Uvod u misno slavlje

Draga braćo i sestre! Kako nam je lijepim i srdačnim riječima svoju ljubav i dobrodošlicu izrazio dragi nam biskup Zdenko, ovdje u svojoj Gospićko-senjskoj biskupiji, na Udbini, u predvorju crkve Hrvatskih mučenika gdje smo se sabrali da u zajedništvu cijele Crkve liturgijski slavimo blagdan apostola sv. Matije. Ali i u jednoj sasvim posebnoj prigodi – da se u krilu svoga naroda zajednički spomenemo događaja koji su duboko urezani u povijesni hod našeg naroda, obilježavajući 77. obljetnicu od kad je nepregledna kolona izbjeglica, vojnika i civila, koja je iz naših gradova i sela na samom kraju 2. svjetskoga rata krenula put Austrije, nadajući se zaštiti tadašnjih zapadnih savezničkih snaga, bila predana partizanskoj vojsci Jugoslavije 15. svibnja 1945. nadomak austrijskog gradića Bleiburga, nedaleko granice sa Slovenijom. Bili su tu jednim dijelom i pripadnici drugih naroda. Za tisuće i tisuće naših sunarodnjaka bio je to početak novih tragičnih događaja. Započelo je ono što naša povijest pamti kao „Hrvatski križni put“.

Zahvalni smo što ih, nakon višedesetljetne zabrane i nametnute šutnje, smijemo spominjati, ostajući zgranuti načinom i silinom kojom su bili pogubljeni i do kraja obespravljeni i što danas možemo slobodno i naglas za njih moliti, kako nas na to pred smrću svakog čovjeka trajno potiče kršćanski poziv.

Ne možemo na Udbini ne spomenuti i prvog gospićko-senjskoga biskupa Milu Bogovića, preminuloga 19. prosinca 2020. godine, koji se s izvanrednim zanosom trudio upravo na ovom mjestu oblikovati jedinstven prostor – pogodan za „memoriju“ onih najtežih razdoblja i događaja iz hrvatske povijesti, a još više da ovo mjesto bude odgojna riznica novim naraštajima – da bi u zahvalnosti i s ljubavlju mogli graditi zajedništvo svoga naroda.

Upravo je on s velikom osjetljivošću i ljubavlju kroz više godina 30. travnja, na obljetnicu stradanja Zrinskoga i Frankopana ovdje na Udbini dočekivao i članove Hrvatskog društva političkih zatvorenika iz razdoblja komunističke vlasti. I oni su danas pridružili svoje godišnje okupljanje našem današnjem susretu.

S poštovanjem i zahvalnošću uključujemo u ovaj susret i spomen današnje 100. obljetnice rođenja dr. Franje Tuđmana, prvoga predsjednika suvremene Republike Hrvatske.

Toliko je toga sabrano u ovom našem zajedništvu, toliko nakana i potreba. Zato se u slavlju ove Euharistije iskrena i ponizna srca najviše želimo otvoriti Božjem Duhu, da nas on učini osjetljivima za blizinu i susret s Isusom Kristom, raspetim i uskrsnulim. Samo po njemu mi i danas prinosimo svoje hvale Bogu, ‘za sebe i za sve svoje’ i skrušeno molimo: ‘da nam se otpuste grijesi i da se smijemo nadati punini spasenja’.

Homilija

Dragi oci biskupi, braćo svećenici, redovnici i redovnice. Draga braćo i sestre pristigli ovdje na Udbinu iz mnogih krajeva Hrvatske te Bosne i Hercegovine, i svi vi, koji se diljem svijeta povezujete s nama posredstvom televizijskoga ili radijskoga prijenosa.

1. Upravo je za sve nas odjeknuo navještaj biblijskih liturgijskih tekstova. To je za nas kršćanske vjernike najvažnija riječ, koju s pravom zovemo Božja riječ, živa i sveta, otkrivajući u njoj uvijek iznova ono izvorno iskustvo i plodove zajedništva Boga i čovjeka. I dok sasvim konkretno živimo svoje živote, u njezinu svijetlu uzdižemo vapaj, što ga susrećemo u Paslmu 90.: „Nauči nas dane naše brojiti, da steknemo mudro srce“ (Ps 90,12). Sve da bismo u iskustvo i stavove svoje osobne i zajedničke kršćanske duhovnosti mogli ugrađivati ono što biblijski pobožnik bez prestanaka priznaje i zaziva: Gospodine, „tvoja je riječ nozi mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi” (Ps 119,105).

