Istina je prava novost.

Govor biskupa Antuna Škvorčevića na susretu ravnatelja katoličkih škola

Na godišnjem susretu biskupijskih predstojnika za katoličke škole i ravnatelja održanom 22. siječnja u prostorima Hrvatske biskupske konferencije u Zagrebu požeški biskup emeritus Antun Škvorčević održao je duhovni poticaj ravnateljima katoličkih škola koji donosimo u cijelosti.

Preuzvišeni gospodine biskupe Roko, predsjedniče Vijeća HBK za katolički odgoj i obrazovanje, cijenjeni predstojniče i tajniče Nacionalnog ureda za katoličke škole,  dragi predstojnici biskupijskih ureda za katoličke škole, poštovani ravnatelji katoličkih škola!

S osobitom radošću i dubokim poštovanjem sve vas od srca pozdravljam na početku ove građanske godine i drugog polugodišta školske godine 2024./2025. I ovaj susret prigoda je podsjetiti na temeljni pristup katoličkom odgoju i obrazovanju. Poznato je da Isus nije osnovao neku posebnu školu uz već postojeće farizejske i druge škole onog vremena. Ali njegovi učenici i drugi ljudi nazivaju ga Učiteljem, jer smatraju da ono što on radi ide za tim da im otkrije neka znanja, ali viša od onih što ih dohvaćaju i posreduju ljudi. Isus, naime, poučava o kraljevstvu nebeskom kao Božjoj sveobuhvatnoj stvarnosti svega postojećeg, koje je Gospodinovim djelom muke i smrti na križu, njegova sebedarja za nas, ljubavi koja pobjeđuje i samu smrt doseglo svoju puninu i konačnost iz Božjih mogućnosti. To nije škola koja prvenstveno prenosi znanja, nego Učitelj popratnim čudesnim znakovima budi vjeru kod ljudi kako bi ih uveo u život za koji je čovjek stvoren, a koji može darovati samo Božja ljubav. Nakon svoje smrti i uskrsnuća Isus daje posljednji nalog učenicima: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati što sam vam zapovjedio!“ „I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.“ (Mt 28,19-20). Isusov se učenik, dakle, postaje po krštenju koje netko iz vjere prihvaća i živi.

Sv. Pavao poučava svoga prijatelja Tita, kako smo čuli i ovog Božića, da se u Isusu Kristu objavilo Božje čovjekoljublje, milost Božja spasiteljica svih ljudi, za koju kaže  kako nas je „odgojila da se odreknemo bezbožnosti i svjetovnih požuda te razumno, pravedno i pobožno živimo u sadašnjem svijetu, iščekujući blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista“ (Tit, 2, 12-13) Susrećemo ovdje svojevrsni Pavlov odgojno-obrazovni kurikul, kojem je polazište da Bog ljubavlju odgaja, te jednostavno u nekoliko riječi otkriva taj temelj u Isusu Kristu, ustvrdivši: „on sebe dade za nas“ (Tit 2, 14). U Poslanici Korinćanima Pavao će jasno istaknuti da „znanje nadima, a ljubav izgrađuje“ (1 Kor 8,1). Samo ovo nekoliko novozavjetnih naglasaka, primijenjeno na katoličke škole kazuje da one obrazuju učenike posredujući im znanje, služeći se svim pedagoškim standardima, ali čine to prilazeći im s ljubavlju kao božanskom odgojnom metodom po Isusovu modelu, potičući ih na taj način  za prava životna opredjeljenja koja istinski očovječuju i ispunjaju mlade ljude životnim smislom. To znači kako katoličke škole nisu ograničene na to da služe društvu znanja, ili da osposobljuju mlade ljude za različite vještine kojima će se uključiti u svijet rada, nego im pomažu da budu više od toga: ljudi po naumu i mjeri Božjoj, koju nam je dao u Isusu Kristu. Na taj način katoličke škole su evangelizacijske ustanove jedne mjesne Crkve, uvode mlade ljude u evanđeoski sustav vrijednosti, uče ih živjeti po vjeri, istovremeno pomažući kršćanske roditelje da odgajaju djecu u skladu sa svojom vjernički oblikovanom savješću.

