„Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je“ (Iv 11, 3)

 Uvod u rad kolokvija

1. Okupljeni u odgovornosti za bolesnike

U ime Vijeća za kler Hrvatske biskupske konferencije i osobno ime, srdačno pozdravljam sve vas, nazočnu braću u biskupskoj i svećeničkoj službi, sve sudionike ovoga Dvanaestoga Pastoralno – katehetskog kolokvija, cijenjene predavače i sudionike okruglih stolova, kao i sve one koji će, na različite načine i putem medija, pratiti rad ovoga kolokvija.

Zahvaljujem svima koji su se uključili u pripravu i ostvarenje ovog kolokvija  – onima koji su osmislili program, onima koji će svojim znanjem i iskustvom pridonijeti njegovu sadržaju, kao i svima koji su uložili trud da se ovaj susret može održati kao prostor zajedničkog slušanja, promišljanja i razmjene iskustva. Vaša nazočnost i  spremnost da sudjelujete na ovom kolokviju znak su odgovornosti i brige za svećeničko poslanje i za one kojima smo osobito poslani – bolesne i one koji trpe.

Posebno pozdravljam i zahvaljujem svima koji iz blizine prate pastoral bolesnika: svećenicima, bolničkim kapelanima, redovnicima i redovnicama, vjernicima laicima, zdravstvenim djelatnicima i suradnicima u zdravstvenom sustavu, koji će kroz ovaj kolokvij podijeliti svoja iskustva i svjedočanstva. Njihov doprinos pomaže nam da stvarnost pastorala bolesnika promatramo ne samo teorijski, nego iz konkretnih životnih situacija.

S tom zahvalnošću i otvorenošću započinjemo rad ovoga kolokvija, svjesni da nas okuplja zajednička želja da još vjernije i osjetljivije služimo čovjeku u njegovoj bolesti, slabosti i potrebi za nadom koja ne razočarava (usp. Rim 5, 5).

2. Osoba prije bolesti

Riječi koje stoje u središtu ovoga našeg susreta – „Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je“ (Iv 11, 3) – jest poruka Marte i Marije Isusu, izgovorena s povjerenjem i iz dubine srca o njihovu bratu Lazaru. Ova poruka sestara Marte i Marije ne opisuje patnje bolesnika, ne navodi simptome i dijagnozu njihova brata Lazara, ne postavlja pitanja o uzrocima bolesti ni o krivnji za bolest – što je bio uobičajeni način shvaćanja bolesti u to vrijeme i tom ambijentu. Ovaj vapaj Marije i Marte pred Isusa stavlja osobu – Lazara. I to osobu u odnosu: onaj koji je bolestan –  je „onaj kojega ti ljubiš.“

Ova poruka Marije i Marte je vapaj koji bolesnog brata Lazara povjerava Isusu. To je poruka koji ne traži od Isusa da učini čudo ozdravljenja, nego se oslanja na povjerenje i njegovu ljubav. Marta i Marija ne govore Isusu što treba učiniti – one ga jednostavno podsjećaju tko je onaj koji trpi – to je onaj koga On ljubi.

Upravo u tome počinje kršćansko razumijevanje bolesti i pastoralna briga za bolesnika: ne u dijagnozi, ne u praćenju učinkovitosti liječničkog postupaka, nego u istini međusobnih odnosa. Prije nego što je bolesnik netko kome treba pomoć, on je netko koga treba ljubiti. Prije nego što mu se pristupi riječima, sakramentima ili gestama pažnje i blizine, potrebno je stati pred tu temeljnu činjenicu: njegov život ima neprocjenjivo vrijednost i neizmjerno dostojanstvo jer je ukorijenjen u Božjoj ljubavi.

Ova poruka Isusu „Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je“ uči nâs, pastoralne djelatnike i suradnike u pastoralu, i našem pristupu bolesnicima. Kada dolazimo bolesniku, ne dolazimo kao oni koji sve razumiju, koji imaju, ili koji nemaju gotove odgovore ili brza rješenja naj njihovo trpljenje. Dolazimo kao oni koji stoje na „svetom tlu“, koji stoje pred otajstvom križa, ali i pred otajstvom Božje blizine i ljubavi. I zato pastoral bolesnika započinje poštovanjem, slušanjem i spremnošću da budemo prisutni – čak i onda, a nije to rijetko, kada ne znamo što bismo rekli.

U tom smislu, ova poruka Marije i Marte, nije samo tema našeg dvodnevnog kolokvija o pastoralu bolesnika u župnoj zajednici i zdravstvenom sustavu, nego i ispit savjesti za svakoga od nas.

Nije li stoga naš pogled, naša blizina, naša riječ utjehe i naše djelo milosrđa mjerilo po kojem će se očitovati jesmo li u licu bolesnika prepoznali Krista, prema onoj snažnoj Isusovoj riječi iz prispodobe o Posljednjem sudu iz Matejeva evanđelja: „…oboljeh i pohodiste me…“ (Mt 25, 36)?