2. Božja nas riječ na današnji blagdan apostola sv. Matije vodi do samih temelja naše vjere. Jasno nam naviješta kako ona počiva na jednom izvornom, prvom, neposrednom svjedočanstvu, a to je svjedočanstvo apostola. Kad se bira „novi“ 12. apostol, da u apostolskom zboru nadomjesti prazninu koju je ostavila Judina izdaja, bira se – čuli smo u 1. čitanju – „svjedok“, tj. „jedan od onih što bijahu s nama za sve vrijeme što je među nama živio Gospodin Isus“ (usp. Dj 1,21). Riječ je o svjedočanstvu koje nas upućuje na istinu da se sâm Bog uključio u ljudsku povijest, ukazuje nam na jedinstvenost događaja: Bog se utjelovio u Isusu Kristu, raspetom, umrlom i uskrslom. Čega je apostol najviše svjedok? Djela nam apostolska i na današnji blagdan jasno naglašavaju: „da bude s nama svjedokom njegova uskrsnuća“.

To je svjedočanstvo na koju se oslanjaju i naši životi po vjeri, u čijoj nas istini uvijek svojim poslanjem i službom čuva apostolska zajednica Crkve i vodi nas da susretnemo i upoznao upravo Isusa; da njega zavolimo, da na njemu kao na „zaglavnom kamenu“ gradimo svoje živote; da zavolimo i slijedimo njegov nauk u kome je tako konkretno rasvijetljena istina o Bogu i čovjeku; da prihvatimo njegove zapovijedi, ponajprije onu koju Isus stavlja u središte, a ne proglašava ju ni na kakvom svečanom prijestolju svoga gospodstva i vlasti, već svojim osobnim primjerom – „Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!“, kako smo to u nekoliko navrata čuli u današnjem blagdanskom evanđeoskom ulomku. U njoj je stožer našeg kršćanskog poziva, jedina zapovijed o kojoj „visi sav Zakon i proroci“, bez koje, zapravo, i nema istinske vjere – nema našeg osobnog pristajanja uz Krista i nasljedovanja njegova puta. Bez ljubavi prema bližnjima, a to je u Kristovu pozivu bez iznimke svaki čovjek vjera se izvitoperi.

Snažno nas na to u današnje vrijeme podsjeća naš papa Franjo kad poručuje: „Može se slijediti Isusa do neke mjere,(…), kršćanin sam samo jer je to moja kultura (tradicija).  Nema potrebe za obraćenjem  i nasljedovanjem Isusa.“ Tu kršćanska vjera – veli Papa, „prolazi, takoreći, kroz posudu za destilaciju i postaje ideologija. A u ideologijama nema Isusa; nema Njegove nježnosti, blagosti, ni Njegove ljubavi“. I sasvim lako možemo zaključiti: taj put ne traži ni našu ljubav, ne zahtijeva moje osobno svjedočanstvo ljubavi.

3. Kako nas znakovito, draga braćo i sestre, ovdje na Udbini dočekuje lik svetoga pape Ivana Pavla II. U njemu smo i kao narod u mnogo navrata iskusili, i to veoma osjećajno, svjedočanstvo ljubavi Crkve. Kako da se ne sjetimo kako nas je s ljubavlju i razumijevanjem susretao, od prvih dana svoga pontifikata. Tko može zaboraviti njegove riječi sa slavlja Branimirove godine 30. travnja 1979. u Rimu: „u ovom susretu nad grobom svetoga Petra kao da se sabrala sva vaša povijest (…) vaše davne i sadašnje vjernosti i tjeskobe“. Srdačnim je riječima pred sve nazočne stavio i zahtjeve: biskupima, svećenicima, redovnicima i redovnicama – „da vjerni svom pozivu budu na izgradnju svima, da ne skrenu ni na jednu krivu stranu, nego da naviještaju Evanđelje Kristovo kao radosnu poruku spasenja, poruku istine, ljubavi i sloge“; obiteljima, svim mladima i starima, radnicima i intelektualcima – „gajite obiteljski duh, poštujte život, odgajajte brojniju djecu i sačuvajte dobri običaj obiteljske molitve“ i, na kraju, mladima – „upoznajte i uzljubite Isusa Krista, jedinog Otkupitelja čovjeka i budite ponosni na svoje kršćansko ime!“ A kako smo se tek obradovali završnim riječima: „Dragi moji Hrvati! Papa vas voli, Papa vas grli i prima!“ Sjećam se da smo čuvali te riječi i u svojim kućama, otiskane na tvrdom kartonu. Bile su to riječi poput „melema na ranu“, u vremenu u kojem smo još uvijek doživljavali snažna protivljenja komunističkog sustava prema hrvatskom narodu i Crkvi u njemu. I ja sam to osjetio, makar sam tada bio tek dječak, pri kraju osmogodišnje škole.

