SOCIJALNI NAUK CRKVE U ŠKOLI I U ŽUPI

Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve

Autori:

Silvija Migles, Igor Jakobfi, Dubravka Petrović Štefanac, Stjepan Baloban, Zvonimir Ancić

Predstavljanje, Zagreb 27. veljače 2025.

Govor mons. dr. Ivice Pažina

Oče nadbiskupe,

cijenjeni autori knjige Socijalni nauk Crkve u školi i u župi,

poštovani djelatnici Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve,

djelatnici nakladničke kuće Glas Koncila,

drage vjeroučiteljice i vjeroučitelji,

cijenjeni gosti!

Rado sam se odazvao pozivu prof. dr. Stjepana Balobana, prvoga i aktualnoga pročelnika Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, kako bih večeras progovorio o knjizi koja je nastala kao građa za vjeronaučnu olimpijadu, objavljena kao zajedničko djelo vrijednih i cijenjenih autora, a služit će kao neizostavni priručnik vjeroučiteljima u školi, katehetama u župi, ali i mnogima koji su u potrazi ne samo za odgovorima na osobna životna pitanja, nego i onima koji traže sigurnost u odlukama i u nasljedovanju društvenih političkih ili kulturoloških zbivanja. Kako je socijalni nauk Crkve, a na to nas podsjećaju već uvodni retci knjige, najprije instrument naviještanja Kraljevstva Božjega, dopustit ćete mi da upravo iz te – navjestiteljske i evangelizacijske, vjeronaučne i katehetske perspektive – progovorim o knjizi koja je pred nama. Ona i nosi naslov: Socijalni nauk Crkve u školi i u župi.

Obrazovanje je danas za mnoge sekularna religija. Politika, na primjer, sustavu obrazovanja nalaže da od učenika stvori mirotvorce, a ona sama kao da propovijeda rat. Neoliberalni kapitalizam mladome čovjeku kao pojedincu obećava sve, ali tek ako uspješno položi svakodnevne testove, utemeljene na principu konkurentnosti, koja se svake godine mjeri parametrima PISA studije ili nekog drugog upitnika. Svijet pred učenika stavlja tisuće mogućnosti osobnoga ostvarenja, a pri tom se služi prividnim postprosvjetiteljskim sloganom „stvori sam sebe“! U takvom, ali i još složenijem vremenu i sustavu obrazovanja, Crkva u školi djeluje najprije po Vjeronauku. Katolički vjeronauk u školi u Republici Hrvatskoj je zasigurno, u posljednjih nekoliko desetljeća, jedan od najvećih evangelizacijskih i obrazovnih projekata Hrvatske biskupske konferencije na nacionalnoj razini. Što on čini? Ondje, dakle, gdje dijete već od prvoga razreda osnovne škole započinje sustavno učiti misliti ekonomski, često u okviru pedagoškoga sustava koji je više, kako će reći brazilski pedagog Paulo Freire, nalik na bankarski (s minimalnim ulaganjem se želi maksimalno utržiti), Vjeronauk učeniku pruža govor o radnicima „posljednjega sata“. Tamo, gdje počinje prevladavati sintagma no room for grace (nema mjesta milosti) i gdje se obrazovni sustav počinje prepuštati zavođenju iskrivljene prispodobe o milosrdnom Samaritancu, u kojoj je onaj koji je porobljen sam sebi kriv te ostaje na rubu pogleda društva kao neuspješan, Vjeronauk postaje moratorijem prvenstva života. I kad se možda čini da se Vjeronauk, zajedno s vjeroučiteljima, nakon više od trideset godina pomalo umara od stalnih nastojanja svijet učiniti boljim i drukčijim, dogodi se ovakva večer, u kojoj smijemo promatrati možda još mladu znanstvenu disciplinu kao što je socijalni nauk Crkve, ali disciplinu koja je, kako se u knjizi citira blagopokojnoga papu Benedikta XVI., „navještaj Kristove istine ljubavi u društvu“. Stoga, smijem već sada ustvrditi da onaj tko primi ovu knjigu u ruke, podijeljenu u četiri hvalevrijedna poglavlja, a najprije tu mislim na vjeroučitelje, katehete i svećenike, taj postaje iznova svjestan da je ono što zovemo društveno ili socijalno zapravo duboko integrirajući dio vjerskoga! Tko knjizi, dakle, pristupa na takav način, taj će nadići opasnost mišljenja da bi se teologija mogla razvodniti u socijalnom nauku Crkve, a da socijalni nauk Crkve, kada je riječ o Vjeronauku u školi i katehezi u župi, visi negdje u zrakopraznom prostoru čekajući da ga se smjesti tamo gdje bi mu možda moglo biti mjesto. Niti vjeronauk u školi, a niti kateheza u župi, ne može postojati bez socijalnog nauka Crkve. Čitavo evangelizacijsko djelovanje Crkve, kako u školi tako i u župi, ne smije postojati bez integrirajuće dimenzije socijalnog nauka Crkve. Kada bi se to dogodilo, neka mi se dopusti citirati papu Pia XII. – nakon što je bilo očito da je europska Crkva izgubila radnike u devetnaestom stoljeću, jer je, među ostalim, tek pedesetak godina nakon komunističkog manifesta objavila svoju prvu socijalnu encikliku – bio bi to „skandal stoljeća“. Tko u to ne vjeruje, neka na poseban način – upravo iz navjestiteljske perspektive – analizira prvo poglavlje knjige, koje govori o svrsi, smislu i identitetu socijalnog nauka Crkve.

