Draga braćo i sestre, dragi hodočasnici!

Ovogodišnje naše zavjetno hodočašće Majci Božjoj Trsatskoj slavimo u ozračju velikog jubileja stogodišnjice rođenja za nebo sluge Božjeg biskupa Antuna Mahnića koji je i sam bio česti hodočasnik u ovo trsatsko marijansko svetište.

Njegovi suvremenici i životopisci govore da je pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji usisao još kao maleno dijete od vrlo pobožne majke, s kojom će i kao biskup u Krku, svaki dan moliti svetu krunicu.

Malo prije svoje smrti vrhbosanskom biskupu Ivanu Šariću, koji ga je posjetio na liječenju u Varaždinskim Toplicama i koji se na dan Mahnićeva sprovoda oprostio od njega velebnim govorom u zagrebačkoj katedrali, rekao je da se on još kao mladić na jednom hodočašću na Svetu Goru kraj Gorice sav i u potpunosti predao i posvetio Presvetoj Bogorodici.

Posebnu je pobožnost gajio prema Sedam žalosti Blažene Djevice Marije, govoreći: »Malo koja svetkovina u crkvenom ljetu nježnu dušu potiče toliko na ozbiljno razmatranje, kako spomen Sedam žalosti Blažene Djevice Marije. Žalosti su to i muke što ih je pretrpjela Majka Božja, zbog muke i smrti svoga Jedinica. Marija nije bila na tijelu ranjena, nije prolila krv, Njezina muka stoji sva u duši, koja je obdarena najsavršenijim spoznanjem, u srcu koje ljubi kako nije ljubilo i ne može ljubiti ni jedno čovječje srce.«

Veoma je znakovito da je biskup Mahnić za života u dvorištu svoje rodne kuće u Kobdilju podigao jedan poklončić (kapelicu) Žalosnoj Gospi: raspeti Krist, a pod njegovim križem Marija i Ivan. Slika iz te kapelice je između dva svjetska rata „nestala“, a pronašao ju je na tavanu, u potkrovlju njihove obiteljske kuće, radnik koji je 1994. godine obnavljao tu kuću i o svom je trošku dao obnoviti, da bi i opet završila na tavanu, sve do prošle nedjelje kad je o ovoj stotoj obljetnici, ponovno vraćena na svoje prvotno mjesto i blagoslovljena po sadašnjem koparskom biskupu Jurju Bizjaku.

Uz Gospu Žalosnu sluga Božji biskup Mahnić osobito je štovao Bezgrešnu, za koju njegovi suvremenici kažu da je »kraljica Mahnićeva srca bila bezgrešno začeta Djevica Marija« koju je postavljao kao uzor i sebi i svima drugima, proglasivši je »Vladaricom Krčke biskupije.«

Ako bi sad pokušali ući u Mahnićevu dušu i željeli donekle dokučiti otkud takav njegov odnos prema Mariji i zašto je stavio naglasak na Marijina žalosna otajstva, a onda na njezino bezgrešno začeće, mogli bi doći do ove spoznaje.

Ako netko želi pripadati Bogu u potpunosti i ako se je spreman s njime upustiti u avanturu života koja obiluje svim mogućim nepoznanicama i izazovima, onda neće naći boljeg i jačeg primjera i uzora od Blažene Djevice Marije. Tu bi ležao razlog zašto se je Mahnić u tako ranoj mladenačkoj dobi na Svetoj Gori u njezinom svetištu sav i u potpunosti njoj povjerio i svoj život posvetio.

Kao biskup, Mahnić upozorava svoje svećenike da ne iskoriste svibanjske (listopadske) pobožnosti kako bi ljudima pričali priče koje će zadiviti njihovu maštu, nego neka im propovijedaju Isusa Krista.

Zato, kad govori o Marijinim žalostima, kaže »malo koja svetkovina u crkvenom ljetu nježnu dušu potiče toliko na ozbiljno razmatranje, kako spomen Sedam žalosti Blažene Djevice Marije.« Ne radi se o bilo kakvom razmatranju nego o ozbiljnom. A sva su ta razmatranja i te »žalosti« u najvećoj mogućoj mjeri povezane s Isusom Kristom, na onaj isti način kako je sveti Pavao znao govoriti svojim vjernicima u Korintu: »Ne htjedoh među vama znati što drugo osim Isusa Krista, i to raspetoga« (1 Kor 2,2).