Ako živom vjerom i iz ove evanđeoske istine budemo pristupali bolesniku, tada će i naš pastoral bolesnika biti istinski evanđeoski: nenametljiv, strpljiv, suosjećajan i pun vjere, ljubavi i nade. Jer ondje gdje se bolest susreće s ljubavlju, prepoznaje Kristovu patnju, ondje se već događa nešto spasonosno – pa čak i onda kada izostane ozdravljenje.

3. Crkva uz bolesnika – lice Kristove blizine

Bolest na osobit način razotkriva krhkost ljudskoga života. Ona nas podsjeća da nismo samodostatni, da suvereno ne vladamo vremenom, svojim tjelesnošću, ni zdravljem, da se sigurnosti, na koje se često oslanjamo, mogu vrlo brzo poljuljati. U bolesti čovjek ostaje ogoljen i vidi vlastite granice, ali upravo u toj „ogoljenosti“ ljudske egzistencije postaje posebno osjetljiv na blizinu, na svaku gestu prijateljstva i ljubavi, na pogled koji ne osuđuje, na nadu koju svjedočimo, na vjeru koju dijelimo, na ljubav Kristovu koju živimo, na prisutnost koja suosjeća.

I upravo se u tom prostoru krhkosti najjasnije može vidjeti lice Crkve. Lice Crkve se ne vidi u snazi struktura, niti u brojkama ili projektima, nego u načinu na koji Crkva pristupa onome koji trpi, onome koji je bolestan, onome koji je siromašan. U susretu s bolesnikom – bilo u ozbiljnosti bolničke sobe, u skromnosti obiteljskog doma, u župnoj zajednici ili unutar složenog zdravstvenog sustava – Crkva je pozvana biti znak Kristove blizine u svijetu tako da, poput milosrdnog Samarijanca iz prispodobe u Evanđelje po Luki (10, 29 – 37), ne prolazi pokraj čovjekove patnje ravnodušno, nego se zaustavlja, sagiba nad ranama tijela i duha te, noseći u sebi svjetlo Raspetoga i Uskrsloga, ostaje uz bolesne i one koji trpe ne umanjujući težinu njihove boli, ali prožimajući je nadom koja izvire iz vjere u Isusa Krista.

U spremnosti Crkve da bude blizu bolesnima, da dijeli teret i da se izloži ranjivosti drugoga, ostvaruje ono o čemu govori apostol Pavao u Poslanica Kološanima, kada svjedoči da se raduje u svojim patnjama zbog drugih i da time u svome tijelu nadopunja ono što nedostaje mukama Kristovim za njegovo Tijelo, koje je Crkva (usp. Kol. 1, 24). Ovime sv. Pavao pokazuje da Kristova otkupiteljska žrtva, premda savršena i potpuna, u povijesti postaje vidljiva i djelotvorna po onima koji su s njime sjedinjeni čak i u patnjama.

Tako se blizina Crkve, koja ne prolazi ravnodušno pokraj čovjekova križa i patnja, očituje u ljubavi koja se prikazuje za druge. I time se susreću u istom otajstvu: u životu Crkve koja, kao Tijelo Raspetoga i Uskrsloga Krista, nastavlja njegovu spasenjsku prisutnost ondje gdje su rane najdublje. Crkva time svjedoči da patnja, kada se živi u zajedništvu s Kristom, ne ostaje zatvorena u besmislu, nego postaje put preobraženja i svjetlo nade uskrsnuća.

Pastoral bolesnika zato nije rubna ili usputna zadaća crkvenog djelovanja. On je povlašteno mjesto susreta kršćanske vjere, Boga i čovjeka, pastorala i ljudske stvarnosti. Ondje se navještaj ne mjeri ljepotom i spretnošću izgovorene riječi, nego vjerodostojnošću prisutnosti. Često su to susreti u kojima riječi postaju suvišne, u kojima je važnije znati slušati nego govoriti, biti blizu nego objašnjavati.

U takvim trenucima molitva poprima poseban oblik. Ona nije uvijek izgovorena naglas, ali je prisutna u „duhu i istini“ (usp. Iv 4,23), u toplom stisku ruke, u blagoslovu, u zajedničkoj šutnji, a drugi puta i u slavlju sakramenta ili izgovorenoj molitvi. Upravo tu Crkva pokazuje da ne napušta čovjeka onda kada je najslabiji, nego da ga nosi u vjeri, ljubavi i nadi, čak i onda kada izostaju tako željni odgovori na mnoga pitanja.

Zato pastoral bolesnika postaje mjesto u kojem se Crkva najdublje suobličuje Kristu raspetom na križu – Onome koji se približio ranjenom čovjeku, koji s njime dijeli njegovu patnju i koji je u toj patnji, i na koncu smrti, otvorio put uskrsne nade i uskrsne stvarnosti. Ako u tim susretima znamo biti istinski prisutni, tada naš pastoral ne ostaje samo usputna djelatnost, nego postaje živo svjedočanstvo Božje blizine koje se utjelovljuje u konkretnim ljudskim životima.

