Mnogopoštovani rektore zagrebačkog Sveučilišta!

Poštovani novoimenovani dekane dr. Josipe Šimunoviću!

Poštovana gospodo profesori i profesorice!

Pozdravljam sve prisutne, napose one koji nas prate putem elektroničkih medija, te na poseban način laureate koji će danas primiti diplomu na završetku svoga studija.

Zahvaljujem v.d. dekanu profesoru Mariju Cifraku, koji mi je uputio poziv na proslavu Dana Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Kao što se lako može uočiti i iz samog načina održavanja ovog slavlja, trenutačne okolnosti nam nameću promjenu, ponekad i značajnu, u načinu rada. Međutim, ne smijemo zbog toga zaboraviti na ciljeve.

Među njima, dopustite mi da izdvojim dva za koja smatram da su od najveće važnosti:

Mislim da je prvi i temeljni cilj jednog Katoličkoga bogoslovnog fakulteta da oblikuje “Isusov mentalitet” kod studenata. To je glavni izazov na koji ste pozvani. Time mislim reći da je potrebno podučavati studente ne samo poznavanju teologije, nego da u isto vrijeme steknu Isusovu formu mentis, njegov način razmišljanja i viđenja stvari.

Da bismo postigli taj cilj, dobro znamo da nije dovoljno materijalno proučavanje izvora kao što su: Sveto pismo, Učiteljstvo, Tradicija. Neophodno je, čak prije i iznad svega, životno iskustvo.

Ustvari, Isusov mentalitet se ne stječe samo za radnim stolom, iz knjiga ili slušajući učena predavanja. Ne može ga se steći ako se ne nastoji živjeti i primijeniti u praksi ono što je On govorio i živio.

Ovo je svakodnevni ispit koji je svatko od nas pozvan položiti.

A to često zahtijeva hrabrost da se ide protiv struje jer imati Isusov mentalitet znači biti krotak, mirotvorac, milosrdan, pun razumijevanja, uvijek spreman oprostiti, čak do te mjere da ljubimo i one koje mi smatramo ili koji nam se predstavljaju kao neprijatelji. To znači posjedovati takozvanu “sapientia crucis” (mudrost križa).

Studij je, bez sumnje, neophodan za izgradnju stupova, temelja kulture, ali zidovi se podižu samo življenjem onoga što je Isus rekao i učinio, jer “znanje nadima, a ljubav izgrađuje” (1Kor 8,2).

Dobra kulturološka priprema, bez ljubavi, gradi kostur, ali ne i živo tijelo.

Drugi cilj na koji bih želio skrenuti pozornost možda je više općenit i odnosi se na bilo koji fakultet, na bilo koji stupanj izobrazbe i područja interesa, ali koji se iznad svega treba primijeniti na teološki fakultet: dijalog sa svijetom.

Na ovaj cilj podsjetio je papa Franjo u svojoj poruci od 12. rujna 2019. godine prigodom pokretanja sporazuma o globalnom obrazovanju. Nastavno na ono što je rekao u enciklici Laudato si’, Papa je obnovio “poziv na dijalog o načinu na koji gradimo budućnost planeta i o potrebi ulaganja svačijih talenata, jer je za svaku promjenu potreban obrazovni put da se dođe do nove univerzalne solidarnosti i društva koje će biti gostoljubivije”.

Studij katoličke teologije ne smije se ograničiti na formaciju ad intra, tj. samo onu koja ima za cilj pripremiti dobre odgojitelje u vjeri, u prvom redu one koji će imati zadatak širiti kršćansku poruku (to su svećenici, redovnici i redovnice, katehete i vjeroučitelji), već trebaju znati izaći van i uspostaviti dijalog sa svijetom kako bi suvremenom i budućem društvu mogli ponuditi naše poglede na stvarnost.

Uvijek nova pitanja zahtijevaju kontinuirano aktualne odgovore.

Ponekad nam se čini da postoji ogroman jaz između onoga što učimo u našim školama, crkvama i sveučilištima i onoga što čujemo ili čitamo u tisku ili, još više, u novim sredstvima društvene komunikacije te odmah padamo u napast da pomislimo: koliko samo neznanja tu ima!

Dopustite mi da izreknem jedan savjet. Nikada ne osuđujte druge kao neuke ili njihovo gledište kao pogrešno. Umjesto toga, uvijek se radije zapitajte zašto istinu, koja se vama čini tako očiglednom, niste uspjeli prenijeti na prikladan ili razumljiv način.

Smatram da je pritom važno poslužiti se malim trikom lijepog ponašanja. Kada izložite neki argument, nemojte pitati: “Jesi li shvatio?” već: “Jesam li bio jasan?” To je mala-velika razlika koja nam pomaže razlučiti ponizno poučavanje od onog samouvjerenog. Pitati nekoga je li shvatio znači posumnjati u njegove intelektualne sposobnosti. Pitati ga jesam li bio jasan znači dovesti samog sebe u pitanje te nastaviti tražiti različite izričajne metode koje odgovaraju jeziku, mentalitetu i kontekstu onih koji slušaju moju poruku. To zahtijeva kontinuiran rad na sebi i veliki napor.

Treba imati na umu da u svakom postoji ono što je Augustin nazvao unutarnjim Učiteljem, „Magister interior”. Istina je već u svakome od nas, potrebno je znati kako je iznjedriti. Ako unutarnji Učitelj pronađe ponizno srce kod onoga koji daje ono što je naučio i kod onoga koji traži, otvara put istini.

Hvala vam na onome što činite na tragu velikih učitelja ovog fakulteta. Čestitam onima kojima bismo po završetku studija morali moći reći: nakon što smo uvidjeli da barem u maloj mjeri posjeduju “Isusov mentalitet“, započinje trajni dijalog sa svijetom u nastojanju da uvijek, iz dana u dan, rastu u mudrosti križa.