Govor dekana KBF-a dr. Cifraka na zatvaranju 60. teološko-pastoralnog tjedna
Dr. Mario Cifrak, zatvaranje 60. TPT-a / Foto: Andrea Tomurad
Dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu dr. fra Mario Cifrak prigodnim je govorom 30. siječnja u Međubiskupijskom sjemeništu u Zagrebu zatvorio 60. teološko-pastoralni tjedan o temi „Navještaj evanđelja u suvremenoj Europi“.
Poštovani sudionici 60. teološko-pastoralnog tjedna,
ove godine obilježavamo 1600 godina od smrti sv. Jeronima, velikog egzegete iz vremena crkvenih otaca. Za njega su pitanja kako čitati Sveto pismo i pitanje vjere u Krista tako nerazdvojivo povezana, pa kaže: „Si enim iuxta apostolum Paulum (I Cor. 1,24), Christus Dei virtus est, Deique sapientia: et qui nescit Scripturas, nescit Dei virtutem ejusque sapientiam: ignoratio Scripturarum ignoratio Christi est“ (Krist je Božja snaga, i Božja mudrost; i tko ne poznaje Pisma, ne poznaje ni Božju snagu ni njegovu mudrost. Ne poznavati Pisma, znači ne poznavati Krista). Pisma počinju samo onda govoriti, ako živimo u prijateljskom odnosu s Kristom u zajednici vjernih u Crkvi.
Crkva doista živi od izlaženja iz sebe same. Crkva stari i slabi kad se usredotoči na sebe samu. Spominjemo se Isusa koji je svoje učenike slao s naputkom da ne nose zlata, ni srebra, ni mjedi, ni putne torbe, ni dviju haljina, ni štapa (usp. Mt 10,9-19). Morali su nositi samo Božju riječ, radosnu vijest o blizini Božjega kraljevstva. S ovim navještajem, kraljevstvo Božje probija se po obraćenju, liječenju bolesnih, uskrišavanju mrtvih, čišćenju gubavaca i izgonu zloduhâ (usp. Mt 10,7-8).
Podsjećam vas i dalje da polazeći u poslanje nosimo Božju riječ. Mi nosimo toliko stvari, sredstava, teorija i planova, no ponekad zaboravljamo Božju riječ. Što više drugim ljudima donosimo Božju riječ, to više shvaćamo da Božja riječ nije stvar ili predmet koji bismo nosili u svojim rukama ili na svojim usnama. Zapravo nas Božja riječ, živa i utjelovljena u Isusu Kristu, šalje ili nosi onamo gdje nas on želi da ga se čuje, da liječi i da daje nadu. Za nas je upravo to velik izazov: da dozvolimo Božjoj riječi da nas nosi, da određuje naš pastoralni prioritet i pristupe, da oblikuje naš način života i stavove, da donese milosrđe, ljubav i nadu.
Zahvaljujem Povjerenstvu TPT-a našeg Fakulteta, docentima M. Kutleši, D. Šimuncu i B. Muriću kao i vanjskim članovima, J. Vodičaru (Ljubljana) i D. Tomaševiću (Sarajevo), studentima i djelatnicima KBF-a, Glasu Koncila, Kršćanskoj sadašnjosti i ostalim suradnicima. Hvala predavačima, moderatorima i diskutantima, predvoditeljima misnih slavlja i Međubiskupijskom sjemeništu na čelu s rektorom M. Pavlakovićem. Hvala svima.
Prvi put se broj 60 spominje u Bibliji u Knjizi Postanka: „Potom se pojavi njegov brat. Rukom se držao Ezavu za petu. Zato mu nadjenuše ime Jakov. Izaku je bilo šezdeset godina kad su oni rođeni“ (25,26). U Lukinom evanđelju čitamo: „I gle, dvojica su od njih toga istog dana putovala u selo koje se zove Emaus, udaljeno od Jeruzalema šezdeset stadija“ (24,13).
„A da mrtvi ustaju, naznači i Mojsije kad u odlomku o grmu Gospodina zove Bogom Abrahamovim, Bogom Izakovim i Bogom Jakovljevim“ (Lk 20,37). „Tunc aperuit illis sensum ut intellegerent scripturas“ (Lk 24,45). Ovim riječima evanđelja zatvaram 60. teološko-pastoralni tjedan.