U ovu nas je crkvu doveo trag Kristova poziva koji je ovdje, u bistričkome i stubičkome kraju čuo naš subrat svećenik, velečasni gospodin Slavko Šagud. Došli smo zahvaliti Bogu, ponizno se pokloniti njegovoj ljubavi i proslaviti otajstvo vječnoga života.

Došli smo biti blizu i očitovati sućut onima koji su posebno rastuženi preminućem velečasnoga Slavka, misleći pritom naročito na njegove sestre Nadu i Anicu i na svu rodbinu, kojima prenosim i sućut našega nadbiskupa, kardinala Josipa.

Otkada je naš subrat Slavko odavde krenuo putem svećeništva susretao je druge ljude, okupljao ih, naviještao im, s njima dijelio svagdašnje trenutke i unosio ih u liturgiju, jačao ih i tješio… Nije mogao znati s kime će ga sve život povezati.

Bog je i nama dao dioništvo u njegovu životu te nam povjerio da danas zatvorimo jedan zemaljski krug u zahvalnosti za darove koje je primio i koje su po njemu primili drugi ljudi. Ovdje zaokružujemo devedeset godina zemaljskoga života i šezdeset i dvije godine svećeništva.

Međutim, znamo da niti jedan životni krug ne postoji bez Boga, a tamo gdje je njegov poziv, gdje je vjera u uskrsnuće Isusa Krista; krug koji je življen osobito u svećeničkome pozivu nikada se ne zatvara.

Kao dječak je ovdje promatrao, slušao, čitao, pjevao, hodao.

Gledajući pojedine dane i datume uvijek je moguće pronaći poveznice. Svakako je znakovito da je velečasni Slavko zaređen za prezbitera i preminuo na svetkovinu sv. Petra.

Znakovito je da je ovaj sprovod na prvi dan srpnja, dok u životopisu čitamo da je svoju mladu misu slavio u nedjelju 3. srpnja 1960. u Svetištu Majke Božje Bističke. Ta povezanost ostala je živa od djetinjstva do umirovljenja, a vjerujemo da živi i sada.

Kada ljudi odlaze s ovoga svijeta, najčešće se pamte njihove posljednje godine i posljednji trenutci. Zato u svome spomenu na preminuloga svećenika Slavka zahvaćamo i njegovo djetinjstvo i njegovu mladost, oduševljenja, nade i nadahnuća, njegovo svećeništvo kojemu je polovina godina bila u okvirima komunizma.

Ovdje su novi naraštaji svećenika koji u smrti starije subraće bolje otkrivaju što im je prethodilo, koji su ljudi utirali putove, čuvali baštinu, sa svim svojim sposobnostima i slabostima.

Zahvaljujemo Gospodinu za sve što nas povezuje: za njegovo služenje i za njegove molitve. U njegovim smo radostima i u njegovim trpljenjima, osobito u kušnjama bolesti.

Preporučimo ga Gospodinu; u ovoj euharistijskoj žrtvi po Kristu, s Kristom i u Kristu, našemu Učitelju i Spasitelju, pođimo s njime pred lice Svevišnjega.

I dok za njega od Gospodina molimo da bude blag prema njegovim grijesima, i mi se kajemo, da bi smo čista srca prinijeli hvalu Bogu.

Homilija

Liturgijska čitanja:

Otk 21, 1-5a.6b-7; Ps 42; Mk 9, 2-10

1. Kada se hodočasti Majci Božjoj Bistričkoj sa zagrebačke strane, pješacima su upravo Laz, ova crkva i dvorište važna postaja. Tu se zahvalno zastaje s pogledom prema konačnomu cilju, odvaguje se umor, obnavljaju snage. Postaja koja oslikava eshatološki smisao: već smo skoro tu, ali još treba dodatni napor do pune radosti. Pogled je ispunjen odredištem na obzoru i on je dovoljan da ulije dodatnu snagu potrebnu da se dovrši put…

To me sjećanje, ti su me osjećaji potaknuli da za ovo slavlje izaberem Evanđelje o Preobraženju. Isto tako, za sprovod svećenika volim predložiti čitanje koje govori o viđenju apostola Ivana: viđenje novoga neba i nove zemlje. Jer, svatko tko je osjetio Kristov poticaj i poziv, tko ga je srcem susreo, dodirnuo je na svoj način ljepotu neizrecivoga, bio privučen vječnim koje istodobno daje mir nemiru koji želi čovjeka odvojiti od Boga i uznemiruje ravnodušnost koja nas želi odvojiti od čovjeka.

Svi smo, na samo nama i Bogu poznat način, zahvaćeni preobraženjem i zagledani u Sveti grad.

