Draga braćo i sestre!

1. Gospodin nam je u blaženome Alojziju Stepincu očitovao da je uistinu „Bog svake utjehe“, kako nam je to ponovno večeras naviješteno po riječima apostola Pavla. Bez obzira u kakvim se teškoćama nalazili i koliko dugo one trajale, ne prestajemo upućivati molitve Bogu po zagovoru dragoga nam svjedoka vjere blaženog Alojzija, koji je živio od pouzdanja u Božju volju i slijedio Njegove putove. To se očituje i danas, kada svojom prisutnošću u ovome slavlju zahvaljujemo Bogu za obilje utjehe i zajedno molimo da Gospodin umnoži našu vjeru.

Premda se diljem hrvatske domovine i svijeta o blagdanu našega Blaženika slavi puno liturgijskih slavlja, a vjernici se okupljaju u raznim molitvenim prigodama, obogaćenima razmatranjima, inicijativama i kulturalnim događanjima, ‘Stepinčevo’ u Zagrebu, u našoj prvostolnici ili pored nje, uvijek ima posebno mjesto i značenje. Ovdje pored zagrebačke katedrale, koja čuva zemne ostatke blaženog Alojzija, želimo ponovno učvrstiti polazišta, potvrditi tko je Bog i kakav je čovjek koji njemu služi, te pročistiti smjer u kojemu nam je ići.

2. Iz homilije sv. Ivana Pavla II. u slavlju proglašenja blaženim Alojzija Stepinca (Marija Bistrica, 3. listopada 1998.) dobro pamtimo određene rečenice koje su sažele snagu Stepinčeve duhovnosti i koje nam ostaju kao poruka čija vrijednost ne blijedi protjecanjem vremena. Takav dar prepoznajemo u sljedećim riječima: “Svojim ljudskim i duhovnim životnim putem blaženi Alojzije Stepinac svojemu narodu pruža svojevrsni kompas da bi se znao orijentirati“. I nastavlja sveti Papa navodeći glavne točke: „vjera u Boga, poštivanje čovjeka, ljubav prema svima sve do praštanja, jedinstvo s Crkvom kojoj je na čelu Petrov nasljednik. Dobro je znao – kaže sveti Ivan Pavao II. –  da se ne može popuštati kad je u pitanju istina, jer istina nije roba kojom se može trgovati. Zbog toga mu je bilo draže prihvatiti patnju nego li izdati svoju savjest i iznevjeriti obećanje dano Kristu i Crkvi” (Homilija, 3. listopada 1998. t. 5).

Blaženi Alojzije, svojom osobom, svojim življenjem kršćanstva i biskupske službe, pruža nam svojevrsni kompas. Način uporabe i dijelovi kompasa mogu nam pomoći da dublje čitamo značenje riječi svetoga Pape. Kompas je korišten više od dvije tisuće godina kao važno pomagalo pri putovanjima, i danas se nalazi ugrađen u puno suvremenih uređaja, a u svome je ustroju vrlo jednostavan. Temeljna su dva dijela: takozvana ‘ruža kompasa’, podloga na kojoj su ispisane odrednice strana svijeta, i magnetska igla, postavljena na tekućinu ili na nosač koji omogućuje slobodno kretanje igle oko svoje osi. Đaci u školi rano nauče da, zahvaljujući magnetnomu polju Zemlje, kompas pokazuje smjer sjever-jug. To je zadanost koja omogućuje prepoznavanje smjera kretanja.  Magnetna privlačnost omogućuje ispravno postavljanje oznaka na podlozi, da bi bila čitljiva zadanost i sigurnost usmjerenja.

3. U hrvatskome jeziku, kao i u nekim drugim jezicima, kompas je dobio ime prema latinskoj riječi (cum-passus) koja u sebi sadrži riječ ‘korak’, te bi doslovno značio ‘zajednički korak’ ili ‘ići ukorak’. Lijepo je pritom u sadašnjemu trenutku života Crkve prepoznati da gotovo jednako značenje ima i riječ (grčkoga podrijetla: syn+hodos) ‘sinoda’: zajednički hod, ići zajedno.

