Blago mirotvorcima, jer će se sinovima Božjim zvati (Mt 5,9)

Poštovani predstavnici građanskih vlasti,
Vaše Ekselencije Ambasadori,
Vaše Eminencije, Ekselencije, predstavnici crkava i raznih vjerskih tradicija,
Draga braćo i sestre,

Želio bih zahvaliti Njegovoj Ekselenciji biskupu Fabijanu Svalini što je organizirao ovaj važan događaj danas, povodom 325. godišnjice povijesnog Karlovačkog mira. Taj važan dokument potpisan je upravo ovdje i donio je kraj skoro dva desetljeća gorkih sukoba, uspostavljajući mir u regiji. Vaša nazočnost danas kao predstavnika civilnih vlasti i raznih vjerskih tradicija svjedoči o trajnoj i univerzalnoj želji za mirom koja postoji u svakom ljudskom srcu. Nadam se da će naš današnji susret raspiriti tu želju u plamen i, vođeni našim vjerskim uvjerenjima, omogućiti nam da naučimo iz prošlih uspjeha kako bismo bili efikasni mirotvorci danas.

Isus je svojim učenicima dao zadatak da budu mirotvorci riječima: „Blago mirotvorcima, jer će se sinovima Božjim zvati“ (Mt 5,9). Sveto pismo nas uči da je „mir, prije svega, osnovno svojstvo Boga: „Gospodin je mir“ (Suci 6,24). Stvaranje, koje je odraz Božje slave, teži miru. [1] Uistinu, cijelo stvorenje, kao odraz Stvoritelja, pozvano je na mir. U biblijskom otkrivenju, mir je mnogo više od obične odsutnosti rata; on predstavlja punoću života (usp. Mal 2,5). Daleko od toga da je djelo ljudskih ruku, mir je jedan od najvećih darova koje Bog nudi svim ljudima i ženama, i uključuje poslušnost Božjem planu. Mir je plod blagoslova koji Bog daje svom narodu: „Neka Gospod podigne lice svoje nad tobom, i da ti mir“ (Br 6,26). Taj mir donosi plodnost (Iz 48,19, blagostanje (usp. Iz 54,13), odsutnost straha (usp. Lev 26,6) i duboku radost (usp. Prop 12,20).“ [2] Mir je dar čovječanstvu od Boga, ali je istovremeno i poziv, upućen svakome od nas, da budemo suradnici za mir.

Svi mi, predstavnici različitih vjerskih zajednica, kao i civilnih vlasti, okupili smo se u ovoj „Kapeli mira“ kako bismo produbili našu želju za mirom i čvrsto izjavili: nikada više rat! Nikada više rat u ovoj zemlji, niti u svijetu!

Ova Kapela nije samo svjedok prošlog događaja, već nam i danas hrabro govori. Podsjeća nas da „rat nikada nije prikladan način za rješavanje problema između nacija“.[3] Šteta prouzrokovana oružanim sukobima nije samo materijalna; ona je, prije svega, moralna, jer uništava međusobno povjerenje i ostavlja duboke rane u srcima onih koji su njime pogođeni.[4]  Svaki sukob predstavlja krah istinskog humanizma i poraz čovječanstva.[5]

Povodom 325. godišnjice potpisivanja Karlovačkog mira, želio bih istaknuti nekoliko aspekata tog važnog događaja. Nakon 72 dana dugih i teških pregovora, sporazum je potpisan 26. siječnja 1699. godine, ovdje, na križanju latinske, bizantske i islamske kulture, od strane predstavnika Svete lige i Osmanskog carstva.

Podsjećajući se na ovaj povijesni događaj, koji je imao ogroman utjecaj na cijelu regiju, želio bih spomenuti jedan posebno evokativan simbol. Za smještaj potpisnika Sporazuma, izgrađena je posebna soba od drveta. Da bi se izbjegle komplikacije u vezi s prvenstvom i relativnom važnosti sudionika, soba je imala četvera vrata, što je omogućilo predstavnicima Habsburške monarhije, Republike Venecije, Poljske i Osmanskog carstva da uđu istovremeno. U spomen na taj događaj, 1710. godine je podignuta kapela, izgrađena po uzoru na originalnu sobu s četiri ulaza. Godine 1817. sadašnja zgrada je posvećena Našoj Gospi od Mira, otprilike 50 metara iznad sobe u kojoj je Sporazum potpisan.

