Draga subraćo svećenici: velečasni gospodine župniče Zdenko (Perija), prečasni gospodine dekane Josipe (Golubić), profesore fra Ante (Crnčević); drage sestre redovnice; dragi liječnici i liječnice, medicinske sestre i tehničari, djelatnici ovoga Kliničkog bolničkog centra; dragi dionici našega slavlja povezani radioprijenosom, braćo i sestre u Kristu Spasitelju!

Dan uoči proslave svetkovine sv. Barbare, Božji nas je Duh okupio u ovaj neobičan sat na slavlje euharistije, da bismo prinijeli zahvalu Bogu i molili njegovu milost po zagovoru svete zaštitnice ove bolničke župe.

Donosimo pred Gospodina nesebično služenje vas koji ste pozvani biti očitovanje Božje blizine bolesnicima i slika Krista liječnika; koji ste pratitelji ljudi u njihovim prolascima kroz razne kušnje koje izazivaju bolesti.

U ovu euharistiju uključujemo i sve one koji i u ovome trenutku rade u klinikama, na odjelima, u ambulantama; kao i one koji se pripremaju za nova dežurstva, za bdjenja, za pokušaje ublažavanja tegoba bližnjih.

U našim su nakanama, a još više u Kristovu prinosu ljubavi, bolesnici, članovi njihovih obitelji, kako ovdje na Rebru, tako i u drugim bolnicama i domovima, u obiteljima i – posebice – u samoći. I ovo slavlje govori da nitko tko vjeruje u Boga nije sam. Za nas, Crkvu, to je činjenica, ali i poziv: da nitko od naših bližnjih, po našoj kršćanskoj ljubavi, ne bude prepušten samoći.

Osobito pak molimo, zahvaljujući za vas, bolnička obitelji, članovi medicinskoga osoblja: za vaše odgovore Bogu, za vašu velikodušnost; za vašu premorenost i dvojbe, za utjehu koju pokazujete drugima, za ‘izgorenosti’ i za suze koje su poznate samo Bogu.

Zamolimo na početku dar Božjega svjetla da prepoznamo udijeljene milosti. Zamolimo snagu vjere, u kojoj ispovijedamo da je Krist naš Gospodin, u kojoj ga zazivamo da nam se smiluje.

Homilija

 Liturgijska čitanja: Iz 29, 17-24; Ps 27, 1.4.13-14; Mt 9,27-31

Neobična je naznaka s početka upravo naviještenoga Evanđelja: da su dvojica slijepaca slijedila Isusa dok je on odlazio. Slijepi koji ga slijede, očito s puno napora, ali nošeni nadom i pouzdanjem. Taj je detalj velika utjeha za svaku i za svakoga od nas: svi smo mi ‘slijepci’ koji pokušavaju ići za Isusom. U nama postoji Božji dar kojim možemo osjetiti Isusa kao čežnju koja pokreće.

Prvo je, dakle, čudo osjetiti se slijepim, jer sljepoća traži, čezne, žudi za svjetlom, za onim svjetlom kojim na nov način vidimo sebe i druge ljude. Isus nam daruje to novo svjetlo; ne s pomoću nekih čudnih prosvjetljenja nego mijenjajući naš pogled.

Kršćanstvo se toliko puta očituje kao nov način gledanja poznatoga, kao promjena i liječenje našega životnog pogleda. Bez te novosti čovjek ostaje u mraku vlastitih bojazni, rana, tjeskoba, osuda koje u srcu potiče Božji neprijatelj, Tužitelj koji uvijek pokazuje naše slabosti, koji ne miruje, kada smo radosni…

Dvojica učenika koji viču i mole Isusa da im podari vid već su doživjeli čudo. Vapaj je oblik molitve koji najsnažnije govori o tome što treba biti molitva: ne toliko uvjerljivo razmišljanje, nego izražaj onoga što kao istinska čežnja viče u najdubljim slojevima našega bića.

Kada ispovijedamo svoju vjeru, primamo milost novih očiju i pogleda.

