Don Slavko je u propovijedi govorio o bl. Jakovu Zadraninu koji je među zadarskim pukom za štovanje otkriven osobito u novije vrijeme i sve više se posvješćuje njegova svetost. „Ponosni smo da imamo sveca iz grada Zadra. Zadar je kršćanski grad velike povijesti i prirodno je da se iz ove sredine iznjedrio takav lik“, rekao je don Slavko, podsjetivši da su svi vjernici pozvani na svetost: „Budite sveti kao što je svet Otac vaš nebeski“.

„Samo je Gospodin Bog svet, a sveci su suncokreti koji su se znali okretati prema suncu, Svetomu. Oni su odsjajivali Božju svetost u svom životu. Sveci su normalni ljudi. Biti svet znači biti normalan. To je potrebno posviješćivati jer mislimo da je svetost rezervirana za neke, da je svetost nešto izvan zemaljskoga, da sveci nisu bili poput nas, da ih nisu satirale muke svagdanjeg života. Svece je u svemu doticao život kao nas. U tom životu bilo je radosti i muke. Znali su se nositi s radošću i s mukom tako da su primali milost posredstvom molitve i oslanjanja na Boga, da u svagdanjem životu mogu dostojanstveno nositi tegobe“, rekao je don Slavko.

Bl. Jakov Zadranin živio je u 15. st. Rođen je oko 1400. g., umro je oko 1490. g. Postao je redovnikom u Samostanu sv. Frane u Zadru gdje je bio brat franjevac. „Nekada su u samostanu većinom bila braća, svećenika je bilo manje, jedan ili dvojica u zajednici, zbog mise i sakramenta. Drugi su bili braća. Imali su svakodnevne poslove i zajedničku molitvu. Bl. Jakov nije bio svećenik. Kada je trebalo pratiti predstavnika zadarske, dalmatinske provincije u Italiju na kapitul, provincijal je izabrao njega. Tako je dospio u Bitetto, grad udaljen 20 kilometara od Barija u Italiji“, rekao je don Slavko. Podsjetio je da u to vrijeme Turci počinju osvajati Bosnu, 1527. g. dolaze i do Zadra te počinju intenzivniji pokreti Hrvata izvan domovine. „Puno hrvatskog naroda završilo je u Italiji i stopilo se s Talijanima. Sve su to Schiavetti, Schiavi, Schlavi, kako su ih zvali, koji su zapravo bili Hrvati. To je bilo talijansko ime onoga vremena za Hrvate. Bl. Jakova su nazivali Schiavone, u prijevodu Hrvat. Živio je u Apulijskoj franjevačkoj provinciji, bio je opservant, pripadnik Franjevačkog reda Male braće. Najviše je proveo vremena u Bitettu gdje je umro na glasu svetosti“, rekao je don Slavko, opisujući njegovo djelovanje: „Bio je izvanredan molitelj i zagovornik. Ljudi su mu dolazili da moli za njihove potrebe. To je uspješno činio pa se glas o njegovoj svetosti brzo proširio. Levitirao je, lebdio tijekom molitve. Obavljao je obične poslove u samostanu. Bio je vrtlar, kuhar, ljekarnik i tako je dolazio puno u doticaj s ljudima. Ljudi su upoznali njegovu svetačku narav. Jer čovjek molitve ne može akumulirati svetost u sebi, a da ta svetost ne bude prepoznatljiva i privlačna drugim ljudima. Bio je već za života jako poštovan“, rekao je Ivoš.

Kad su franjevci u Bitettu otvorili grob da pokopaju drugog redovnika, začudili su se kako je tijelo bl. Jakova bilo neraspadnuto. U svetištu u Bitettu sada se nalazi i vidljivo je njegovo neraspadnuto tijelo. To veliko hodočasničko odredište mnogi pohode i utječu se zagovoru bl. Jakova, brojna su uslišanja molitvi. Njegov blagdan slavi se dva dana, 26. i 27. travnja. Jako je štovan u Apuliji. Proglašen je blaženim 29. prosinca 1700. g.

„Biti svet znači biti normalan. Kad smo u grijehu nismo normalni, kao pojedinci, obitelj, župna zajednica, mjesto, biskupija, narod i Crkva. Kada smo sveti ili kada težimo svetosti, onda smo normalni. Bojim se budućnosti u kojoj ne bi bilo svetih ljudi ili ljudi na putu svetosti. Jer to znači da će biti izvanredno stanje, ne redovno. Teško će biti stanje života ako ne budemo slijedili evanđeoske naputke, savjete svetačkog života“, upozorio je don Slavko, istaknuvši da biti svet ne znači samo moliti. „Ali ne može se biti svet bez molitve, bez veze i sjedinjenja s Bogom. Ne može biti samo kontemplacija, mora biti konkretno djelovanje. Ljudi često odvajaju molitvu i svoja sveta nastojanja od svetog djelovanja. Moramo povezivati svoj duhovni život sa svakodnevnim konkretnim djelima ljubavi, tjelesnim i duhovnim djelima ljubavi“, potaknuo je don Slavko.

Podsjetio je na Isusovu riječ: ‘Ako dobro činimo samo onima koji nama dobro čine, što osobito činimo?’. „Isus traži od nas više od ovoga svijeta, da budemo dobri i onima koji nama nisu dobri. To je teško, to je križ, ali na to smo pozvani – činiti dobro i onda kad nam ne uzvraćaju dobro“, potaknuo je don Slavko, ohrabrivši sve da čine djela ljubavi i milosrđa. „Sv. Stošija je pohađala braću i sestre u zatvorima, tješila ih je, bodrila, jer je živjela u vrijeme kad kršćanstvo još nije bilo priznato. Pozvani smo na putu rasta u svetosti i duhovnosti činiti dobro jedni drugima“, poručio je don Slavko Ivoš.