Da bi se naglasila činjenica da su se svi predstavnici smatrali jednakima po dostojanstvu, za pregovore je prvi put u povijesti korišten okrugli stol. Ova praksa je kasnije postala norma u diplomaciji, koja naglašava princip jednakosti predstavnika. Čak i arhitektura sadašnje zgrade izražava jasnu poruku: mir se ne može postići ako je jedna strana ponižena. Zbog toga je, prilikom zaključivanja Sporazuma, svaka od strana potpisnica dobila dio teritorija koji su bili osvojeni u prethodnim ratovima, usvajajući princip uti possidetis, ita possideatis: tko god kontrolira teritorij, zadržava ga.

Simbolikom četverih vrata ove kapele, želio bih istaknuti četiri temeljna principa katoličkog socijalnog učenja, na kojima mir mora počivati: Istina i Pravda; Solidarnost i Ljubav; Bratstvo; i Molitva.

1. Mir je plod pravde. Drugi vatikanski sabor s pravom je naglasio da „Mir nije samo odsutnost rata; niti se može svesti isključivo na održavanje ravnoteže moći između neprijatelja; niti se postiže diktaturom. Umjesto toga, s pravom se i prikladno naziva dijelom pravde.“ [6] Katolički socijalni nauk potvrđuje da je „mir ugrožen kada čovjeku nije dano sve što mu pripada kao ljudskoj osobi, kada se ne poštuje njegovo dostojanstvo i kada građanski život nije usmjeren k općem dobru. Odbrana i promocija ljudskih prava ključni su za izgradnju mirnog društva i sveobuhvatan razvoj pojedinaca, naroda i nacija.“[7]

Na poseban način, religijske tradicije pozvane su da daju važan doprinos u poticanju pravde. Naglašavajući dostojanstvo svake ljudske osobe, vjernici moraju nastojati spriječiti svaki oblik poticanja na nasilje i promovirati pomirenje, jer je pravi mir moguć samo s opraštanjem. Svjesni smo da nije lako oprostiti kada se suočavamo s posljedicama rata i sukoba. Zaista, nasilje, posebno kada „vodi do samih dubina nehumanosti i patnje, ostavlja za sobom težak teret boli. Ova bol može biti olakšana samo dubokim, vjernim i hrabrim promišljanjem svih strana, promišljanjem koje je sposobno suočiti se sa sadašnjim poteškoćama sa stavom koji je pročišćen pokajanjem. Teret prošlosti, koji se ne može zaboraviti, može biti prihvaćen samo kada se uzajamno praštanje pruži i primi; to je dug i težak proces, ali proces koji nije nemoguć.[8]

U isto vrijeme, važno je naglasiti da „uzajamno praštanje ne smije eliminirati potrebu za pravdom, a još manje blokirati put koji vodi k istini. Naprotiv, pravda i istina predstavljaju konkretne preduvjete za pomirenje.“[9] U svojoj enciklici Fratelli Tutti papa Franjo ističe povezanost između pravde i pomirenja. Pomirenje nije stvar „pozivanja na oproštaj kada to podrazumijeva odricanje od vlastitih prava, suočavanje s korumpiranim dužnosnicima, kriminalcima ili onima koji bi degradirali naše dostojanstvo. Pozvani smo da volimo sve, bez izuzetka; ali istovremeno, voljeti ugnjetača ne znači dozvoliti mu da nas i dalje ugnjetava, niti mu dopustiti da misli da je ono što radi prihvatljivo. […] Oni koji trpe nepravdu moraju odlučno braniti svoja prava i prava svoje obitelji, upravo zato što moraju očuvati dostojanstvo koje su dobili kao dar ljubavi od Boga. Ako me je kriminalac povrijedio, ili nekog mog voljenog, nitko mi ne može zabraniti da tražim pravdu i osiguram da ta osoba – ili bilo tko drugi – ne nanese štetu meni ili drugima, ponovno. To je potpuno pravedno; oproštaj to ne zabranjuje, već ga zapravo zahtijeva.“[10]

