Hodočašće - hod naroda, hod čitave kršćanske zajednice

Dragi Zagrepčani,
draga braćo i sestre!

Na smiraju današnjeg hodočasničkog dana okupili smo se pokraj svetišta Majke Božje Remetske, koja je Advocata Croatiae i poslušali još jednom evanđeoski odlomak o Marijinome pohodu rođakinji Elizabeti.
Željeli bismo zajedno razmotriti ovaj odlomak iz Lukina evanđelja. U njem se govori o hodu, čiji je protagonist Marija, majka Isusova. Upravo Marijin pohod Elizabeti pomaže nam razumjeti istinsko i čudesno značenje hodočašća.
Piše sveti Luka: “Tih dana usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin” (Lk 1,39).
I mi smo danas, poput Marije, krenuli na put, i mi smo išli prema gorju, prema remetskom brežuljku. U biti mi smo stalno na putu. To je prava istina našega života. Naše putovanje, dakle i naše hodočašće, slika je nečega što definira i samo ljudsko i kršćansko postojanje: čovjek osjeća da je homo viator, putnik.
To je bitan vid našega života: ako ne želimo iskriviti njegovo značenje, moramo ga tumačiti baš kao putovanje. Ako smo na putu, to za sobom povlači neka temeljna pitanja:, odakle dolazimo i kamo idemo? Koji su naši pravi korijeni i koji je naš istinski cilj?

Čovjek je često, nažalost, žrtva jednog ludog proturječja koje izaziva nemir: on hoda, a ne brine se upoznati mjesto polaska i cilj putovanja. No, može li pravo živjeti onaj koji ne poznaje smisao života?
Zanimljivo je što piše evanđelist Luka o Marijinu putu. Njezin hod je odlučan i brz, jasan joj je cilj. ” pohiti u Gorje, u grad Judin”. Kako objasniti ovu “žurbu”? Obično se ona smatra znakom Marijine spremnosti i velikodušnosti u odnosu na rođakinju koja treba njezinu pomoć. No možda je tu žurbu moguće tumačiti i na drugi način. Marija ne želi gubiti vrijeme, a nije li to karakteristika onoga koji život tumači kao hod, potpuno svjestan svojih korijena i svoga cilja?

Nisu li korijeni i cilj našeg životnog puta u Bogu? Prekrasan je komentar jednog crkvenog naučitelja: «Marija pohiti u Gorje. Kamo je, ako ne prema vrhuncima, morala težiti Ona koja je već bila puna Boga?» (Sv. Ambrozije).
Nastavlja sveti Luka: “Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu.” (1,40).
Kuća. Čovjek hoda, ali upravo zato jer hoda, ima potrebu za stankom, za mjestom na kojem se može odmoriti. Cilj putovanja je na neki način kuća, dom, mjesto gdje se osobe okupljaju, jer se ljube, mjesto gdje se rađa i odgaja život, mjesto gdje se susreću radosti i boli, nade i tjeskobe, želje i razočaranja, u kojem se osjeća ozračje sigurnosti i zaštite.

Ne govorim samo o kući u materijalnom smislu, nego o duhovnom ozračju, u kojem se sabiru istinske vrednote kao što su ljubav, život, vedrina, nada, zaštita… To su temeljne vrednote na životnom putu. Što čovjeku ostaje od života, života pojedinaca ili naroda, ako se njih liši?
Kolike osobe, premda žive u prostranim i luksuznim palačama, nemaju pravog duhovnog doma! Koliki su bez ljubavi, vedrine, nade, zaštite! Napisao je Papa u svojoj prvoj enciklici: “Čovjek ne može živjeti bez ljubavi. Sam po sebi on ostaje biće neshvatljivo, život mu ostaje lišen smisla, ako mu se ne objavi ljubav, ako se ne susretne s ljubavlju, ako je ne iskusi i ne usvoji, ako u njoj živo ne sudjeluje. ” (Redemptor hominis, 10).

