S Gospina otoka u Solinu krenulo se u 5 sati a iz Dicma u 6 sati ujutro;  u trećoj skupini hodočastili su navijači Hajduka članovi Torcide od Makarske do Zadra pa je zbog tih udaljenosti polazak iz Solina zakazan za 8 sati. Unatoč polusatnom kašnjenju u polasku i iznimno vrućem danu svi su hodočasnici stigli u svetište Gospe Sinjske do 16 sati. Oni koji su imali potrebu pristupili su sakramentu ispovijedi, a u 16.30 sati za hodočasnike je u crkvi Gospe Sinjske misu služio fra Domagoj Runje, duhovni predvoditelj hodočašća. Kako je sam rekao, fra Domagoj u sportskom smislu nema nikakve veze s navijačima, ali ova pedesetočlana skupina navijača bila je izvanredno disciplinirana i poštovali su sva hodočasnička pravila. Sinjska TORCIDA je kao domaćin, na čelu s Pavom Vučkovićem, za sve hodočasnike u predvorju svoga kluba u Sinju priredila ručak na kojem je uz ostale bio i duhovni predvoditelj hodočašća fra Domagoj. 

Skupina hodočasnika koja je krenula iz Dicma po dolasku u Sinj je na Sinjskoj tvrđavi, Gospinu Gradu, obavila pobožnost puta križa pred monumentalnim postajama puta križa što je djelo četrnaestero različitih hrvatskih kipara. Potom je dvadesetočlana skupina hodočasnika slavila misu u crkvici na Tvrđavi. Predvoditelj hodočašća i mise fra Bože Vuleta hodočasnike je u propovijedi upoznao s tim „svetim mjestom“ koje je izvorište današnjega naziva za Gospinu sliku koja je iz Rame po oslobođenju Sinja „došla“ s narodom iz Rame (preko Splita) kao „Majka od Milôstí“, 1687. Godine. 

Čudesna obrana Sinja 1715. godine kad je četa od 700 branitelja obranila Grad od enormno nadmoćnije osmanlijske vojske pripisala je slici atribut „čudotvorne“ a potom i „Gospe Sinjske“.  Naime, dok su branitelji teškom mukom odolijevali snažnim neprijateljskim napadima narod se molio pred slikom  Majke od Milôstí koja je bila izložena u crkvi Sv. Mihovila u gradskim zidinama. Kad su umjesto očekivanoga odlučujućega napada na dan Velike Gospe branitelji i narod ustvrdili da je u osvit toga dana (Velike Gospe) neprijateljska vojska zagonetno napustila Sinj i Cetinsku krajinu, takav su rasplet bitke pripisali uslišanim molitvama Gospi za pomoć. Proslava Velike Gospe te godine (1715.) zabilježena je kao najzahvalnija proslava te Gospine svetkovine u Sinju, a radost zahvalnosti prelila se na čitav jug Hrvatske, od Zrmanje do Neretve. Vremenom su s tih područja počeli dolaziti i dolaze hodočasnici u Sinj moliti Majku od Milôstí za rasplete svojih najosobnijih bitki, kao i onih u svojim obiteljima i u svom narodu.  Neki od hodočasnika koji prije nisu bili u crkvici na Gradu „zaljubili“ su se u lik Majke od Milôstí čija se umjetnička replika izrađena prije desetak godina nalazi u toj crkvici, kuriozitetno – u okviru čiji nastanak povjesničari umjetnosti smještaju u vremensko razdoblje bitke pod Sinjem (1715.). Potom su se hodočasnici spustili u Svetište gdje su pred izvornom slikom Majke od Milôstí, Gospe Sinjske, završili svoje zavjetno hodočašće.