Tome hodočašću prethodio je bogati program upoznavanja sa Soškom frontom koja je bila jedna od najvažnijih bojišnica tijekom Prvoga svjetskoga rata. Na toj su bojišnici mnogi izgubili život, a među njima brojni Hrvati kojih je bilo sa svih strana Hrvatske i Bosne i Hercegovine. U tu činjenicu uvjerili su se kada su posjetili vojno groblje u Logu pod Mangartom gdje je pokopano 859 vojnika, s tim da je to jedno od manjih vojnih groblja. U daljnjem dijelu puta, osim što su promatrali brojne planinske vrhove na kojima su se također vodile brojne bitke, često uzaludne s mnogo ljudskih žrtava, posjetili su i obrambene utvrde – Fort Hermann i Fort Kluž. Tijekom putovanja s ratnim događajima na Soškoj fronti upoznavao je putnike Leonardo Košćak, student treće godine povijesti na Hrvatskome katoličkom sveučilištu, kao i voditelj puta Zdravko Maltar, predsjednik udruge.

Daljnja važna postaja puta bio je Kobarid i posjet Muzeju „Prve svetovne vojne“. Muzejski vodič Jožef Stric upoznao ih je s tijekom svih velikih bitaka na Soškoj fronti, vrlo zanimljivo izlagao brojne detalje ratovanja. Brojni muzejski izlošci, vojna oprema, zastave, fotografije, dokumenti, osobne stvari vojnika, karte i drugo plijenilo je pozornost svih.

Nakon toga uputili su se u marijansko svetište na Svetoj Gori koje je na 682 metra nadmorske visine. Početak svetišta vezan je uz godinu 1539. kada se pastirici Uršuli Ferligojnici ukazala Majka Božja koja joj je rekla kako joj je želja da se tu sagradi njezin dom i da vjernici na tom mjestu od nje prose milosti. Tako je i bilo. Svetište i franjevački samostan su često stradavali, a najveće stradanje bilo je tijekom Prvoga svjetskoga rata. Misno slavlje, za pokoj svih poginuli na Soškoj fronti, a također za oproštenje i mir, slavio je Anđelko Košćak, a u koncelebraciji bio je fra Benedikt koji je hodočasnicima uputio riječ pozdrava i upoznao ih s poviješću svetišta. Napomenuo je da su oni jedni od rijetkih, ako ne i jedini hodočasnici iz Hrvatske, te mu je stoga izuzetno drago.

Važno je spomenuti da je na Soškoj fronti, uz brojne hrvatske vojnike i časnike, važan doprinos pružio general Svetozar Borojević od Bojne koji je čudnim spletom okolnosti premalo istican u hrvatskoj historiografiji i općoj javnosti, a također je na toj istoj fronti bio i naš blaženi Alojzije Stepinac. Blaženik je odmah nakon položene mature, 29. lipnja 1916. nastupio u vojnu službu kod 96. karlovačke pukovnije, dobio vojničku pušku i odoru. U Rijeci je kratko polazio časničku školu, a nije zaboravio poći Majci Božjoj Trsatskoj i preporučiti joj se u zagovor i pomoć. Na frontu je poslan 20. veljače 1917. gdje je najprije bio kadet, potom zastavnik i naposlijetku poručnik. Važno je spomenuti jedan detalj iz njegova obnašanja časničke službe, a koje prenosi fra Aleksa Benigar: „Jednoć je bio prolom oblaka te su se rijeke i potoci razlili i silna je voda navalila na talijanske rovove. Talijanski vojnici, da se ne potope, iziđu iz streljačkih jaraka. Stajali su, dršćući, nedaleko od austrijskih vojnika koji su ih mogli u času posmicati strojnicama, Alojzije je mislio čovječanski i kršćanski da ne bi bilo nikakvo junaštvo pucati na postradale. Nisu ispalili nijedan metak“.

Nakon misnoga slavlja, prepuni snažnih dojmova o junaštvu hrvatskih vojnika i generala Borojevića, i u želji i molitvi da se ratna strahota ne ponovi, krenuli su s molitvom i pjesmom na put prema lijepom Hrvatskom zagorju.