Sveukupno navjestiteljsko djelovanje kao jedan od najvažnijih dijelova identiteta Crkve, Crkva ne iscrpljuje u služenju samoj sebi. Crkva je i u službi društva. Drugim riječima, gdje god Crkva želi svojim katehetskim nastojanjima (kako u školi tako i u župi) osobu dovesti u osobni susret s Kristom, učiniti učenike i odrasle – kako je to već davno rekao njemački katehetičar Exeler – „povjerljivim prema mogućnostima biti kršćaninom“, ona, naviještajući Kraljevstvo Božje: kraljevstvo istine i pravde, slobode i mira, pomirenja i ljubavi, istodobno vodi trajnu brigu o dostojanstvu ljudske osobe, o jamstvu slobode čovjeka, o pravednoj plaći njegova rada, o mnogim socio-etičkim pitanjima, o solidarnosti, sudjelovanju, supsidijarnosti… Socijalni nauk Crkve je, podsjećaju nas autori na riječi sv. Ivana Pavla II.: „brižljivo izrađena formulacija rezultata pomnog razmišljanja o složenoj zbilji ljudske egzistencije u društvu i na međunarodnoj razini, i to u svjetlu vjere i crkvene predaje“. To znači da, s obzirom na evangelizacijsku dimenziju Crkve, područja djelovanja socijalnog nauka Crkve nipošto ne isključuju trojstveni ili milosni aspekt kateheze općenito, vjeronauka u školi na poseban način; još manje se udaljavaju od teocentričnoga ili kristocentričnog principa naviještanja; štoviše: socijalni nauk Crkve ga pretpostavlja i iz njega proizlazi. Upravo zbog toga on je specifični oblik i nove evangelizacije, jer, tako pišu autori, „nije namijenjen samo vjernicima, pojedincima, određenim stručnim osobama ili skupinama… namijenjen je svim ljudima kojima je na srcu dobro čovjeka“ (str. 24.). Ova knjiga stoga nije samo izvrstan, jednostavnim rječnikom ispisan priručnik o socijalnom nauku Crkve. Ona je evangelizacijski priručnik koji sve nas motivira u učenicima, mladima i odraslima prepoznati i probuditi društveni sensorium, koji im je često bliži od teoloških, dogmatskih ili biblijskih pretpostavki te koji se može iskusiti kao stvarnost, čak i prije negoli je to nekada moguće s nekim doktrinarnim, dogmatskim ili teološko sakramentalnim temama. U knjizi je, dakle, riječ o sadržaju onoga nauka, koji red društvenoga i socijalnog života temelji na kršćanskoj slici čovjeka i svega onoga što iz te slike proizlazi. Neki naglasci toga nauka prikazani su u drugome poglavlju knjige.

Socijalne enciklike papa u novijoj povijesti, ali i sadašnjosti, ne obrađuju sustavno društveni nauk Crkve, nego najprije odgovaraju na konkretne probleme i nude određena načela djelovanja, a to opet uvijek kroz prizmu poznate pastoralne i evangelizacijske triade: vidjeti-prosuditi-djelovati. To postaje očito u drugome poglavlju knjige koje upravo zbog toga i nosi naziv: socijalne poruke papa. Štoviše: u ovome je poglavlju artikuliran kompendij osnovnih misli socijalnog nauka Crkve, konkretiziran kao odgovor na mnoga važna pitanja čovjeka i njegova dostojanstva: od radničkoga pitanja iz 1891. godine sve do Hvalite Boga, pisma pape Franje iz 2023. Temeljni naglasci devetorice papa i sedamnaest njihovih dokumenata zapravo su duboke teološke refleksije sadržaja kršćanske vjere, koja ne gubi pozornost pred antropogenim i sociokulturnim preduvjetima, u kojima se kršćanska vjera doživljava, ostvaruje i uvijek iznova utjelovljuje. Nije li upravo to zadaća evangelizacije i kateheze, zadaća vjeronauka u školi? Takav socijalni nauk Crkve je neodvojiv od navjestiteljskoga pologa Crkve! Što je razmišljanje sv. Ivana Pavla II. u Centesimus annus iz 1991. godine o duhovnoj pustoši i praznini koja počiva na ateizmu kao korijenu svih događanja u ondašnjim komunističkim zemljama, ako ne trajni poziv na kolektivno i individualno obraćenje svakoga pojedinca i u vremenu u kojemu mi živimo? Što znače riječi pape Pavla VI. iz 1971. godine u pismu Osamdeseta obljetnica: „ako ne bude obnovljen odgoj za solidarnost, pretjerano naglašavanje jednakosti može pogodavati individualizmu u kojem svatko ište vlastita prava, bježeći od odgovornosti za opće dobro“, ako ne poziv na ostvarenje kritičke dimenzije vjeronauka u školi i kateheze u župi, koje imaju cilj osposobljavati svakoga za moralno djelovanje na području socijalnoga, što nije ništa drugo nego priopćavati jasne stavove o opasnostima ekstrema, neovisno radilo se o prenaglašavanju slobode pojedinca nasuprot solidarnosti s drugima ili se pretjerano naglašavalo vrednovanje kolektivnoga i struktura na uštrb pojedinca. Ove i slične teme područja su odgoja u vjeri koje je nemoguće u cijelosti realizirati bez uvida u enciklike i pisma, donesene u ovoj knjizi. Kao da se sve one mogu prepoznati u posljednjoj rečenici ovoga poglavlja, a koju autori donose citirajući papu Franju: „Jer kad čovjek teži tomu da zauzme Božje mjesto, postaje najveća opasnost za sebe samoga“ (str. 63.).