Dragi vjernici, naš Učitelj danas u svojoj riječi povezuje iscjeljenje dvojice slijepaca i njihovu vjeru. Nema dvojbe da i mi iz svoga iskustva, a posebice vi ovdje svakoga dana svjedočite o upućenim molitvama Gospodinu da pomogne u teškim trenutcima. To nije samo pitanje zdravlja, nego i međusobnih odnosa, neuspjeha, raznih ranjenosti i nesigurnosti. Susrećemo se i sa stavovima u kojima se pokušava pregovarati s Bogom, pomalo ‘trgovački’ i oportunistički, zazivajući Boga samo kada nam nešto treba.

Što bi, dakle, bilo čudo? Je li to neka vrsta ‘podmićivanja’ svemogućega, ali odsutnoga i neosjetljivoga Boga prema nama? Zašto ne vidimo više čuda i zašto ostaje dojam da naša molitva nije uslišana?

Kao kršćani, mi se obraćamo Bogu koji nam se objavio i koga smo susreli kao sućutnoga i milosrdnoga, koji najbolje poznaje što nam je potrebno. Nismo pred tiraninom koga treba nagovarati i uvjeravati, nego smo pred Ocem koji ne pruža otrovnicu onima koji mole malo kruha.

Istina, životno puno puta nije lako prihvatiti istinu da Bog ne ispunjava naše želje nego svoja obećanja. U tim obećanjima nalazi se ono što uistinu trebamo. A čudo – prema onome što nam naviješta svjedoči Biblija i život Crkve, osobito po životima svetih – događa se onda kada svojom vjerom prihvatimo što je Božje, što Bog ostvaruje za nas, što nam je Bog darovao u svome Sinu.

Ako bolje promotrimo, svako čudo u Evanđelju ima ‘relativnu, zapravo relacijsku važnost’, a to znači da je u odnosu prema nečemu drugom. Svrha i smisao čuda nije u njemu samome; ono je znak ili znamenje koje nam otkriva prisutnost Božjega kraljevstva. Dakle, čudo je putokaz prema drugoj dimenziji.

Opasnost, koja se nalazi već u samome Evanđelju, jest zaustavljanje na čudesnome djelu; kao da je najvažnije to što sam ja ili netko drugi uslišan, a manje bi važno bilo tko je to učinio i radi čega. Tako čudo može zaslijepiti, a ne darovati vid i otvoriti vidike. Zbog toga su Isusa najprije prihvaćali sa sumnjom, zatim s oduševljenjem, te ga konačno, razočarani, odbacili.

Božja nam riječ danas daje putokaz za otvaranje pogleda, da bismo vidjeli čuda kojima Bog ispunja naše dane, velikodušnost, ljepotu ljudske blizine, i najveće čudo koje možemo doživjeti: primijetiti blizinu Boga koji je došao i koji dolazi.

Zašto mi se to, braćo i sestre, čini važnim za vas? Zbog toga, jer vi ovdje jeste službenici Božje blizine ljudima, dionici čudesnih djela.

Ovdje smo na mjestu i u iskustvima cjelovitosti života, gdje se vrlo brzo suhoparni jezik podataka i teorija preobražava u jezik ljudskosti, gdje jedan bez drugoga ne mogu; gdje niti jedan zatvoreni pristup nije dovoljan i gdje se znanost i vjera, znanje i nespoznatljivo susreću na čudesan način.

Zato ne treba čuditi što se i u sadašnjim okolnostima lako uviđa da jezik mjerenja, statistike, proučavanja parametara, u konačnici ne pokriva cijelo područje životnih sigurnosti. Zato će i medicinski stručnjaci i znanstvenici s drugih područja, u ovim pandemijskim neprilikama posegnuti za rječnikom koji je više nalik religijskomu negoli akademskomu.

Tako posljednjih mjeseci čujemo da je trenutno nešto takvo i takvo, da se došlo do tih i tih zaključaka, ali se ujedno nada da će neki postupci donijeti željene rezultate.

Čujemo i to da je u određenome trenutku teško, ali se vjeruje da će biti bolje; poziva se na ljubav prema drugima, na žrtvu.

Vjera, nada, ljubav, žrtva zacijelo ne dolaze iz rječnika raščlambe pozitivnih podataka o mjerljivoj stvarnosti. Pa ipak, upravo ti pojmovi obuhvaćaju cijeli naš život; za njih uvijek ima i treba biti mjesta; i tamo gdje je čovjeku dano da istraži zakonitosti stvorenoga svijeta i gdje znanost može istinski pomoći da ljudi budu ljudskiji, da bude manje trpljenja i manje zla.