4. A dvije godine kasnije, 10. veljače 1981. narod je dupkom ispunio zagrebačku katedralu. Obilježavala se obljetnica smrti kardinala Alojzija Stepinca. Njegov je primjer, životni put i povijesne prilike polagano i razgovjetno tumačio tadašnji nadbiskup Franjo Kuharić. Zapazio sam tada i jednu posebnu rečenicu: „Ima grobljâ na kojima nema spomenika, ima žrtava pokrivenih šutnjom.“ Nisam tada mogao dokučiti njezino značenje. Puno toga tada, kao gimnazijalac 2. razreda, još nisam mogao razumjeti, ali sam s nekom dubokom, makar do kraja neobjašnjivom sigurnošću osjećao da sam uključen i da slijedim bĭlo života i povijesnoga hoda svoje Crkve i svoga naroda. Tek sam kasnije mogao razumjeti što se događalo neposredno poslije 2. svjetskoga rata kad se 15. svibnja 1945. dogodio Bleiburg i započelo novo tragično razdoblje, teška i masovna stradanja na „Hrvatskom križnom putu“. U spomenutoj misi na Stepinčevo ’81. sluga Božji kardinal Franjo jasno je naznačio da je riječ u izvanredno složenom tragičnom vremenu, naglašavajući da „za Crkvu i za narod, nije bilo težega razdoblja nego što je bilo baš vrijeme prije 2. svjetskog rata, za vrijeme rata i neposredno poslije rata“. To je vrijeme – veli nam kardinal Franjo, „u koje su se ubacili suprotni računi i ambicije, sile i interesi, stare nepravde i nove osvete, vrijeme u kojem su se hrvali svjetovi.“ (usp. F. Kuharić, Stepinčevo 1981.)

5. Toliko je toga još potrebno rasvijetliti. Polagano se, doduše, to poglavlje naše povijesti i rasvjetljuje, s mnogim zanosnim entuzijastima, no još uvijek prilično sporo, bez prepoznatljive snažne i sustavne podrške. Tako se teško probija i pred našom i pred svjetskom javnošću. Zašto su toliki morali skončati, svi jednako označeni kao „neprijatelji“? Tolika poslijeratna stratišta, jame, putovi smrti, deportacije; tolike „tamne noći“ koje su odmah po završetku rata jednostavno „gutale“ ljude, gotovo po svim našim gradovima i selima, a među njima i velik broj svećenika, redovnika i redovnica! Mnogi još i danas ostavljeni sakriveni; još uvijek groblja „koja nemaju spomenika“. A od vremena njihova stradanja dogodila su se tolika nova Domovinski rat, i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. I rat u Ukrajini koji upravo traje. Kao da trajno stojimo pred oštricom ideologijâ koje uvijek iznova vrebaju i uvijek imaju izgovor za nova nasilja i sijanje smrti.

O potrebi spomena na žrtve zločina, naglašavajući i važnost opraštanja, piše u svom pastirskom nauku naš papa Franjo, točnije u enciklici „Fratelli tutti“ o bratstvu i socijalnom prijateljstvu iz 2020. godine. U njoj izrijekom navodi primjer naših hrvatskih biskupa iz njihova pisma 1995., s jasno istaknutim načelom: „Svakoj nevinoj žrtvi dugujemo jednako poštovanje.“ S takvim naukom i mi danas možemo stajati pred svakim auditorijem, jer nas Kristovo evanđelje nadahnjuje za jasne, osobne i zajedničke stavove osude zločina i nepravdi, ne samo deklarativne, nego iskrene i životne, nošene svom širinom vjere i kršćanske duhovnosti, koja u svakom čovjeku, bez razlike, prepoznaje brata i sestru, udaljujući se od svakog oblika nasilja i nepravde, jer zna da ga „zlo učinjeno drugom čovjeku, odvaja i od zajedništva s Bogom.“

6. Iskreno želimo da nas današnji spomen nadahne za ljubav i zajedništvo našeg hrvatskoga naroda, istodobno i za povezivanje i suradnju među narodima i kulturama, osobito sa susjednim i bliskim narodima, s kojima je isprepletena naša povijest, pa i onaj njezin tužni i tragični dio, te za još produbljeniji i plodniji ekumenski dijalog. A kad je u pitanju rodoljublje – da nam ono uvijek zrači slobodom i otvorenošću, nikad zatrovano ideologijom, „ni kapljicom mržnje i osvete“; da ga na lijep način i s vedrinom, bez ikakve uskoće i zatvaranja u prošlost, uspijemo mudro ugrađivati u prilike suvremenoga života, na osobnom i društvenom planu.

Završavamo ovo razmišljanje dijelom Molitve za dar ljubavi i oproštenje. Molili smo ju i prije nekoliko godina na Bleiburškom polju, neposredno prije misnoga slavlja, riječima: „Gospodine, ratna su nas stradanja duboko ranila. Ti nas bez prestanka nadahnjuj svojom ljubavlju! Jedino ona će nam pokazivati pravi put – kako nam je zahvalno cijeniti žrtvom stečenu slobodu i kako nam je iskrenim opraštanjem čistiti duh; kako nam je pružati ruke na pomirenje i, ištući od tebe mudrost, graditi istinski mir.“

U takvom svjetlu, Oče nebeski, probudi moju zemlju, i svaki narod i svaku zemlju. Amen.