2. Mir je plod solidarnosti i ljubavi. Već u spisima svetog Tome Akvinskog vidimo kako pravi mir nije samo djelo pravde, već još više plod ljubavi. Dok bi pravda zahtijevala uklanjanje svih prepreka miru (uvrede, štetu, sukobe itd.), mir je učinak koji je svojstven ljubavi, jer je ljubav ujedinjujuća sila.[11] Mir se gradi dan po dan, a počinje u dubini srca svake osobe. „Stoga je mir također plod ljubavi, koja nadilazi ono što pravda može pružiti.”[12]

U svojoj enciklici Populorum Progressio, koja naglašava važnost solidarnosti, sveti papa Pavao VI. je potvrdio da je napredak novo ime za mir.[13] Sveti papa Ivan Pavao II., s druge strane, istaknuo je da nam solidarnost omogućava da „drugog“ vidimo kao „sličnog“ sebi, kao „pomagača“, baš kao što je Bog stvorio Evu kao „prikladnog pomagača“ Adamu (usp. Post 2, 18-20). Ova uzajamna suodgovornost prirodno vodi k miru i razvoju. Mir je iluzoran bez nadilaženja nepovjerenja; on ovisi o njegovanju osjećaja uzajamne suradnje, koja je autentičan izraz solidarnosti među pojedincima i narodima. Iz ove perspektive, mir se ostvaruje njegovanjem vrlina koje promoviraju sklad i suživot i koje nas uče da živimo kao zajednička, ujedinjena ljudska obitelj. Na taj način, slobodno dajući i primajući jedni od drugih, postajemo sposobni izgraditi novo društvo i bolji svijet.[14] Tako shvaćeno, iz logike solidarnosti i iskustva bratskog jedinstva cvjeta prepoznavanje Boga kao Oca svih nas, pružajući nam obnovljen način pristupanja našem svijetu i našim odnosima.

3. Mir je plod istinskog bratstva. Papa Franjo je u više navrata naglašavao da je bratstvo jedini pravi temelj trajnog mira. Autentično ljudsko bratstvo nadilazi sve podjele i granice društava koja sebe smatraju samodovoljnim. Zbog toga smo pozvani otkriti kako je ono što nas ujedinjuje, naša zajednička ljudskost kao braće i sestara, snažnije od onoga što nas može razdvajati. Ovaj osjećaj bratstva temelji se na priznavanju univerzalnog i transcendentnog dostojanstva svake ljudske osobe. Stvoreni smo po slici i prilici Boga, kao izraz Njegove nesebične ljubavi, koja nema granica. Ovo priznanje prirodno vodi k međusobnom poštovanju, uzajamnosti i društvenom prijateljstvu.

Sveti Otac nas, stoga, poziva da zajedno sanjamo o boljoj budućnosti za naš svijet, „kao jedna ljudska obitelj, kao suputnici koji dijele isto tijelo, kao djeca iste zemlje koja je naš zajednički dom, svatko od nas donoseći bogatstvo svojih vjerovanja i uvjerenja, svatko sa svojim glasom, svi kao braća i sestre.“[15] On nas poziva da prepoznamo sve ljude kao našu braću i sestre, gdje god da se nalaze, i usprkos našim razlikama, kako bismo usvojili politike koje su istinski postavljene u službu općeg dobra.

Kao predstavnici različitih religijskih tradicija, imamo posebnu odgovornost osigurati da bratstvo ujedinjuje, da razlike ne vode podjelama, i da raznolikost nikada ne dovede do nasilja. Kao što je papa Franjo rekao tijekom svog posjeta jugoistočnoj Aziji prošlog mjeseca, „ova mudra i delikatna ravnoteža, između mnoštva kultura i različitih ideoloških vizija, i ideala koji učvršćuju jedinstvo, mora se neprestano braniti od neravnoteža […] Ovo je neophodno za suočavanje sa zajedničkim izazovima, uključujući suzbijanje ekstremizma i netolerancije, koji kroz iskrivljavanje religije pokušavaju nametnuti svoja gledišta koristeći obmanu i nasilje.“[16] Ljudi vjere su pozvani biti mirotvorci, a ne huškači. Autentična religija nadahnjuje ljubav, a ne mržnju. Time dolazim do svoje četvrte, ujedno i posljednje točke.