Ludo bi bilo misliti da jedan biskup, Mahnićeva kalibra, nije u svojoj glavi i u svom srcu posložio neke stvari, bez kojih se uopće ne bi usudio započeti sve ono što je učinio za svog života. Nije moguće da on, kao čovjek duboke kontemplacije i vjere, svoj rođendan i dolazak na ovaj svijet na blagdan uzvišenja svetog Križa nije promatrao i kao program svog života, tim više što si je za biskupsko geslo uzeo riječi: »U križu je spas!« Nastojeći da poput Marije ni jednog trenutka ne pobjegne od tog križa nego da ga s Kristom zajedno nosi i donese do kraja.

Veoma mi je znakovito kako je biskup Šarić na sprovodnom govoru biskupa Mahnića usporedio sa svetim Pavlom apostolom i onim trenutkom kad se sveti Pavao posljednji put opraštao sa svojim kršćanima u Miletu. Biskup Šarić kaže: »I mi, braćo, imadosmo svojega Pavla. I sad se evo rastajemo s njim.«

I danas smo u poslanici Filipljanima čuli riječi svetog Pavla koje bi se u potpunosti mogle primijeniti na biskupa Mahnića: »Braćo! Znam oskudijevati, znam i obilovati! Na sve sam i na svašta navikao: i sit biti i gladovati, i obilovati i oskudijevati. Sve mogu u Onome koji me jača!« (Fil 4, 12-13).

I na koncu, zašto kažu da je »kraljica Mahnićeva srca bila bezgrešno začeta Djevica Marija« koju je »uvijek postavljao kao uzor i sebi i svima. U svakom svom radu i poslu uvijek s Marijom. I na prvoj Krčkoj sinodi Bezgrešnu proglašava ‘Vladaricom Krčke biskupije’.«

Na koncu svojih ukazanja u Lurdu Marija se predstavlja vidjelici Bernardici kao ona koja se zove: »Ja sam Bezgrešno Začeće.« To je Marijino ime.

Biskup Mahnić koji je najveći dio svog života posvetio mladima, boreći se svim svojim snagama protiv liberalizma u svim njegovim oblicima, vidio je u ovoj Gospinoj objavi: »Ja sam Bezgrešno Začeće« intervenciju samog Neba koje nije dopustilo da toliki svijet bude zaveden i ode u stranputicu.

A nakon što je s više od četiri stotine vjernika bio na prvom hrvatskom narodnom hodočašću u Lurd i ondje očito svojim očima vidio neke čudesne događaje, jer to proizlazi iz same njegove propovijedi održane u Lurdu na Veliku Gospu 1908., biskupa Mahnića više ništa nije moglo pokolebati niti zaustaviti u njegovu radu i promicanju Katoličke akcije i Katoličkog pokreta.

Braćo i sestre, dragi hodočasnici!

Što bi nam sluga Božji biskup Mahnić rekao danas ovdje na Trsatu:

»Ako uistinu želite biti radikalni kršćani, a kršćanin može biti ili radikalan ili nije kršćanin, – često su ponavljanje njegove riječi – onda na ovome svijetu nećete naći boljega i većega uzora od Blažene Djevice Marije, koja je uvijek i u svemu pripadala samo Bogu. I ako želite doista biti Kristovi onda poslušajte današnje evanđelje u kojem Vas sam Otac nebeski poziva na svadbu i gozbu svoga Sina. On je to bogato jelo i to vrhunsko piće, i tko ga jednom proba, nikada neće poželjeti nešto drugo i nekoga drugoga, jer od najboljega ne može biti bolje.

I pazi dobro da na tu gozbu, na gozbu euharistije, dođeš u svadbenom ruhu koje nije na koži, nego ispod kože. Svadbeno ruho je srce koje na tom slavlju kuca svom snagom i raduje se ovom zajedništvu s Isusom Kristom i svim svetima u čije je društvo pozvan svatko od nas. Amen.