I povijest ove bolnice govori da život nadilazi naše uvide i nadzore otvarajući novi prostor u kojemu mi, vjernici, vidimo druge prisutnosti, među njima i prisutnost svetaca i svetica kakva je bila sv. Barbara.

Prisjetimo se da je Barbara rođena u drugoj polovini 3. stoljeća (čini se 273.) u Nikomediji, u mjestu nedaleko od današnjega Istambula. S četrnaest godina dolazi blizu središta Rimskoga Carstva u područje grada Rietija, gdje joj se u katedrali i danas nalazi grob. Razlog preseljenja bila je služba njezina oca Dioskura, suradnika cara Maksimijana Herkulija (koji je bio suvladar s Dioklecijanom 286.-305., a zanimljivo je da je taj car, vičan ratovanju i vojnim vještinama, bio rođen u Srijemu).

Predaja bilježi da ju je od rane dobi odlikovalo učenje i skrovitost, nenametljivost. Kao obraćenica na kršćanstvo, izazvala je srdžbu svoga oca i našla se u sudskome procesu, tijekom kojega je ta djevojka od sedamnaest godina (290. god.) u dva dana svjedočila vjeru i pozivala prisutne, uključujući i svoga oca, da prihvate kršćanstvo. Današnji je, dakle, dan, dan prije pogubljenja i to očevim mačem, spomen njezinih odgovora sucima prije 1731 godinu.

Namjerno spominjem tu veliku brojku, jer u spomenu i slavljima svetih u svakome vremenu i u zajednicama vjernika tražimo poveznice. Crkva čuva onaj spomen koji ne mogu udaljiti godine i stoljeća, što je prepoznala osobito u svojim mučenicima.

Može se činiti da nas približava mučeništvo, jer ono postoji u svakome vremenu, ali ono što nas istinski približava, što spaja vremena i prostore jest ljubav, satkana od istine, dobrote i ljepote. Kao takva dolazi od Boga i darovana nam je u Isusu Kristu, Bogočovjeku. Samo Bog može povezati vječnost i vremenitost. I to je učinio, najdublje, u Isusu Kristu koji je postao čovjekom.

Ta je poveznica sa svetima trajno prisutna: povezanost u Kristu, u zajedništvu svetih i njihovoj prisutnosti zagovorom kojemu se utječemo.

Ipak, postoje i neke posebne povezanosti sa svetima. Spomenuo sam da je svetu Barbaru resilo: učenje i skrovitost, te odvažnost i ustrajnost.

Barbara je u svojoj mladoj dobi bila predana učenju pripremajući se za budućnost i to u tišini, nenametljivo. I vaš rad traži puno tišine, samozatajnosti i trajnoga učenja. Dragocjenost vaše prisutnosti i osposobljenosti vidi se u neredovitim, posebice hitnim okolnostima, za koje se nije moguće sasvim pripremiti.

Druga je Barbarina odlika odvažnost, hrabrost, odnosno izlaganje ili unošenje vlastitoga života u živote drugih. Vaša župna Zaštitnica učinila je to čuvajući živim oganj vjere u Krista. Kao što je dobro primijećeno da suprotnost ljubavi nije nužno mržnja, nego ravnodušnost; tako mi se čini da suprotnost hrabrosti nije poglavito strah i kukavičluk, nego – sebičnost.

Sebično življenje u konačnici ostaje neispunjeno, prazno, predodređeno za umiranje svega što se naizgled steklo u prolaznosti zemljom.

U vama, braćo i sestre,  ljudi gledaju i često susreću življenje hrabrosti po nesebičnosti. Biti liječnik ili medicinska sestra, biti dio osoblja koje se brine za bolesne izravan je govor nesebičnosti. Za nju je potrebna odvažnost, taj dar Božjega Duha, da bi se trošilo za druge.

Razni jezici riječ ‘hrabrost’ izravno povezuju sa srcem (tal. coraggio; eng./fr. courage), s osjećajem i duševnošću (njem. Mut), a čini se da i hrvatska riječ ‘hrabrost’ vodi do ljubavi, do ljubavi zaručnika te muža i žene. Istinske hrabrosti nema bez ljubavi.