Marijo, želimo ti povjeriti naše obitelji, naš grad Zagreb, naš hrvatski narod i čitavu našu domovinu. Tebi preporučamo najdublje potrebe ljudskog srca i duha: za vjerom, milošću, moralom, poštenjem, pravdom i milosrđem.
No pogledaj i na životne potrebe za poslom, kućom i zdravljem, zaštitom i vedrinom. Pogledaj i pomozi osobito onima koji još nemaju stalnog i sigurnog doma, koji su predugo u progonstvu. Daj da naš Grad postane dom, otvoren i pun solidarnosti za sve, bez razlike, osobito za one koji su slabi i siromašni u svakom pogledu.
Majko Božja Remetska, učini da nitko ne bude sam i očajan, bez doma, tj. bez ljubavi.
Što se događa kad Marija stiže do kraja svoga puta i ulazi u Zaharijinu kuću?
“Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu” (Lk 1,40).

Nalazimo se pred iskustvom ljudske blizine, čiji jednostavan i dubok izraz predstavlja Marijin pozdrav Elizabeti. Upravo čin pozdrava je ono što dovodi osobe u kontakt: preko njega se upoznajemo i prepoznajemo, njime se uspostavlja zajedništvo, ne samo vanjsko, u susretu pogleda, nego i nutarnje, u dijalogu srdaca.
Vratimo se Papinim riječima: “život mu ostaje lišen smisla, ako mu se ne objavi ljubav”. Nije li pozdrav prvi korak kad nekome želimo izraziti našu blizinu, poštivanje, ljubav? Nije li to prvi način odavanja priznanja uzvišenom dostojanstvu svake ljudske osobe?
Izvještaj o Marijinom pohodu nam pomaže razumjeti smisao našeg životnog putovanja. Nije li istina da često hodamo zajedno, rame uz rame, ali se najčešće ne poznajemo, ravnodušni smo jedni prema dugima?
Naši gradovi i sredina u kojoj se krećemo bolno su označeni anonimnošću. Nije, naravno, moguće promijeniti tijek povijesti i razvoj društvenog suživota, ali zauzimanje za veću humanizaciju odnosa posvuda je moguće, a često i nužno: dovoljan je ponekad pozdrav ili osmjeh da bismo nekoj osobi dali vjeru i nadu. Nisu to beznačajni čini na našem životnom putu!
U Zaharijinoj kući, međutim, između Marije i Elizabete, ne postoji samo iskustvo dubokog ljudskog zajedništva. Postoji nešto više, nešto što iznenađuje, što nadilazi ono ljudsko i zadire u Božja otajstva. U ovom ljudskom susretu, naime, između dvije žene i njihovo dvoje djece, još nerođene, skriva se i objavljuje Božji susret s Marijom, Elizabetom i njihovom djecom. Evanđelist Luka je savršeno svjestan ove Božje prisutnosti i izražava je znakom djeteta koje zaigra u Elizabetinu krilu i tvrdnjom da Duh ispunja Elizabetu. On piše: “Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga ” (1, 41).
Puna Duha, Elizabeta prepoznaje “i povika iz svega glasa” slaveći Marijino radosno, jedinstveno i neizrecivo majčinstvo: “Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi!” ( l , 42-44).