2. Braćo i sestre, i Evanđelje i ova uzvišica, ovaj brijeg na kojemu se nalazimo, i sprovodni obredi ne dopuštaju ravnodušnost. Štoviše – nadahnjuju. Premda bi se nešto slično moglo reći za svaki kršćanski ili svaki ljudski život, ipak mi se čini da to najviše vrijedi za svećenika. Naime, svećenička se služba može sažeti u tri riječi, u tri glagolske imenice: uspinjanje, ostajanje, silaženje. Ujedno to može biti slika povezanosti triju milosnih darova: vjere ufanja i ljubavi.

Uspinjanje je trajno stanje pročišćavanja, napora u nasljedovanju i čežnje za Bogom. Koliko puta samo molimo u psalmima: Bože, gorljivo tebe tražim… tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje… (Ps 62, 2) Tko će uzići na goru Gospodnju…? Samo onaj u koga su ruke nedužne i srce čisto. (Ps 23, 3-4) Pozvani smo na trajno uspinjanje iznad ustajalosti, iznad sparine koja sprječava srcu da bude posvema usmjereno prema Bogu: Sursum corda – Habemus ad Dominum! (Imamo srca usmjerena prema Gospodinu!)

Svakidašnje uspinjanje traži obnavljanje čežnje za Bogom. Svećenik pritom nije sam. Poziv mu je pomagati da se vjernici, da se ljudi, narod uspinju prema Svetoj gori koja je Bog sam. Uspinjanje je slika naše vjere, kako kaže Apostol: Hodimo u vjeri, ne u gledanju (usp. 2Kor 5, 7).

3. Napor uspinjanja pripravlja i osposobljuje nas za susret, za plodonosno ‘ostajanje’ pred Bogom i s Bogom. Gospodin nas poziva da ostanemo s njim. Uspinjanje bez ostajanja nema smisla.

A smisao ostajanja je u iskustvu da Bog boravi u nama u našemu životu, da smo u prostoru preobraženosti; da smo mi prostor u kojemu i po kojemu Bog govori. Tu nam je dobro biti.

Tu se ostvaruje kontemplacija, združenost naših života i Božje prisutnosti u ljepoti hrama naše poniznosti, našega predanosti, našega pouzdanja.

Siguran sam da je privučenost Kristom, odgovor koji je Kristu dao velečasni Slavko, dok je gledao ove zagorske udoline i brege, dok je živio sa svojim sumještanima, bio na tragu toga otajstva koje preobražava naše živote. ‘Biti svećenik’ nipošto nije prvotno neka strategija djelovanja, inicijativa, organiziranja… Pozvani smo ostati.

Isus na oproštaju apostolima kaže: Ostanite u mojoj ljubavi. Pozvani smo svakoga dana osluškivati Boga tako da Bog i povjereni mu narod budu središte našega života. Uvijek je na početku svećeničkoga poziva Riječ koja dolazi od Boga i pred njom se čovjek nađe na kraju zemaljskoga puta.

Život svećenika, sa svim svojim pitanjima i poteškoćama, sakrament je osluškivanja Božjega nauma te je tako pomoć ljudima da čeznu za Bogom. Znamo koliko smo slabi, ali isto tako znamo da se naš poziv prepoznaje samo u zaljubljenosti u Božje kraljevstvo, u vidljivosti naše nade koja je progovorila na brdu Preobraženja: ostajanje koje dobiva Petrov prijedlog o tri sjenice.

 4. I na kraju – ljubav – u slici silaženja. Svećenička služba i plodovi proizlaze iz susreta s Bogom. Drukčije se nalazimo u opasnosti da ugađamo sebi, nesposobni voditi k Bogu i otvarati prostore Božje naklonosti. Sebičnost ne dopušta vidjeti da je Krist s nama i u uspinjanju.

Ostati u Kristu tiče se silaženja u kojemu se ljepota doživljenoga preobražava u: zajedništvo, u navještaj, u davanje hvale.

Silaženje svećenika se obično ne prikazuje, nije zanimljivo kulturi dojmova. Silaženje u molitvu, u samoću; silaženje u tuđu muku, silaženje u sakramente u kojima se vjernici pomiruju s Bogom, donose odluke o promjeni života; silaženje u šutnju u kojoj se dijeli bol s drugima; silaženje u optužbe, u neprihvaćanja; silaženje koje obnavlja, silaženje s Kristom poput zrna koje naizgled nestaje… Silaženje iz ljubavi od koje živi svijet.

To troje smo došli i danas učiniti: uspeti se, ostati i sići.

Gledamo lijes s tijelom koje je prolazno,

ali s tijelom koje će Gospodin preobraziti;

gledamo svoju malenost

po kojoj Bog čini velika djela;

gledamo ranjenost tugom rastanka

koja naviješta radost ponovnoga sastanka,

ukapamo tijelo svoga subrata u zemlju,

da bismo jasnije vidjeli nebo…

Amen.