Božićno otajstvo koje smo nedavno proslavili svjedočanstvo je svojevrsne Božje pedagogije, koju bi nam valjalo obnovljenom vjerom usvojiti. Pritom treba imati na umu kako ono što se događa kod nas povezano s Božićem, zasjenjuje njegovu izvornu događajnost u koju nas on želi uključiti, o čemu sam progovorio i u svom božićnom razgovoru za „Školske novine“. Svjedoci smo, naime, kako je i u Hrvatskoj na društvenoj razini Adventu i Božiću oduzeta duhovnost, pretvoreni su u prigodu za kupovinu, zabavu, ukrašavanje javnog prostora blještavilom koje je svojevrstan bijeg od težine svakodnevice  i zaustavlja ljude na površini njihova postojanja. A istinski Božić pun je konkretnih životnih izazova te je pitanje usuđujemo li se o našem društvu, među ostalim i o školama, odgoju i obrazovanju razmišljati na božićni način. Smatram da nas na to obvezuje i nedavno ubojstvo jednog dječaka i ranjavanje nekoliko osoba u Osnovnoj školi u zagrebačkom naselju Prečko, koji očituju da je kultura nasilja postala sveprisutna, prodirući i u same škole. Dok se smišljaju odgovori na nasilje u školi, držim da je premalo ograničiti nastojanja na sigurnosna tehnička rješenja, nego u središte treba staviti mlade ljude i njihov odgoj za nenasilje, kako u obitelji tako u školi. Valja nam poslušati snažnu božićnu poruku u tom pogledu.

Božić je, naime, blagdan Božje poniznosti. U Isusovu rođenju otkrivamo kako Svemogući ne nastupa na neki naš način moći i sile da bi ostvario svoj projekt o čovjeku. Isus, Sin Očev od vijeka, rađa se kao nejako dijete, od skromnih roditelja, u siromaštvu betlehemske štalice, na rubu društva, među jednostavnim pastirima. Apostol Pavao izražava to tvrdnjom: „uzevši lik sluge, (…) ponizi sam sebe“ (Fil 2, 7.8). Svoj naum o čovjeku oslobođenu zarobljenosti sebičnošću, ohološću, nanošenjem nasilja i ponižavanja drugoga Bog je ostvario strpljivom poniznošću kojoj je ime ljubav, moć koja je u Isusovu križu pobijedila i samu smrt. Ponesen tom Božjom činjenicom sv. Pavao je za sebe usvojio njegovu paradoksalnu pobjedničku strategiju ustvrdivši: „kad sam slab, onda sam jak“ (2 Kor 12,10). Brojni su primjeri takva ponašanja, koji spašavaju našu civilizaciju da ne potone u nemoć smrtonosnog nasilja. Susrećemo ga među ostalim u poniznosti jedne majke koja samozatajnom ljubavlju služi životu u skromnosti obiteljske svakodnevice, ostvarujući žrtvom smisao svoga postojanja. Poniznost je u politici i diplomaciji moć koja može prekinuti mržnju, zaustaviti govor oružja, okončati rat, promaknuti mir. Kako ne povjerovati poniznosti kao božanskoj moći i u školskom odgoju, u kojem ljudske vrline trebaju imati prvo mjesto? Ona je, naime, sposobna mladu osobu osloboditi od nezdravih sebičnih elitističkih ambicija, nerijetko skrivenih i u različitim natjecateljskim programima. Izgradnjom svijesti kod djece i mladih da je poniznost duhovna moć kojom ostvaruju vlastito dostojanstvo, uspostavljamo snažnu branu nasilju kao duhovnoj nemoći i gubitništvu.

Poniznost kao objavljenu Božju odgojnu metodu, utemeljenu u njegovoj neizmjernoj ljubavi za čovjeka, pozvani su svjedočiti djelatnici katoličkih škola, počevši od ravnatelja. Poželio bih stoga svima blagoslovljenu 2025. godinu, ispunjenu radošću poniznog služenja mladim naraštajima u ljubavi, s osobitom zahvalnošću što njihov kršćanski odgoj i obrazovanje smatraju našom prvom i najvažnijom zadaćom. Zahvalnost upućujem i Nacionalnom uredu za katoličke škole za promicanje povezanosti među njihovim djelatnicima, kako bi one mogle što bolje ostvariti evangelizacijsku zadaću koja im je povjerena. Poštovani ravnatelji katoličkih škola, neka Bog snagom svoga Duha bude pokretač vašeg djelovanja i udijeli uspjeh vašim plemenitim nastojanjima.