Duh Sveti, koji ispunja Elizabetino srce i posvećuje dijete koje ona nosi, isti je Duh koji u Marijinoj duši nadahnjuje i stavlja joj na usne himan Veliča, kao radosno priznanje i zahvalu za «velika djela» koja je u njoj učinio Svemogući: prije svega za božansko majčinstvo.
Tako ove dvije žene povezuje iskustvo susreta s Bogom. Ovo je čudo milosti čiji su tihi i zadivljeni svjedoci zidovi Zaharijine kuće; ovo je vrhunac putovanja koje je Mariju dovelo iz Nazareta u grad Judin, k Elizabeti.
Susret s otajstvom Božjim: samo to je najdublji i najdivniji smisao našeg hoda, našeg životnog puta. “Pridošlice smo pred tobom, naseljenici kao svi naši očevi” (1 Ljet 29, 15). Ove riječi kralja Davida pred Gospodinom ocrtavaju naš identitet: dolazimo od Boga i idemo k Bogu.
Jedno je sigurno: čovjek, izišao iz ruku svoga Stvoritelja, ne može biti bez Boga. Ne može se iskorijeniti iz ljudskog srca čežnju za Bogom! Čovjek, istina, može pokušati ušutkati tu težnju, prepuštajući se vanjskim interesima i materijalnim brigama, hlepeći za ovozemaljskim dobrima i nagonskim užicima, u ludom strahu od Boga koji kao da bi mu trebao oduzeti slobodu i radost. U tom smislu, čovjek često proživljava iskustvo izgubljenog sina, koji traži od oca baštinu što mu pripada, skuplja svoje stvari i putuje u daleku zemlju, rasipajući svoja dobra i živeći razuzdano (usp. Lk 15, 12-13). No Bog se zanima za čovjeka više nego čovjek za Boga. I evo kako On u svojoj ljubavi prati čovjeka. Prati ga, stavljajući ga na kušnju siromaštva: “Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te on poče oskudijevati.” (Lk 15, 14). Bog podučava čovjeka, dajući mu prije svega da spozna u dubini srca njegovu očinsku ljubav koja se uvijek nada sinovljevu povratku, prihvaća ga i puna je milosrđa, nježna je i poštuje u njemu pravu slobodu te mu daje potpunu sreću (usp. Lk 15, 20-24.32).

Na taj način čežnja za Bogom, prisutna u srcu svakog čovjeka, postaje traženje, goruća želja, iščekivanje susreta, dijaloga, dubokog zajedništva s Bogom i njegovim otajstvom ljubavi.
To je život našeg života! Kao što je naš blagopokojni kardinal Franjo Kuharić napisao u svojoj Oporuci: «Samo Bog je istina! Bog! Bog! Bog!»
Marijo, koja si više od ijednog ljudskog stvorenja iskusila slatkoću susreta s Bogom i beskrajnu ljubav Oca koji te je odabrao za majku svog vječnog Sina, ražezi u nama potrebu i čežnju za Bogom i prati nas kao hodočasnike Svemogućega, Boga, izvora i vrhunca svake dobrote i ljepote. Majko Božja Remetska, ne dopusti da rasipamo naš život kao hodočasnici ništavila, u traženju onoga što zavarava i što ne nasićuje glad za ljubavlju i za srećom!
Život čovjekov je dakle hod, koji započinje u srcu Božjem i završava u njegovom očinskom naručju. Zato je vjera bitna i neodvojiva oznaka našeg života.
No. susret s Bogom uvijek završava i susretom sa samima sobom te s drugima; vjera je spoj osobnog i društvenog.

Hodočasnik u vjeri je čovjek koji izlazi iz svoje kuće, iz svoje životne i radne sredine, iz svojih svakodnevnih obaveza, kako bi hodao različitim putem: prema Gospodinu, naravno, prema svetim mjestima, ali i prema samome sebi, kako bi ušao u svoje «ja» i proniknuo u svoju dušu. Tako smo često usmjereni izvan sebe, tako zabrinuti za materijalnu stranu života, tako zatvoreni u sheme nametnute nam nezaustavljivim tempom društvenog života, da smo u opasnosti nikada se ne zaustaviti pred nama samima, i učiniti nešto za svoju dušu. Ne mislimo dovoljno na njezinu vrijednost i njezine potrebe, na njezina prava i dužnosti.