Četvrta odlika svete Barbare je ustrajnost koja je također vidljiva u vašemu pozivu. Uz svoje izlaganje života za druge, ne treba zaboraviti da ste i vi izloženi Gospodinovoj ljubavi. Izloženost i uronjenost u trpljenja bližnjih umara, ne samo tjelesno. Vaše izlaganje sa sobom nosi i razočaranja, osjećaj nemoći, određene poraze i svijest o malenosti. Zato je dragocjena ova crkva, u koju svakoga trenutka možete doći i susresti izloženost Gospodinu, u kojoj govori da ni vi niste sami; posebno ne u porazima. Ovdje ste pred njegovim križem, tim neobičnim prihvaćenim ‘porazom’, da čovjek koji voli druge ljude nikada ne bude poražen.

Draga braćo i sestre, prepoznajte četiri odlike koje ne pripadaju samo svetoj Barbari, nego i vama: učenje i skrovitost, odvažnost i ustrajnost. Jednako tako, primijetite da su te odlike u dubokoj suprotnosti s onime što promiče suvremenost. Nisu li više naglašena površnost umjesto poniznoga učenja; nametljivost i vidljivost umjesto skrovitosti i samozatajnosti; sebičnost umjesto darovanosti; zatvorenost i brzo odustajanje umjesto ustrajnoga zalaganja?

Ako se društvo oblikuje na temelju takvih naglasaka, razumljivo je da dolazi do nesporazuma, napetosti i nemira. Ako ne znamo koje su istinske vrjednote, tada je i komunikacija dovedena do nerazumljivosti. To posebno osjećamo mi kršćani i u ovome vremenu priprave za Božić. Kako može biti razumljiv govor o adventu, o došašću, ako se ne razaznaje o čijemu dolasku ovisi ime adventa; kako možemo govoriti o zdravoj komunikaciji, ako je u govoru o Božiću Bog suvišan.

Takvi pristupi vuku za sobom ozbiljne posljedice nerazumljivosti u društvu. Isus Krist je došao na svijet za svakoga čovjeka; i svatko može imati odnos kakav želi prema tomu našem otajstvu vjere, ali je potrebno reći da se time ulazi u velike komunikacijske probleme u društvu i glede drugih pitanja.

Bilo kako bilo, govor vašega liječničkog i medicinskog poziva je jasan: biti uz čovjeka u njegovoj ranjenosti, necjelovitosti, u trpljenjima. Božansko je to poslanje. Upravo zbog njega pozvani ste čuvati i promicati istinu o čovjeku, o njegovoj stvorenosti, o njegovoj krhkosti, o njegovoj uzvišenosti; istinu koja ne smije biti na raspolaganju bilo kakvoj manipulaciji: političkoj, gospodarskoj, medijskoj.

Braćo i sestre, danas je spomendan sv. Franje Ksaverskoga. Za njega se kaže da je u trenutcima prepoznavanja milosti, obilja milosti, Bogu upućivao neobičan molitveni usklik: Satis est, Domine, satis est! Dosta je Gospodine, dosta je! Dosta mi je i previše milosti! Franjo je, u izvanjski iznimno teškim okolnostima, molio Gospodina da mu ne daje previše milosti.

U svojim mukama, u svojoj ljudskoj ograničenosti, skloni smo zavapiti Gospodinu da više ne možemo izdržati, da je dosta iskušenja, da nam je potreban odmor i utjeha. To čujemo i u ovim vremenima; čujemo u našim bolnicama i domovima.

No, ovdje, uz sve poteškoće ne previdimo milosti i susrete koji svjedoče o Božjoj blizini; o tolikima koji mogu prepoznati da je Gospodin s njima. Zahvaljujući vama, braćo i sestre, koji ste uz bolesnike ne živeći sebičnost, i mi bismo kao društvo trebali reći: Dosta je, Gospodine, dovoljno je tvoga milosrđa za prepoznavanje istinski vrijednosti i za građenje društva koje se ne zatvara u prolaznost. Jer zatvorenost u prolazno nužno rađa sukobe, netrpeljivosti i malodušje.

A ti, draga sveta Barbaro, pomozi nam vidjeti milosti nebeskoga Oca, darovane u Isusu Kristu koji je došao „uzevši naše ljudsko tijelo“ i koji dolazi da bi preobrazio naše živote. Dosta je, Gospodine, dosta je!

Amen.