Raspiruj milosni dar Božji koji je u tebi“ (2 Tim 1,6)

Danas je ljepota biti učenik. Jedinstvena, cjelovita, zajednička i misijska formacija

Draga braćo i sestre,

od srca vam zahvaljujem na ovom trenutku koji mogu provesti s vama. Hvala vam što ste došli u Rim prigodom međunarodne konferencije za trajnu formaciju svećenika, u organizaciji Dikasterija za kler – osobito velikog voditelja iz Koreje! – kao i Dikasterija za evangelizaciju i Istočne Crkve. Zahvaljujem uključenim prefektima dikasterija i svima onima koji su vrijedno radili na pripremi ovog događaja. Mnogima od vas nije bilo lako doći u Rim; no prije svega želim vam izraziti svoju zahvalnost za ono što činite u svojim biskupijama i u svojim zemljama, za službu koju vršite, a što je istaknuto i u anketi provedeoj povodom te konferencije.

U ovim danima imate milost dijeliti dobre prakse, raspravljati o izazovima i problemima i pomno razmatrati buduće horizonte svećeničke formacije u ovoj promjenjivoj eri, uvijek gledajući naprijed, uvijek spremni ponovno baciti mreže na Riječ Gospodnju (v. Lk 5,4-5; Iv 21,6). Radi se o hodu u potrazi za instrumentima i jezicima koji pomažu svećeničkoj formaciji, ne misleći da imamo sve odgovore u svojim rukama – bojim se onih koji imaju sve odgovore u svojim rukama, bojim se njih – ali vjerujući da možemo pronaći način kako to učiniti. Dakle, u ovim danima slušajte jedni druge i dopustite da vas nadahne poziv koji je apostol Pavao uputio Timoteju i koji daje naslov našoj konferenciji: “Raspiruj milosni dar Božji koji je u tebi” (v. 2Tim 1, 6). Ponovno raspiruj dar, ponovno otkrij pomazanje, ponovno zapali oganj da se žar apostolske službe ne ugasi.

A kako možemo oživjeti primljeni dar? Želio bih vam pokazati tri puta na putu kojim idete: radost evanđelja, pripadnost narodu, kreativnost služenja.

Prvo: radost Evanđelja. U središtu kršćanskog života je dar prijateljstva s Gospodinom koji nas oslobađa od tuge individualizma i od rizika života bez smisla, bez ljubavi i bez nade. Radost evanđelja, radosna vijest koja nas prati je upravo ovo: Bog nas ljubi nježnošću i milosrđem. I mi smo pozvani učiniti da ova radosna vijest odjekne u svijetu tako da ju svjedočimo svojim životom, kako bi svatko mogao otkriti ljepotu spasonosne Božje ljubavi koja se očitovala u Isusu Kristu, umrlom i uskrslom (v. Evangelii gaudium, 36). Sjetimo se što je rekao sveti Pavao VI.: da budemo svjedoci prije nego učitelji (v. Evangelii nuntiandi, 41), svjedoci ljubavi Božje, koja je jedina važna. A kada netko nije sposoban biti svjedok to je žalosno, jako je tužno.

Ovdje nalazimo kamen temeljac trajne formacije, ne samo svećenika nego svakog kršćanina, što Ratio fundamentalis također naglašava: samo ako jesmo i ostanemo učenici, možemo postati službenici Božji i misionari njegova Kraljevstva. Samo prihvaćanjem i čuvanjem radosti evanđelja možemo tu radost donijeti drugima. Stoga, provodeći trajnu formaciju, nemojmo zaboraviti da smo uvijek učenici na putu i da je to u svakom trenutku nešto najljepše što nam se milošću dogodilo! A kada nađemo svećenike koji nemaju tu sposobnost služenja, možda sebične, svećenike koji su malo krenuli “poduzetničkim” putem, onda su izgubili tu sposobnost da se osjećaju kao učenici, osjećaju se kao majstori.

Milost uvijek pretpostavlja narav, a za to nam je potrebna cjelovita ljudska formacija. Zapravo, biti Gospodinov učenik nije religiozna krinka, već je stil života, pa stoga zahtijeva brigu za našu ljudskost. Suprotnost ovome je “svjetovni” svećenik. Kada svjetovnost uđe u srce svećenika sve je uništeno. U ovom aspektu tražim od vas da upotrijebite svu svoju energiju i resurse: brigu za ljudsku formaciju. A također i briga da se živi ljudski. Jedan mi je stariji svećenik jednom rekao: “Kad svećenik nije sposoban igrati se s djecom, izgubio je.” Zanimljivo: to je test. Potrebni su potpuno ljudski svećenici, koji se igraju s djecom i brinu se za starije, koji su sposobni uspostaviti dobre odnose, koji su zreli u suočavanju s izazovima službe, kako bi utjeha Evanđelja doprla do Božjeg naroda kroz njegovu ljudskost preobraženu Duhom Isusa. Nikada ne zaboravimo ljudsku snagu Evanđelja! Ogorčen svećenik, svećenik koji ima gorčinu u srcu je “usidjelica”!