Kojeg li snažnog izazova i poziva na obraćenja u Isusovim riječima: “Ta što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi? Ili što će čovjek dati u zamjenu za život svoj?” (Mt 16, 26). Da, moramo biti svjesni: postoji za sve nas rizik da izgubimo svoju dušu. Potrebna nam je vjera i zato nam je potrebna sabranost.
Ako doista uđemo u same sebe, nećemo se naći izoliranima, nego kao osobe pozvane živjeti s drugima i za druge. Otkrit ćemo stoga poziv poslanja koji Gospodin upućuje svakome, na dobro sviju.

No, premda se hodočašće može shvatiti u najosobnijem smislu, ono je najčešće hod naroda, hod čitave kršćanske zajednice. Na taj način postaje znakom Crkve koja hodočasti prema svom Gospodinu, koračajući putovima svijeta, zauzeta u naviještanju evanđelja i svjedočenju ljubavi prema svima. Današnji blagdan svetkovine Velike Gospe je dan velikog hodočašća hrvatskog naroda prema marijinim svetištima. Ovo je sveti dan za naš narod, za dušu našeg naroda, za vjeru našeg naroda, za nadu našega naroda.
Hodočašće postaje poziv svima nama, da iziđemo iz našeg ustrajnog, često sebičnog i agresivnog, individualizma, iz ravnodušnosti pred potrebama drugih; postaje poziv da hrabrije i velikodušnije preuzmemo naše odgovornosti i u Crkvi i društvu. Crkva nas zove, društvo nas treba: ne možemo biti gluhi! Svi, bez razlike, posjedujemo talente koje nemamo pravo sakriti i zakopati, talente s kojima moramo raditi.
Ne poziva li nas Gospodin da budemo svjetlo svijeta, sol zemlje, kvasac u tijestu, grad na gori, oganj koji plamti? Budućnost Crkve u njezinom hodu svetosti te budućnost društva u njegovoj izgradnji pravde i solidarnosti ovise također o svakome od nas. Možda je naš doprinos malen, ali je sigurno potreban i nezamjenjiv. Stoga je i dragocjen.
Marijo, koja si zaključila svoj susret s Elizabetom pjevajući Veliča, koja si slavila Svemogućega zbog “velikih djela” koja učini tebi i onih koje su se dogodile u povijesti izabranog naroda, daruj svakome od nas hodočasnika u tvom svetištu radost da ponovno otkrijemo dio koji nam Gospodin povjerava u Crkvi i u hrvatskoj državi i obnovi u nama oduševljenje kako bi ga izvršavali, da se ispuni Božje obećanje: “Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim: spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.”.
Marijo na nebo uznesena, veliki znaku našega hodočašća, Majko radosti, nade i utjehe, mi te želimo nazivati blaženom u našem gradu Zagrebu, u našoj domovini Hrvatskoj.
Mi te molimo da posreduješ kod svojega Sina kako bi izvanredno bogatstvo ljubavi Očeve dostiglo i izlilo se na dragi nam hrvatski narod i na čitavo čovječanstvo, od naraštaja do naraštaja, kako bismo svi sjedinjeni s Tobom mogli ponavljati: klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju!
Završavam riječima blaženog Alojzija Stepinca iz njegove homilije u zagrebačkoj katedrali na Veliku Gospu, 1941.:
“Za svakoga će naime doći dan, kad se ima odijeliti od svijeta. Ta dakle neugasiva težnja, što gori u svakom ljudskom srcu za vječnom srećom, bude jednom ispunjena, i da ovo naše tijelo, kojemu je suđeno da se raspadne u grobu, ali i da uskrsne jednom iz groba, uzmogne uskrsnuti u slavi i sjaju i sjediniti se s dušom u nebu, slijedimo primjer Majke Božje, čiji sveti blagdan Uznesenja slavimo. Gloriam praecedit humilitas! Poniznost ide ispred slave!” (Alojzije Stepinac, nadbiskup zagrebački, Propovijedi, govori, poruke 1941-1946, str. 41).
Blaženi Alojzije Stepinče, uzore nade naše, moli za nas. Amen