Čitanja: Mal 3, 1 – 4, Ps. 23; Heb 2, 14 – 18; Lk 2,  22 – 35

Evanđelje koje smo čuli opisuje Isusovo prikazanje u hramu, sukladno zakonu, kao što se to činilo za svako muško prvorođenče.

No mi se danas ne želimo usredotočiti na Mesiju, nego na onoga koji Ga prepoznaje: na starca Šimuna, čije ostatke Zadarska nadbiskupija ima privilegij čuvati. To je povlastica koja uključuje i odgovornost, prije svega, rekao bih, na ekumenskom polju, jer Šimuna štuju i mole mu se i na Istoku i na Zapadu. Sretan sam što vidim da se po tom pitanju već nešto radi, ali možda bi ovaj vid trebalo više razvijati: postoji hitna potreba za tim.

No, vratimo se Evanđelju.

Evanđelist Luka prikazuje Šimuna kao pravedna i bogobojazna čovjeka, koji je iščekivao utjehu Izraelovu, odnosno Mesiju. On je jedan od brojnih pobožnih Izraelaca koji su iščekivali Mesiju. Oni su bili prilično odvojeni od događanja toga vremena, kako od teoloških rasprava između pismoznanaca, farizeja i saduceja, tako i od političkih prijepora o dominaciji rimskih osvajača.

Šimun živi povučeno, živi život obilježen obećanjem-objavom: neće umrijeti prije nego što vidi Mesiju. Stoga ga očekuje miran i spokojan, bez strepnje, siguran da će se taj susret dogoditi.

Mesija je rođen i, prema Zakonu, njegovi ga roditelji donose u hram na obrednu žrtvu i obrezanje.

I evo, dolazi Šimun. On odmah u tome Djetetu prepoznaje Mesiju kojega narod iščekuje, uzima ga u naručje i blagoslivlja Gospodina: sada može otići, može u miru umrijeti.

Svečana scena, dobro poznata. Djeluje kao liturgijski obred velikog intenziteta. U Šimunu kao da vidimo svećenika koji nakon posvete podiže tijelo Kristovo u hostiji na klanjanje vjernicima.

Pokušajmo malo bolje razumjeti što znači biti pravedan i bogobojazan. Kako prepoznati pravednog i bogobojaznog čovjeka? Po čemu se prepoznaje pravedan i bogobojazan čovjek?

Mislim da odgovor možemo potražiti u Psalmu 1 kojega smo večeras čuli.

Bogobojazan je onaj koji „uživa u Zakonu Gospodnjem i razmišlja o Zakonu njegovom dan i noć“. Bogobojazna osoba u svakom trenutku u svojem umu i srcu ima Gospodnji zakon kojega neprestano razmatra. Prije svega, više od svega, njegove su misli usmjerene prema Zakonu Gospodnjem, Njegovoj Riječi.

Marija je bez sumnje bila bogobojazna i, slušajući izvanredne stvari koje su se govorile o Isusu, razmišljala je o njima u svojem srcu. Nosila ih je sa sobom.

Bogobojazan čovjek može reći da je Riječ Božja nozi mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi, kako pjeva psalmist (usp. Ps 118, 105).

A tko je „pravednik“? Onaj koji ne samo da razmatra, već i provodi u djelo Riječ koju je razmatrao u svojem srcu. Upravo stoga, kao što Psalam 1 još kaže, ovaj ne slijedi savjeta opakih, ne staje na putu grešničkom i ne sjeda u zbor podrugljivaca.

Dok zli slijede put lukavosti i uče da treba iskoristiti povoljnu situaciju, iako to može naštetiti drugima, pravednik to ne čini. Pravednik ne iskorištava tuđu nesreću i odbija lukave i zle savjete opakih. Ni na trenutak ne uzima u obzir prijedloge grešnika i govore opakih.

Pravednik je suprotnost opakome. Ovaj je kao pljeva koju vjetar raznosi, pravednik je jak, nepokolebljiv. Zašto? Jer on svoju kuću gradi na stijeni, na stijeni Riječi Božje.

Prisjećajući se svetog Jakova, možemo reći da Šimun nije jedan od onih koji samo slušaju Riječ, zavaravajući sami sebe, nego od onih koji je provede u djelo (usp. Jak 1, 22).

Luka nastavlja govoriti o Šimunu.

Ako je postao pravedan i bogobojazan zahvaljujući odgoju koji je stekao, u svojoj obitelji, u hramu, pohađajući školu Tore, postoji nešto više u njemu, što nije stekao samo zahvaljujući svojem odgoju, sredini u kojoj je živio ili ljudima koji su ga okruživali.

Evanđelist kaže da je Šimun bio potaknut Duhom.

Duh Sveti bio je nad njim. Imao je poseban odnos s Duhom Svetim. Upravo mu je Duh Sveti objavio da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega (Lk 2, 26).