Sasvim je razumljivo da je za putovanje i za hod Crkve u vremenu, za sinodalnost koju ne prestajemo živjeti, korisno imati određena pomoćna sredstva za držanje sigurnoga smjera. Takvi su pratitelji i suputnici upravo sveci i blaženici. Sigurnost je njihova svetost koju Crkva prepoznaje i osjeća.

Na poticaj pape Franje, točno prije četiri mjeseca, cijela je Crkva započela sinodski proces u kojemu se pitamo „utjelovljujemo li mi, kršćanska zajednica, taj Božji [Isusov] ‘stil’, koji hodi putovima povijesti i sudjeluje u životu čovječanstva“, posebno pazeći na tri sastavnice. Prva je susret koji se ostvaruje ponajprije odvajanjem vremena za susret s Gospodinom i naše međusobne susrete u odvažnosti i otvorenosti. Druga sastavnica je slušanje, i to slušanje srcem, koje uključuje sve ljude te prepoznaje njihove živote, potrebe i nade. Treća je razlučivanje koje rasvjetljuje i dopušta iscjeljenje djelovanjem Duha Svetoga. U konačnici trajno ostaje pitanje: U kojemu nas smjeru Bog želi voditi. (usp. papa Franjo, Homilija u euharistijskome slavlju otvaranja Sinode, 10. listopada 2021. godine).

Papa Franjo rabi upravo sliku kompasa na više mjesta u svojim duhovnim nagovorima, govoreći o Božjoj riječi ili o Blaženstvima, što ih je nazvao kompasom koji pomaže pronalaženje ispravnoga smjera u vjeri (usp. 6. lipnja 2016.).

U ožujku, prije pet godina Papa je u jutarnjemu razmatranju puno prostora dao upravo slici kompasa. Tada je rekao: „Tri su, dakle, stvarnosti: ljudska stvarnost, stvarnost čovjeka i života pred dobrom i zlom; Božja stvarnost: Bog koji se učinio Kristom i ne možemo se klanjati Bogu koji ne bi bio Krist, jer je to stvarnost. I zatim stvarnost hoda: jedini siguran put je nasljedovati Krista raspetoga, sablazan križa. Te tri stvarnosti su kompas kršćanina; tim trima putokazima, koji su stvarnost, nećemo ići pogrješnim putem“ (2. ožujka 2017., u Domu sv. Marte).

4. U tim bitnim naznakama koje nas se izbliza tiču u sadašnjemu vremenu lako prepoznajemo svetački lik blaženoga Alojzija kao čovjeka, kršćanina i pastira sinodalne Crkve, koji nam je dan kao kompas, ugođen prema ‘kompasu Kristu’, i to raspetomu.

I kao što kompas ima podlogu na kojoj su ispisane zadanosti kao što su strane svijeta, tako se i mi nalazimo u zadanosti stvorenoga svijeta i čovjeka po Božjemu naumu i njegovoj volji. Na toj se zadanosti ostvaruje suradnja u kojoj je čovjek privučen Božjom ljubavlju, a njoj odgovara u slobodi. Da bi život očitovao ispravan smjer, potrebno je pouzdanje u Boga i osjetljivost za druge koja se svjedoči ljubavlju prema bližnjima, prema svakomu čovjeku i svim stvorenjima. Znamo da je vjera poput kompasa u kojemu igla može ponekad titrati, ali i takva pokazuje smjer i put, koji ne previđa zemlju, ali ima pogled uprt prema vječnosti, izgrađujući u prolaznosti nebesko kraljevstvo.

Ako se vratimo na riječi sv. Ivana Pavla II., u kompasu koji pruža blaženi Alojzije pronaći ćemo ista tri temeljna dijela: podlogu na kojoj je vjera u Boga i poštivanje čovjeka; zatim svjedočenje ljubavi prema svima do opraštanja, koje je djelo suradnje s Božjim Duhom, i življenje jedinstva s Crkvom koje nadilazi bilo koje povijesno vrijeme. Nosiva osovina za osjetljivost igle Blaženikova kompasa izrađena je od pouzdanja u Gospodina, slobode u Kristu i čistoće savjesti koja je bila zagledana u istinu vječnosti. Zbog toga, uz cijenu raznih trpljenja nije popuštao, kada je u pitanju istina.