4. Od promišljanja prema obnovi služenja

Ovaj kolokvij nas okuplja s jasnom nakanom: da zajedno promišljamo, učimo i razmjenjujemo iskustva o pastoralu bolesnika u njegovoj punini i složenosti. Riječ je o pastoralu koji se ne može, i ne smije, svesti na jednu dimenziju ni na jedan pristup, nego obuhvaća teološku dubinu, liturgijsku osjetljivost, umijeće komunikacije, život obitelji bolesnika, medicinska dostignuća, djelovanje župne zajednice i suradnju s institucijama zdravstvenog sustava. Sve te dimenzije nisu odvojene, nego se međusobno prožimaju i nadopunjuju, jer u središtu svake od njih stoji konkretan čovjek sa svojom tjelesnošću, patnjom, nadom i pitanjima. U redovitom pastoralu, isključiti neke od tih dimenzija pristupa  bolesniku i voditi računa samo o molitvenoj i duhovnoj dimenziji ozdravljenja, značilo bi zloupotrebu kršćanske duhovnosti ili čak duhovno zlostavljanje bolesnika.

Predavanja, rasprave, okrugli stolovi i svjedočanstva koja su pred nama nisu, vjerujem, zamišljeni samo kao prijenos znanja, nego kao prostor susreta iskustava. Ona žele obogatiti naš pogled, ali i oblikovati naše srce, kako bismo još vjernije, osjetljivije i razboritije znali odgovoriti na stvarne potrebe bolesnih. Ove potrebe često nadilaze same bolesnike i uključuju njihove obitelji, koje s njima dijele teret bolesti, neizvjesnosti i brige, ali i zdravstvene djelatnike koji svakodnevno rade u uvjetima velike odgovornosti, izloženosti trpljenju, emocionalnoj iscrpljenosti i moralnim dilema.

Zato je posebno važno da u ovim promišljanjima ne ostanemo samo na razini struktura, projekata i programa, teologije i teorije, koliko god to sve bilo potrebno i važno. Ako se pastoral svede samo na organizaciju, pobožnu retoriku i „instant rješenja“, lako se izgubi ono bitno. Potrebno je dopustiti da nas zahvati Kristova riječ i Njegov Duh, Kristov pogled – pogled koji vidi dublje, koji suosjeća, koji ne zaobilazi patnju i koji se ne boji blizine. Potrebno je da budemo poput Isusa koji ljubi bolesnog prijatelja Lazara, koji suosjeća s njegovim sestrama Marijom i Martom, koji dolazi pred grob Lazara, koji je potresen zbog mrtvog prijatelja Lazara, ali i onaj koji zna da Otac ne napušta one koje ljubi, koji vjeruje da se Otac snagom koja spašava želi proslaviti nad svakom patnjom i bolešću, koji podiže oči prema nebu, koji moli i zahvaljuje Ocu, jer zna da Krist jest Uskrsnuće i Život. To ostaje trajni temelj i mjerilo svakoga autentičnog pastorala bolesnika (usp. Iv 4, 41 – 44).

U tom evanđeoskom svjetlu, u pastoralu, bolesnik nikada nije tek „slučaj“ koji treba riješiti, niti problem koji treba ukloniti iz zajednice i, eventualno, smjestiti u neke specijalizirane ustanove. On je osoba, sa svojom poviješću, neotuđivim dostojanstvom i veličinom. On nije objekt pastoralne skrbi ili samo nekog kratkog molitvenog čina, nego subjekt odnosa s Kristom i Crkvom. Bolesnik nije sâm, jer Crkva, kada je vjerna svome poslanju, uvijek dolazi u Gospodinovo ime – ponekad s riječju, ponekad sa sakramentima, a ponekad jednostavno s vjernom prisutnošću i svjedočanstvom vjere.

5. Kolokvij kao obnova svećeničkog poslanja u službi bolesnima

Neka nam ovaj kolokvij, stoga, bude istinska prilika za obnovu našega svećeničkog poslanja u susretu s patnjom i bolesnicima. Neka kolokvij bude prigoda da produbimo suradnju sa zdravstvenim djelatnicima, da učimo jedni od drugih i da zajedno tražimo putove kako još bolje služiti onima koji trpe. Neka nas potakne i na jačanje osjetljivosti za bolesnike unutar župnih zajednica i obitelji, koje znaju prepoznati bolesnika, ne kao teret, nego kao dragocjenoga člana Kristova Tijela, čija prisutnost, i u slabosti, u ljubavi obogaćuje cijelu zajednicu.

U svemu tome neka nas vodi Duh Sveti. Neka On oblikuje naše srce, naše riječi i naše postupke, kako bismo u bolesnima znali prepoznati lice Krista, a bolesnicima znali približiti lice Crkve – lice koje je blizu, koje suosjeća i koje, unatoč svemu, nosi nadu spasenja koja ne razočarava (usp. Rim 5, 5).

✠ Milan Zgrablić,

zadarski nadbiskup i

predsjednik Vijeća za kler HBK-a

Zadar, 2. ožujka 2026.