Drago mi je bilo čitati četiri manja odlomka unutar trećega poglavlja knjige koju večeras predstavljamo, a koje nosi naslov: Živjeti socijalni nauk Crkve. Zašto? Zato što su teme: briga za zajednički dom; promicanje mira; vjernik u politici; putovi oživotvorenja – pronašli svoje mjesto u kurikulu Katoličkoga vjeronauka za osnovne škole i gimnazije iz 2019. godine, ali i u kurikulu Katoličkoga vjeronauka za srednje strukovne škole, koji je Hrvatska biskupska konferencija odobrila 2023. godine. Ne samo da su teme socijalnoga nauka Crkve pronašle svoje mjesto u temeljnim ishodima pojedinih godišta, slijedom toga i u tematskim sadržajima, nego su one postale nosivi dio i jednoga i drugoga kurikula u tzv. četvrtoj domeni pod nazivom Crkva u svijetu, koja je sastavni dio svakog nastavnog procesa, od prvoga razreda osnovne škole do zadnjega razreda srednje škole. Vjeronauk nije miniteologija. On je utemeljen na vlastitim zakonitostima naviještanja Riječi Božje u instituciji škole. U vjeronauku nije samo riječ o jednostavnom priopćavanju teoloških sadržaja kršćanske vjere. Daleko je više vjeronauk mjesto posadašnjenja Riječi Božje za konkretno vrijeme i konkretnu osobu, pri čemu mu sadržaji socijalnog nauka Crkve bivaju ne samo nadahnućem nego često i ciljem navjestiteljskoga nastojanja. Za poželjeti je da se to isto dogodi i s katehezom u župi. Barem onako, kako to sv. papa Ivan XXIII. zahtijeva: „želimo da se taj socijalni nauk uvede u program vjerske pouke u župama i u društvima laičkog apostolata. Neka se širi svim sredstvima suvremenog dobra, tj. izdanjima bilo svakodnevnim bilo povremenim, znanstvenim i pučkim i, konačno, radiom i televizijom“ (Majka i učiteljica, br. 223., u knjizi str. 41.).

Konačno, socijalni nauk Crkve u Hrvatskoj, kako glasi naslov posljednjega četvrtog poglavlja knjige, vidim kao osobnu kartu života i djelovanja Crkve na našem području te, u određenom smislu, kao ispit savjesti čitave naše Crkve. No, to je poglavlje, premda sigurno to nije htjelo biti, u jednom svome dijelu i autobiografija. Životopis, životno opredjeljenje, životna zadaća istaknutih djelatnika Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve, najprije cijenjenoga profesora u miru, dr. Stjepana Balobana. Kako svim autorima knjige, tako posebno njemu, smijem zahvaliti u ime Nacionalnog katehetskog ureda Hrvatske biskupske konferencije, što je bio strpljiv u stalnom traženju prostora za socijalni nauk Crkve unutar projekta Vjeronauka u školi, ali i općenito evangelizacijskoga djelovanja Crkve na našem području. Međusobna povezanost u tom smislu religijske pedagogije i socijalnog nauka Crkve kao teoloških disciplina, te jednoga i drugoga ureda unutar Hrvatske biskupske konferencije, nadišla je razinu povezanosti. Knjiga, koju večeras predstavljamo, pokazuje da smo međusobno ovisni jedno o drugome. Jer i jednome i drugome uredu je stalo do, riječima pape Benedikta XVI. „navještaja Kristove istine ljubavi u društvu“.

Radujem se budućoj suradnji! Autorima čestitam na knjizi! A vama svima zahvaljujem na pozornosti!