4. Mir je plod molitve. Molitva otvara srce ne samo za intiman odnos s Bogom, već i za autentičan susret s drugima, njegujući poštovanje, povjerenje, razumijevanje, uvažavanje i ljubav. Molitva potiče hrabrost i daje nam snagu da postanemo „pravi prijatelji mira“, posvećeni aktivnoj promociji mira u različitim okolnostima naših svakodnevnih života.[17]

Imamo zajednički poziv i zadatak da hrabro širimo i promoviramo poruku koja danas odjekuje iz ove kapele Naše Gospe od Mira: rat nije rješenje i nikada ne donosi dobro; mir, s druge strane, je pravi i jedini put koji treba slijediti. Iz kršćanske perspektive, rad na miru u duhu Evanđelja nije opcija, već obaveza i dužnost. Nadahnuti našom vjerom u Boga, koji je „izvor mira“, sama ova kapela nas poziva da molimo za mir. Zato smo ovdje: da molimo da duh mira i međusobnog razumijevanja među narodima različitih nacija, kultura i religija ponovo procvjeta, danas više nego ikad, jer u mnogim dijelovima svijeta buktaju sukobi, a nevini ljudi pate. S mirom u Karlovcima, povijest je divno pokazala da je čak i u najkompleksnijim situacijama moguće pronaći rješenje i postići dogovor.

U našem zalaganju za mir, okrenimo se s vjerom našem nebeskom Ocu, riječima pape Franje:

„Gospode, Bože Abrahama, Bože proroka, Bože ljubavi, Ti si nas stvorio i pozivaš nas da živimo kao braća i sestre. Daj nam snage da svakodnevno budemo instrumenti mira; omogući nam da svakoga tko prijeđe naš put vidimo kao našeg brata ili sestru. Učini nas osjetljivima na molbe naših sugrađana koji nas preklinju da pretvorimo naše oružje rata u oruđa mira, našu nesigurnost u pouzdano povjerenje, a naše svađe u oprost.

Održavaj u nama plamen nade, kako bismo sa strpljenjem i ustrajnošću mogli birati dijalog i pomirenje. Na ovaj način neka mir konačno pobijedi, i neka riječi ‘podjela’, ‘mržnja’ i ‘rat’ budu protjerane iz srca svakog muškarca i žene. Gospodine, razoružaj nasilje naših jezika i naših ruku. Obnovi naša srca i umove, tako da riječ koja nas uvijek okuplja bude ‘brat’, a naš način života uvijek bude: Šalom, Mir, Salaam! Amen.“[18]

[1] Kompendij socijalnog nauka Crkve (CSDC), br. 488.

[2] Isto, br. 489

[3] CSDC, br. 497

[4] Drugi vatikanski sabor, Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu, Gaudium et spes (GS), br. 79.

[5] CSDC, br. 497.

[6] GS, br.78.

[7] CDSC, br. 494.

[8] Isto, br. 517.

[9] Isto, br. 518

[10] Papa Franjo, Enciklika o bratstvu i društvenom prijateljstvu, Fratelli Tutti, br. 241.

[11] Up. Toma Akvinski, SummaTheologiae, II-II, k. 29, a. 3.

[12] GS, br. 78.

[13] Papa Pavao VI, Enciklika o razvoju naroda, Populorum Progressio, n. 76.

[14] Papa Ivan Pavao II, Enciklika Sollicitudo rei socialis, br. 39.

[15] Fratelli Tutti, br. 8.

[16] Papa Franjo, Apostolsko putovanje u Indoneziju, Papuu Novu Gvineju, Istočni Timor i Singapur, sastanak s vlastima, civilnim društvom i diplomatskim predstavnicima, Jakarta, 4. rujna 2024.

[17] Cf. CDSC, br. 519.

[18] Papa Franjo, Poziv za mir, 8. lipnja 2014.