Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački

Uvod i homilija

u euharistijskome slavlju Petka nakon Pepelnice

prigodom 57. obljetnice smrti
časnoga sluge Božjega o. Ante Antića, OFM (1893.-1965.)

Svetište Gospe Lurdske, Zagreb, petak, 4. ožujka 2022. u 19 sati

Misao vodilja (o duhovnoj skrbi Sluge Božjega za učiteljice):
„Osim uma odgajajte i srce: da usadite u nj plemenite misli i osjećaje, ljubav prema Bogu i bližnjemu, ljubav prema domovini.“ (AP III/41,2)

Braćo i sestre, istinski sam radostan što mogu ponovno, nakon ovogodišnjega slavlja Gospe Lurdske, biti s vama u ovome svetištu, spominjući se danas 57. obljetnice preminuća časnoga sluge Božjega, oca Ante Antića.

U našemu zajedništvu pozdrav ponajprije upućujem ocu gvardijanu, fra Ivanu (Maletića), a misleći posebno na oca vicepostulatora, fra Josipa Šimića. Pozdrav svoj subraći svećenicima, cijeloj franjevačkoj zajednici koja ovdje živi i djeluje, svim redovnicima i redovnicama. Zahvaljujem ispovjednicima koji u raznim duhovnim pripremana i u redovitosti pastorala svojom službom imaju neizmjernu važnost za ovaj dio Zagreba i za našu Nadbiskupiju.

To je dragocjenost koja je trajno prisutna u ovome svetištu i snaga koja jamči još ljepše plodove u budućnosti. Oni imaju dubok korijen u predanosti i posebnosti karizme koja je resila oca Antića.

Ove godine poticaji za naš duhovni rast uzeti su iz njegove brige i pratnje vjernika laika te se htjelo da večeras bude naglasak na uputama učiteljicama, odnosno na pozivu koji se tiče odgoja i obrazovanja i koji obuhvaća tri ljubavi: prema Bogu, bližnjima i prema domovini.

A u središtu je odgoj srca.

Na samome početku korizme vodi nas i prati Božja riječ koja danas u psalmu moli: „Srce raskajano i ponizno, Bože, nećeš prezreti.“

Od Boga molimo takvo srce za sebe, jer takvim srcem želimo doći pred Gospodinu i zavapiti za dar mira u Ukrajini; za poštivanje Božjih zakona i Božje volje u hrvatskoj domovini; za mudrost i snagu djelatnicima u odgoju i obrazovanju; za rast Božjega kraljevstva u našim vjerničkim obiteljima, u Crkvi i u društvu.

U (našemu) je slavlju uvijek u pitanju srce. Bez srca se ne može slaviti. Sve se može organizirati; svemu pokušati dati značenje; pripremiti obilje hrane; okupiti ljude, a da ipak – slavlja ne bude. Tamo pak gdje postoji srce, gdje ima ljubavi, slavlje može započeti od neznatnih mrvica.

U raskajanome i poniznome srcu nalaze se zahvale i potrebe, i čežnja za oproštenjem grijeha i za radošću spasenja. Pred Gospodinom smo, s njime smo; u njegovoj se ljubavi skrušimo i pokajmo.

Homilija

Liturgijska čitanja:
Iz 58, 1-9a; Ps 51, 3-6.18-19;
Mt 9, 14-15

1. Uistinu, rijetko u našim slavljima slušamo tako kratko Evanđelje kakvo je današnje! Tek nekoliko rečenica: Jedno pitanje na koje Isus odgovara drugim pitanjem i zagonetnom najavom.

Učenici Ivana Krstitelja su zbunjeni, jer farizeji i oni poste, a Isusovi učenici ne. Pogledajmo o kome se radi i koja su težišta u pristupima. Farizeji su bili skupina jako privržena Božjoj riječi, obdržavajući sve što stoji zapisano u Zakonu. Mogli bismo reći da su snažno vezani uz ono što je davno određeno i učvršćeno. Time kao da se zatvaraju sadašnjosti i kao da su u prošlosti pronašli cjelovitost života. Netko će reći da je život za njih na stanovit način već proživljen.

Ivanovi učenici žive drukčiji oblik pobožnosti koja je snažno okrenuta budućemu. Pravi će život tek nastupiti, a sada trebamo čekati s posebnim raspoloženjem, gotovo niječući vrijednost sadašnjega. Jedan dio takvoga stava dovodi do davanja iznimne važnosti postu koji se može tumačiti kao uskraćivanje, kao umanjivanje životnosti u sadašnjosti.

2. Nasuprot tomu, Isusovi učenici blaguju, jedu. Za njih Bog nije zatvoren u prošlo niti je izmješten u buduće. On je sada prisutan. Među prvim Isusovim riječima u Evanđelju nalazimo one o blizini Božjega kraljevstva i o istini da je ono već tu, jer je došao Krist, Spasitelj.