5. Braćo i sestre, između Prve sinode Zagrebačke nadbiskupije 1925. godine i Druge sinode Crkve zagrebačke koju živimo, imamo svjedočenje, život i djelo blaženog Alojzija Stepinca. Ritam, priprema, sadržaj i slavlje Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije označeno je službom i baštinom svetačkog lika našega Blaženika. I samo zaključno slavlje sinodskih zasjedanja bilo je na Stepinčevo 2018. godine. Predviđeno je da upravo u sadašnjem sinodskom hodu opće Crkve, na jesen ove godine, dobijemo završni dokument Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije.

Stoga blaženi Alojzije Stepinac ostaje našim kompasom. I dok danas molimo istu snagu Duha Svetoga, da bismo nosili Radosnu vijest svim ljudima, pokušavajući kršćanskom ljubavlju susresti potrebite ili dijaloški izići ususret ljudima koji drukčije vjeruju i žive, posebno migrantima, nadahnuća za to imamo u razmišljanjima, govoru i djelima nadbiskupa Stepinca.

Igla njegova kompasa i dalje jasno titra na svim područjima života Crkve, od naviještanja evanđelja, preko brige za sakramentalni život i karitativne djelatnosti do pronalaženja susretišta u području kulture i sveukupnoga društvenoga života. Tadašnje okolnosti – posebice one vezane uz predratne, ratne i poslijeratne neprilike – izoštrile su osjetljivost prema ljudima u nevolji, prema ugrozama koje su imale izvore u ideologijama bezboštva, s posljedicama narušavanja: poimanja čovjeka i njegova dostojanstva; zdravoga odgoja i obrazovanja; međudruštvenih odnosa; narušavanja životne radosti i nadanja.

Blaženi Alojzije vidio je ljude ostavljene na rubovima, kao i one koji su s rubova gurani u provaliju društva. Podloga njegova kompasa uvijek je čuvala plodonosno tlo odnosa prema Bogu i čovjeku, to osnovno zadano magnetsko polje. Bio je svjestan da je stvarni cilj svakoga totalitarizma, i tada i kasnije, promjena te podloge. Kada se ta promjena ostvari, redovito nekom vrstom nasilja, tada je drugim  privlačnim poljima moguće utjecati na smjer, najčešće  okrećući ga prema prolaznim i proizvoljnim ciljevima, odvlačeći ga od Božjega nauma i vječnosti u Kristu.

Tako nastaju i razvijaju se razne neistine kojih nije lišeno nijedno povijesno razdoblje. Jer, nije li rasizam, nacionalizam, klasna diktatura komunizma ili neki suvremeniji oblik, uvijek počeo ispisujući neke ‘nove’ životne koordinate i mijenjajući temeljne odrednice i smjerove u ime tobožnjeg napretka, pravde ili novoga doba i poretka? I svi su ti pokušaji završavali u boli nazadovanja, nepravde i starih sukoba. Blaženi je Kardinal išao ‘ukorak s vremenom’, ali i ‘ukorak s vječnošću’, jer je koračao putem Božjih zapovijedi.

6. Danas su pred nama neka nova pitanja, ali kompas ostaje isti, baš kao i odnosi, vidljivi u Isusovim evanđeoskim riječima. On se koristi slikom pšeničnoga zrna koje svojim umiranjem donosi obilat rod. I u toj su slici prisutni dijelovi kršćanskoga kompasa. Naime, potrebna je podloga, tlo na koje pada zrno. I u jednome i u drugome nalaze se zadanosti koje čovjek može pokušati promijeniti tako da i tlo postane neplodno, a zrno bude izloženo i vidljivo, ali bez ploda.
Kompas živi od ‘plodnoga’ polja koje očituje istinu i mogućnost da ju se poštuje, kao i od djelovanja koje nije vidljivo. Vidljivi su titraji, vidljivi su plodovi i dobra djela. No, oni nikada ne mogu izrasti ni nastati bez povezanosti s istinom.

