz prisno zajedništvo s Bogom ostvareno u molitvi.
Psalmist proglašava: “Velik je Jahve, hvale predostojan, strašniji od svih bogova! Ništavni su svi bozi naroda. Jahve stvori nebesa!” (r. 4-5). Po bogoslužju i molitvi pročišćava se vjera od svake izopačenosti, napuštaju se oni idoli za koje se olako žrtvuje nešto od sebe tijekom svakodnevnog života, prelazi se iz straha od Božje transcendentne pravde na živo iskustvo njegove ljubavi.

4. I eto nas tako kod druge slike, koja započinje proglasom Gospodinova kraljevstva (usp. rr. 10-13). Sada pjeva svemir, također u svojim najtajanstvenijim i najmračnijim sastavnicama, kao što je to more prema drevnom biblijskom poimanju: “Raduj se, nebo, i kliči, zemljo! Neka huči more i što je u njemu! Nek se raduje polje i što je na njemu, neka klikće šumsko drveće pred Jahvom, jer dolazi, jer dolazi suditi zemlji. Sudit će svijetu u pravdi i narodima u istini svojoj” (rr. 11-13).
Kao što će reći sveti Pavao i priroda, zajedno sa čovjekom, “sa svom žudnjom iščekuje… (kada će se) osloboditi robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje” (Rim 8,19.21).
U ovom dijelu želimo prepustiti prostor kršćanskom čitanju tog psalma kako su to činili crkveni oci, koji su u njemu vidjeli prefiguraciju utjelovljenja i raspeća, paradoksalni znak Kristova kraljevanja.

5. Tako, na početku govora održanog u Carigradu za Božić 379. ili 380., sv. Grgur Nazijanski preuzima neke izraze iz Psalma 95: “Krist se rodio: slavite ga! Krist silazi s neba: izađite mu u susret! Krist je na zemlji: veličajte ga! Pjevaj Jahvi, sva zemljo! (r. 1), i, da bi se ujedinila oba pojma, raduj se, nebo, i kliči, zemljo! (r. 11) zbog onoga koji je nebeski, ali je postao zemaljski” (Omelie sulla nativitr, Discorso 38, 1, Rim 1983., str. 44).
Zbog toga je već Barnabino pismo učilo da je “Isusovo kraljevstvo na drvu” (VIII, 5: I Padri Apostolici, Rim 1984., str. 198), a mučenik sveti Justin, navodeći gotovo u cjelini taj psalam u svojoj prvoj apologiji, zaključuje pozivajući sve narode da se raduju, jer “Gospodin kraljuje s drva” križa (Gli apologeti greci, Rim 1986., str. 121).
Na tom je tlu nikao himan kršćanskog pjesnika Venancija Fortunata “Vexilla regis”, u kojem veliča Krista koji kraljuje s križa, prijestolja ljubavi i služenja: Regnavit a ligno Deus. Isus je, doista, već tijekom svoga zemaljskog života upozorio: “Nije tako među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj! I tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga. Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge” (Mk 10,43-45).