Pred raznim svakidašnjim prijetnjama, pred unošenjem strahova i tjeskoba, kršćanstvo poziva na prepoznavanje Božje prisutnosti sada, među nama, u životu kojim živimo. U različitosti pogleda jedni će, nedvojbeno, misliti na prošla vremena, u kojima je – kaže se – bilo bolje; drugi će upućivati na bolja vremena koja će doći.

Ali, Bog je sa mnom, sada, u svim mojim životnim okolnostima. Svi njegovi darovi njegova su prisutnost i mogu ih živjeti kao zahvalnost, kao životnu euharistiju. I zlo mogu živjeti u istome svjetlu: ako sam ga ja počinio, susret s Božjom prisutnošću je prostor molitve za primanje dara pomirenja, euharistija, zahvala za dar velike ljubavi; ako zlo čine drugi, ta je prisutnost moja zauzetost u opraštanju i obraćenju, euharistijski prinos djela milosrđa.

Kršćanstvo poziva na prihvaćanje dara istinskoga življenja. Njegovo je vrijeme punina sadašnjosti. Što to znači? To nije vrijeme koje bi zanemarilo ili idealiziralo prošlost; ili čekalo neku nejasnu budućnost u kojoj će ‘biti bolje’.

Susreli smo ideologije koje ponavljaju: živi za danas; uzmi od života sve što ti se nudi; nije te briga za ono što dolazi; živi za danas. Kršćanska je sadašnjost drukčija. Ona je život s Bogom po Isusu Kristu u Duhu Svetome: Živimo danas i u našemu ‘danas’ živimo vječnost.

Zato ćemo, nakon pričesti, danas moliti: „Neka nas prožme snaga Kristova koja je lijek našoj slabosti.“

3. Braćo i sestre, znamo da je i sam Isus postio, ali on svojim učenicima ne nameće post kao obvezu. Ostavlja im slobodu. To u drugima pobuđuje najvažnije, ali i najteže pitanje: Zašto? Zašto Isus ne traži post?

Isus im odgovara usporedbom. Kada je zaručnik prisutan, tijekom svadbenoga slavlja, nema potrebe postiti, štoviše bilo bi to potpuno neprimjereno. Za Isusa je njegov boravak, život s učenicima poput gozbe, poput najljepšega slavlja. Kada ga ne bude s njima, tada mogu postiti, ako žele. Kada će to biti ‘da on ne bude s njima’? Tumači to odmah povezuju s njegovom smrću.

Post i uzdržavanje od mesa bili su i ostali vrlo rašireni oblici i među ljudima koji ih koriste iz nekih vjerskih pobuda, kao i među onima kojima su razlozi drukčije naravi, od zdravstvenih, preko prosvjednih do športskih. Post je redovito viđen kao sredstvo samokontrole, vladanja sobom, učvršćivanja duha i volje, postizanja slobode te, u određenome smislu, kritike stvarnosti i mogućnosti promjene. Post pomaže zatomiti potrebe tijela, da bi se izoštrio duh u spremnosti uranjanja u nadnaravno.

4. Kršćani su oduvijek slijedili Isusov primjer, želeći ga nasljedovati u svemu, pa tako i u postu. I mi onime što činimo nastojimo odražavati svoje udioništvo u muci, smrti i uskrsnuću Isusa Krista: darivati sebe, svoj život, da bismo ga imali u Bogu.

Dragi vjernici, Isus je svečano proslavio svadbu s našom ljudskošću, kada je postao jednim od nas, kada se utjelovio, a najuzvišeniji trenutak toga slavlja događa se Uskrsnućem i darom sebe u sakramentima, osobito u euharistiji. On, Zaručnik Crkve i čovječanstva, ostaje s nama. Mi trajno imamo razloga biti radosni i slaviti.

Što onda za nas znače Isusove riječi da će doći vrijeme „kada će se ugrabiti zaručnik“? Vrijeme tugovanja sigurno se može vidjeti u danima uhićenja, Isusove muke i smrti; u vremenu straha zbog njegove ‘neprisutnosti’, što prethodi prepoznavanju čudesne nove prisutnosti nakon Uskrsnuća. Isus ostaje sa svojima, prisutan i živ, kako se kaže na kraju Evanđelja: „u sve dane do svršetka svijeta“.

Čemu onda post? On ostaje prostorom izoštravanja duha, pitanja o našemu odnosu s Bogom, našega djelovanja i budnosti. Osim toga, post nam pomaže vidjeti Kristovu prisutnost među nama, a osobito u onima kojima je potrebna naša blizina i pomoć.