Za Stepinčeva života na zemlji razni ideolozi nudili su privlačne prijedloge, da bi postigli navodno važnije željene ciljeve, zapravo rađene po nekim svojim mjerama. A on se držao istine, svoga služenja i Božje mjere, Njegove volje koju je usrdno tražio i slijedio. Blaženi Alojzije, kako naglašava papa emeritus Benedikt XVI.: „u svojem je životu uvijek čvrsto upravljao pogled na Isusa i Njemu se uvijek suobličavao, sve do toga da je postao živa slika Krista, pa i Krista patnika“ (Benedikt XVI., Nagovor u zagrebačkoj katedrali, 5. lipnja 2011.).

I danas se može činiti da odnos prema blaženomu Alojziju može poslužiti kao sredstvo za neke velike i važne ciljeve. No, za takve ciljeve istina o njemu ne može biti smetnja, nego samo pomoć. Kako bi blaženstvo ili svetost jednoga čovjeka koji je ostao smjerokazom mogla biti zaprjeka za dobre plodove? Uz to s nekih se strana nastoji osporiti ispravnost toga kompasa, a on i dalje usmjeruje na istinu, i svaku raspravu vraća na nju. Kompas bez ugođenosti s istinom je beskoristan, štoviše – opasan, jer umjesto orijentira unosi dezorijentiranost. A to je svakako jedno od ključnih pitanja našega vremena.

Dragi vjernici, na mnogim područjima života u suvremenosti hrvatskoga društva nailazimo na nesnalaženje i dezorijentiranost. Kao prvo spominjem naše demografsko stanje koje nas poziva na učinkovitu uzbunu. Ponavljam pitanje: je li naše društvo prijateljski otvoreno prema djeci? Nadalje papa Franjo neumorno svraća svjetsku pozornost na ljudske korijene ekološke krize, na klimatske promjene i onečišćenje zemlje, što nas ne smije ostaviti ravnodušnima. Sa žalošću konstatiramo da su velike površine naše plodne zemlje puste i neobrađene. Zatim ne mogu s ovoga mjesta ne spomenuti i zabrinjavajuću činjenicu da je u razdoblju koronavirusne pošasti znatno povećana smrtnost u Hrvatskoj, dnevno prošlih tjedana – u povezanosti s tom pošasti –  u nas umire pedesetak osoba. Nije li nam potrebno Stepinčevim kompasom ispitati savjest glede neodgovornosti ili možebitnog zlorabljenja slobode, i riječima i djelima. Svi smo pozvani odati priznanje i zahvalnost medicinskom osoblju i s njima povezanim pratećim službama, koji mjesecima nadljudskim naporima i velikom  brigom sudjeluju u spašavanju ljudskih života. Zahvaljujemo za ustrajnost i strpljivost u kušnjama i nevoljama tolike naše braće i sestara, koji su dionici Kristovih patnja. Molimo da nam svima Duh Sveti jača nadu i podari utjehu.

7. Braćo i sestre, zahvalni smo Bogu što nam je po Blaženiku i u njemu darovao kompas da bi se znali orijentirati u sinodskome procesu naše Crkve. Jednako je tako i sa suvremenim hodom hrvatskoga naroda. Ako želimo život, istinsku radost i boljitak, Blaženik nam pruža kompas. On nam pomaže da svoje putove, njegovim primjerom i zagovorom, usklađujemo s Božjim zapovijedima i milošću koja ne prestaje davati nadu. Koristeći ‘Stepinčev kompas’ postajemo proročkim narodom koji ostaje vjeran i kada se čini da vjernost ne daje ploda. To je kompas koji je njegovan i čuvan, provjeravan i čišćen, pobožnošću prema Blaženoj Djevici Mariji.

Braćo i sestre, zahvalni za ‘Stepinčev kompas’, ne prestanimo prositi Blaženikov zagovor.

Blaženi Alojzije preporučujemo ti naše obitelji, hrvatski narod, domovinu i sav svijet.

Blaženi Alojzije, moli za nas!

Amen.