Ne samo da je bio pravedan i bogobojazan, bio je i nadahnut, prorok. Riječ o kojoj je danonoćno razmišljao čvrsto se nastanila u njemu, do te mjere da je sve što je činio, činio potaknut Duhom Svetim, vođen Riječju koju je razmatrao. I toga dana, potaknut Duhom, dođe u hram.

Možemo reći da nije bio samo asket, bio je i mistik. Plod toga mističnog iskustva je njegovo „navještenje“: Duh Sveti mu je objavio da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega (Lk 2, 26).

Dugo je čekao da se ostvari ono što mu je naviješteno. Tko zna, možda mu se s godinama to učinilo nemogućim. Vrijeme je prolazilo, on je stario, a Mesija se nije pojavljivao! Ipak, bio je siguran, nije mogao pogriješiti, nije mogao biti prevaren: Duh Sveti mu je to rekao!

Cijeli je život čekao taj trenutak.

Zamislite samo koliku li je radost osjećao sada kada je u Isusu prepoznao Mesiju i kada ga je držao u naručju. Tada se u njegovom srcu spontano rađa zahvala i slavljenje Boga: Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! (Lk 2, 29).

Od života više ništa ne očekuje, vidio je što mu je bilo obećano. Nije se prevario. Razmatrana i  življena Riječ zaista nije obmana.

Možda mnogo puta možemo steći dojam da se Isusova obećanja ne ostvaruju, da Njegov dolazak na zemlju nije ništa promijenio. Što je Isus donio novoga? Gdje je novi narod, gdje je tijelo Kristovo na ovoj zemlji? I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta (Mt 28,20), rekao je, ali gdje je?

Čini se da njegove Riječi nisu imale veliki uspjeh, da nisu imale snagu promijeniti svijet.

No jesu li za to krive Njegove riječi ili je to stoga što ih ne provodimo u djelo, zavaravajući sami sebe?

Moramo se zapitati: jesmo li uistinu pravedni i bogobojazni?

Šimun nas tome poučava: mi se ne zanosimo samo životom dosljednim Evanđelju, samo životom vođenim Duhom Svetim, čineći Božju volju iz trenutka u trenutak.

Posljednje razmišljanje o Šimunu kako nam ga Luka predstavlja.

Šimun ne samo da je vidio Mesiju, nego je u Njemu vidio nešto što nitko ne bi mogao ni zamisliti. I to kaže otvoreno, bez straha. Vidio je da će Mesija biti znak osporavan.

Smrt na križu će biti taj „znak osporavan“.

Mesija, kojega su svi iščekivali kao Spasitelja, umrijet će na križu.

To je Šimun odmah vidio. Mesija nije došao nametnuti se silom, nego darovati se iz ljubavi, sve do davanja života. Sablazan! Znak osporavan.

Vidio je Mesiju u poniženju, a ne u slavi. Zbog toga nije bio razočaran kada se suočio s tim bespomoćnim Djetetom. Odmah ga je prepoznao kao Mesiju jer je shvatio da… ludo Božje mudrije je od ljudi i slabo Božje jače je od ljudi (1 Kor 1,25).

Spasenje koje donosi Mesija je put križa, jedini put kojim svi mogu ići.

Ovo je spasenje koje si pripravio pred licem svih naroda, svjetlost na prosvjetljenje naroda (usp. Lk 2, 31): križ Kristov.

Samo na taj način Mesijino spasenje može biti univerzalno, ono nije ograničeno na ljubljeni narod, iako će zauvijek ostati slava puka svoga izraelskoga (Lk 2, 32).

Nitko se ne može osjećati isključenim jer put spasenja, put križa, nije ništa drugo nego sebedarje, ljubav: svatko može ljubiti. Jedina nova zapovijed koju će Mesija ostaviti bit će: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio (usp. Iv 13,34 i Iv 15,12).

Spasenje je i nadalje znak osporavan: ono je plod smrti, ne tuđe, nego naše.

S Djetetom u naručju Šimun vidi i doprinos Mesijine Majke u ovom djelu otkupljenja koje je znak osporavan.

A i tebi će samoj mač probosti dušu  (Lk 2, 35). Marija će sudjelovati u spasenju Mesijinu, bit će suotkupiteljica, uz Sina, dajući i Ona svoj život sa životom svojega Sina.

Možda je Šimun u Majčinoj muci vidio i našu muku, muku njezine djece, nas koji u svojem tijelu dopunjujemo ono što nedostaje Kristovim mukama (usp. Kol 1, 24).

Starac Šimun u Mariji vidi otkupljeno čovječanstvo.

Sada može otići. Za njega je sve svršeno. Siguran je da će se ostvariti ono što je već vidio u Duhu i što sada vidi u stvarnosti.

Molimo Gospodina da i nama podari pogled poput Šimunova, sposobnost da u sablazni boli vidimo pobjedu ljubavi.