5. Tu i za nas odjekuje oštra riječ po proroku Izaiji o postu kakav Bogu nije drag i kakav mu je drag. Post nije način uvjetovanja Boga, stjecanja nekih zasluga, naše učinkovitosti i zahtjeva, iz kojih dolazi pitanje: „Zašto postimo ako ti ne vidiš, zašto se trapimo ako ti ne znaš?“

Post je pitanje srca, odnosa prema Bogu i bližnjima. Ostaje besplodan svaki put, kada ga se svodi na stvaranje dojmova, dok je srce zagađeno nepravdom i iskorištavanjem siromaha. Post kakav je Bogu drag i kakav je objavio po proročkoj riječi tiče se: slobode, dokidanja robovanja, brige za gladne, prihvaćanja ljudi bez doma, onih koji žive u oskudici i brige ponajprije za one kojima pripadamo.

Iz toga srca izlazi vapaj na koji Gospodin odgovara.

Ako nešto zbilja govorimo ili radimo kršćanski, to vodi u radost.

Naš post, prema Isusovim riječima, ne treba biti smrknut, odisati mukom; ne trebaju drugi vidjeti da postimo. Štoviše, vidljiva treba biti radost, naša usklađenost s Gospodinom koji vidi u skrovitosti (usp. Mt 6, 1-6.16-18).

Krist je prisutan trajno, ali – prepoznajemo li ga? Živi li u nama više praznina naših odsutnosti negoli li punina Kristove prisutnosti? Post je način našega usklađivanja s Božjom voljom; stvaranja osjetljivosti, uštimanosti, ugođenosti – poput glazbenoga instrumenta. Postimo ponajprije radi toga, da bismo mi prepoznali Kristovu prisutnost, živjeli njegovu blizinu, da bi Krist bio vidljiviji u nama.

6. Braćo i sestre, post u svome životu gledamo puno šire od pitanja hrane. Tiče se svega što može opteretiti srce i zamutiti pogled. Zbog toga je i današnja Božja riječ o postu u pozadini brige oca Antića za odgoj djece, za učiteljice i katehete, za osobe koje svoj život posvećuju, kako ih on zove, „otvorenim pupoljcima“, često izloženima oštrini mraza.

Časni sluga Božji, otac Ante, cijelim je svojim služenjem i u svakoj svojoj službi osjećao važnost srca. To je prostor i ozračje koje sve mijenja, u kojemu Bog preobražava čovjeka i svijet. U srcu čovjeka sva je ljepota i sva dramatičnost; sukobi i pomirenja; naša potonuća i uzdizanja; ružnoće i plemenitosti.
Osjetio je važnost odgoja djece, a to djelo nije moguće bez dobrih učiteljica i učitelja, bez dobrih kateheta, kojima u upućenim pismima na početku godine govori o velikome polju rada, ali i o zahtjevnosti toga poziva. Uspoređuje ih s vrtlarom koji se brine za rast djece, štiti ih i zalijeva.

Otac Ante im piše: „Vama je dakle povjerena uzvišena zadaća da vječno pomlađujete stablo naroda svoga.“ (AP III/41,2) Upravo u tome pismu iz 1938. čak dvaput spominje čuvanje djece, toga „sitnog cvijeća“ od mraza i leda. Za njega ta djeca trebaju odgojem postati „uzdanica naroda i domovine“.

Redovito, već na početku svojih pisama, piše o onome što dobro poznaje njihovo srce, da je to: „težak, mučan i ugodan rad“. Odgajati srce djece može samo čisto srce učitelja koji za njih mole i koji „malenima“ žele dati „s naukom i život vječni“.

Otac Antić učiteljicama preporučuje tri sredstva. Ta su sredstva korisna i za nas, u nama darovanomu pozivu i poslanju:
1. vršiti dužnost s predanjem u Božju volju;
2. ustrajno moliti s pouzdanjem u Boga;
3. živjeti sjedinjenost s Isusom.

Vjerujem da primjećujete da ni u jednome od triju savjeta čovjek nije sam. Uvijek je to djelo s Bogom, zapravo: Božje djelo po nama. Zašto je tomu tako prepoznajemo u naravi ljubavi koja dolazi od Boga i koja se ne može živjeti u sebičnosti.

7. Baš ovih dana, na početku ožujka, strepimo hoće li drveće, osobito voćke, prerano procvjetati, a zatim im hladnoća oduzeti ljepotu mirisa i boja te spriječiti donošenje roda. Prikladno je stoga pitati se što bi za oca Antića bila hladnoća i mraz u odgoju i obrazovanju koji mogu našteti djeci.

I ne treba dugo tražiti: sve ono što za sobom ostavlja prazninu besmisla i tugu; sve što ne grije srce, nego ga para hladnoćom nebrige i sebičnosti.