Drugi put kojim trebamo ići: pripadati Božjem narodu. Samo zajedno možemo biti učenici misionari. Svećeničku službu možemo živjeti samo ako smo dobro uronjeni u svećenički narod iz kojeg i sami potječemo. Ta nas pripadnost narodu – ne osjećajući se nikad odvojenom od puta svetog, vjernog naroda Božjeg – čuva nas, podupire u našim nastojanjima, prati u pastoralnim tjeskobama i čuva nas od rizika da se odvojimo od stvarnosti i osjećamo se svemoćnima. Budimo oprezni, jer i to je korijen svakog oblika zlostavljanja.

Da bismo ostali uronjeni u stvarnu povijest naroda, postoji potreba da se svećenička formacija ne shvaća kao “odvojena”, nego da se može koristiti doprinosom Božjeg naroda: svećenika i vjernika laika, muškaraca i žena, ljudi u celibatu i bračnih parova, starih i mladih, ne zaboravljajući siromašne i patnike koji imaju toliko toga za poučiti. U Crkvi, naime, postoji uzajamnost i cirkularnost između životnih stanja, zvanja, službi i karizmi. A to zahtijeva poniznu mudrost učenja hodanja zajedno, čineći sinodalnost stilom kršćanskog života i samog svećeničkog života. Od svećenika se, posebno danas, traži da poduzimaju “vježbe sinodalnosti”. Zapamtimo ovo uvijek: hodati zajedno. Svećenik je uvijek zajedno s narodom kojemu pripada, ali i zajedno s biskupom i prezbiterijem. Nikada nemojmo zanemariti svećeničko bratstvo! I na ovom aspektu, sjedinjenja s narodom Božjim, Pavao upozorava Timoteja: “Sjeti se svoje majke i svoje bake”. Zapamtite svoje korijene, svoju povijest, povijest svoje obitelji, povijest svog naroda. Svećenik se ne rađa spontanim naraštajem. Ili je iz Božjeg naroda ili je aristokrat koji postaje neurotičan.

Konačno, treći način je onaj kreativnosti služenja. Služenje je znak Kristovih propovjednika. Učitelj nam je to pokazao cijelim svojim životom, a posebno na Posljednjoj večeri kada je oprao noge učenicima. Iz perspektive služenja, formacija nije neka izvanjska operacija, prijenos učenja, već postaje umjetnost stavljanja drugoga u središte, izvlačenja njegove ljepote, dobra koje nosi u sebi, stavljanja na svjetlo njegovih darova i također njegove sjene, njegove rane i njegove želje. I tako formirati svećenike znači služiti im, služiti njihovom životu, poticati njihov put, pomagati im u razlučivanju, pratiti ih u poteškoćama i podržavati ih u pastoralnim izazovima.

Svećenik koji je tako formiran stavlja se u službu Božjeg naroda, blizak je narodu i, kao Isus na križu, preuzima odgovornost za svakoga. Pogledajmo ovu stolicu, braćo i sestre: križ. Odatle, ljubeći nas do kraja (v. Iv 13,1), Gospodin stvara novi narod. I mi, kada se stavljamo u službu drugih, kada postajemo očevi i majke za one koji su nam povjereni, rađamo život Božji. To je tajna stvarajućeg pastorala, a ne pastorala u kojem smo mi u središtu, nego pastoral koji rađa kćeri i sinove za novi život, koji unosi živu vodu Evanđelja u tlo ljudskog srca i sadašnjeg vremena.

Želim vam svako dobro. Vama – želim ovo dodati i isto tako ponoviti nešto što sam prije rekao – molim vas, nemojte se umoriti od toga da budete milosrdni. Uvijek oprosti. Kad ljudi dolaze na ispovijed, dolaze moliti za oproštenje, a ne slušati teologiju ili pokoru. Budite milostivi, molim vas. Uvijek opraštaj, jer oprost ima tu milost milovanja, dobrodošlice. Opraštanje je uvijek stvrajuće iznutra. Preporučujem ovo: uvijek opraštajte. Želim vam sve najbolje na vašoj konferenciji; i ostavljam vam tri ključne riječi: radost evanđelja koja je temelj našeg života, pripadnost narodu koji nas štiti i podupire, svetom vjernom Božjem narodu, rodnost služenja koja nas čini očevima i pastirima. Neka vas Gospa uvijek prati. Jedno Gospa daje nama svećenicima: milost nježnosti. Ona nježnost koja se vidi i kod ljudi u poteškoćama, starih, bolesnih, vrlo male djece… Zamoli za ovu milost, i ne boj se biti nježan. Nježnost je jaka. Hvala vam!