Postoji gruba, nemilosrdna izreka koja se pripisuje Albertu Camusu: „Umiremo s četrdeset godina, zbog metka koji smo ispalili u srce, kada nam je bilo dvadeset godina.“ Nije li ta dob danas spuštena puno niže? I nije teško naći razloge za to, ne samo u sadržajima koji guše i smrzavaju oduševljenja, siju malodušnost i strah, ostavljaju osamu i neprihvaćenost; nego i u općemu gledištu u kojemu se odmičemo od Boga, dopuštajući da hladnoća zahvati srca. Ako mislimo da se mogu ugrijati povremenim stvaranjem dojma pred drugima ili zavaravanjem sebe, uvelike griješimo.

U svakome osobnom, narodnom i međunarodnom problemu pronalazimo isto sjeme, a to je hladna praznina koja obeshrabruje i ne dopušta življenje čežnje za puninom; razgrtanje zastora besmisla i dolazak na izvor vječnosti. Bez odgoja za tu radosnu žeđ, sve se gasi. Može izgledati učeno, ali i učenost ostaje sama. Odakle svađe i sukobi, odakle nezadovoljstva i nemiri, odakle ratovi i nečovječnost? Iz one hladnoće mraza koja ostavlja čak i lijep dojam tanke naslage bjeline, ali uništava pupoljak i latice, da bi pokušao doprijeti do jezgre. Stoga, ne koristi otac Antić uzalud izraz ‘ofuriti’ koji dolazi od njemačke riječi ‘Feuer’ vatra. Mraz je hladnoća koja povija, koja prži i sažiže.

Zato treba, osim uma, odgajati srce. Jer od iste zapuštenosti, neodgojenosti srca, koje želi prognati Boga, ljubav i smisao, zagrijavaju se motori tenkova, topovske cijevi i usijavaju glave do prijetnja samouništenja; ista neodgojenost srca tjera vrle suze na obraze zbog djece u strahu i zbog mladosti razasute na bojištima.

Iz iste praznine isijava hladnoća koja ne mari za čovjekovu vječnost, za njegovo ljudsko i božansko dostojanstvo, nego rađa uvijek iznova nove ideologije, pokušavajući stvoriti nekoga novog čovjeka, nasilno ga preodgajati po mjeri ljudskih izbora.

Ta praznina istinski raduje samo Božjega neprijatelja. Za njega je to ‘plesna glazba’. Početak nas korizme uči da đavao rado dolazi u naše pustinje; u naše umore i gladi, u želju za dokazivanjem. Ali i uzmiče, ako dopustimo da nas vodi Duh i raduje Kristova prisutnost.

8. U svemu, a naročito u odgoju, praznine može ispuniti samo odgojeno srce. Školski se sadržaji mogu mijenjati, nadopunjavati, ali je pitanje ima li u njima topline, otvorenosti za Boga i puninu radosti.

Nijedan se program ne može obogatiti, ako ga stvaraju ili provode opustošena srca. Jednako tako: Crkva ne može živjeti, domovina ne može napredovati, ako nema topline srca. Znao je to i ostavio u zalog otac Antić.

I na kraju: Privukla mi je pozornost izravnost oca Antića koji uočava potrebu ideala, ali ne previđa teškoće učiteljica, ne samo zbog – kako piše – „neuljudne, lijene i neposlušne djece“, nego i zbog činjenice da u brigama i nevoljama „svagdanje stvari postaju dosadne“ i teške. Tako je s učiteljima, tako je s roditeljima, tako je sa svakom i svakim od nas. To je prostor za vraćanje na izvor našega poziva, za molitvu i za sjedinjenje s Isusom.

Sluga Božji učiteljice uspoređuje s onim jeruzalemskim ženama „koje se – na Isusovu križnom putu – ne plaše pogrda“; nego „smjelo idu za božanskim učiteljem, premda ih drugi, pa čak i neke kolegice, prezirno gledaju i rugaju im se“ (16. ožujka 1940.; AP, III/13, 12).

One su čuvarice topline srca Isusovim u patnjama.

Znamo koliko su nama značili učitelji i nastavnici, profesori i duhovni pratitelji sa srcem. To ne može pružiti nikakvo spremište znanja. To je ‘roditeljsko’ srce, poput Marijina, usklađeno s Božjim Srcem, koje slama mržnju, zaustavlja ratove, jača i obnavlja živote.

Moleći za sve kršćanke i kršćane u školama, u odgojnim i obrazovnim ustanovama, u medijima; moleći posebice za vjeroučitelje, vjeroučiteljice i katehete, a posebice za roditelje, djedove i bake – najizvrsnije učitelje – i za sve ljude koji vide prijetnju praznine, besmisla i hladne učenosti, molimo za sebe da naš post bude plodonosan, uvijek u radosti, jer je Gospodin s nama.

Amen.