Homilija mons. Stipića

Draga braćo i sestre.

Na današnju Desetu nedjelju po Duhovima, Crkva stavlja pred nas isječak iz Evanđelja po Mateju u kojem slušamo o susretu između Isusa i jednog čovjeka. Taj čovjek dolazi tražiti od Isusa pomoć za svoj veliki životni problem, to jest duhovno i tjelesno stanje njegovog sina, mladića koji proživljava trajnu životnu agoniju iz koje nema izlaza. Zao duh koji je opsjeo mladića u potpunosti uništava njegov život i stvara takve situacije u kojima se ne zna hoće li mladić preživjeti ili neće. Često ga baca u vatru ili u vodi da ga upropasti, kako kaže beznadni otac. Vatra i voda su simbol smrti, jer i jedno i drugo označava životnu opasnost za čovjeka, ali ujedno ta dva pojma označavaju i dvije suprotnosti, dvije krajnosti koje su svaka za sebe negativne i uništavaju čovjeka.

Naš Spasitelj bez imalo oklijevanja pomaže nesretnom mladiću i momentalno ga oslobađa od zla koje ga je snašlo. I svi su bili zadivljeni kakvom brzinom i lakoćom je Krist riješio ovaj veliki životni problem mladića i cijele njegove obitelji. Nakon ovog susreta kreće razgovor s učenicima koji pitaju Isusa: ‘Kako to da mi nismo mogli izagnati toga zloduha i tako pomoći mladiću?’ Isus ih tada prilično ozbiljno opominje zbog manjka vjere i potiče ih da više poste i mole jer su ta dva duhovna podviga najbolji načini kojima čovjek pobjeđuje svoje zle navike svoje slabosti te manjak karaktera, ali i samo zlo.

Vjera, post i molitva su glavni stupovi kršćanskog načina života. I zato nas sve zajedno s apostolima Isus poziva na to. Biblija opisuje post kao nešto dobro, korisno i kao nešto što se očekuje od vjernika. U Djelima apostolskim vidimo da su vjernici postili prije nego bi donijeli neku važnu odluku (Dj 13,4; 14,23). Post i molitva često se povezuju (Lk 2,37; 5,33). Previše često se prilikom posta usredotočuje na izostanak hrane. Međutim, svrha posta trebala bi biti u okretanju naših očiju od stvari ovoga svijeta i usmjeravanju na Boga. Post je jedan od načina na koji Bogu i samima sebi možemo pokazati da nam je stalo do odnosa s Njim i do naše promjene. Pomaže nam da dobijemo novu perspektivu i obnovljeno pouzdanje u Boga.

Premda je post u Svetome pismu gotovo uvijek uzdržavanje od hrane, postoje i drugi načini posta. Sve čega se privremeno možemo odreći kako bismo se bolje usredotočili na Boga možemo smatrati postom (1. Kor 7,1-5). Post bi trebao biti vremenski ograničen, posebno kada se uzdržavamo od hrane. Dulja vremenska razdoblja bez hrane naškodit će našem tijelu. Post nije namijenjen kažnjavanju tijela, nego usredotočavanju na Boga. Isto tako, post ne bismo smjeli smatrati ‘metodom mršavljenja’. Nemojmo postiti kako bismo smršavili, već kako bismo imali dublje zajedništvo s Bogom. Da, svatko može postiti na određeni način. Neki neće moći postiti uzdržavanjem od hrane, kao na primjer oni koji su bolesni, ali svatko se može privremeno odreći nečega kako bi se usredotočio na Boga.

Odvraćanjem očiju od ovoga svijeta možemo se bolje usredotočiti na Krista. Post nije način primoravanja Boga da ispuni naše želje. Post mijenja nas, a ne Boga. Post ne smije biti način na koji ćemo sebe prikazati duhovnijima od drugih. Postiti moramo ponizno i radosno. U Matejevom evanđelju (6,16-18) čitamo: “Kad postite, ne budite mrki poput licemjera, koji izobliče lice da ih zapaze ljudi kako poste. Zaista, kažem vam, već su primili svoju plaću. A ti kad postiš, namaži glavu i umij lice da te ne vide ljudi gdje postiš, nego Otac tvoj, koji je u tajnosti. I Otac tvoj, koji vidi u tajnosti, uzvratit će ti“.

Drugi bitni element kršćanskog života je molitva. Molitva je naš osobni razgovor s Bogom. Ona proizlazi iz nutrine naše duše i iz našega srca. Molitveni razgovor s Bogom treba biti konkretan i jednostavan. Bog je živa i konkretna osoba kao što smo i mi, stoga naš razgovor s Bogom treba biti osoban. Najprije se trebamo prisjetiti njegove realne prisutnosti, a zatim mu govoriti onako kako bi govorili s članom svoje obitelji. A Bog koji je Otac odgovarat će nam na način kako vidi da je za nas najbolje, nekad preko drugih ljudi, ili preko životnih situacija i na razne druge načine i tako nam davati svoju pouku i ohrabrenje za život. Nekad će nam poslati i opomenu za naše grijehe ili zbog kompromisa sa zlom koje činimo, ali uvijek sve u svrhu našeg dobra i našeg spasenja.

Isus nas poziva da kad molimo ne budemo kao licemjeri koji sve čine samo da ih drugi vide, nego da se molimo iz dubine svoga srca, kako kaže Isus, u skrovitosti. I takve će molitelje Bog uslišati. Vrhunac svake molitve je naše zajedničko bogoslužje u crkvi, a napose sveta Liturgija. To je naše zajedničko proslavljanje Boga i njegovog Kraljevstva. Kad smo svi zajedno ujedinjeni u zajedničko liturgijsko slavlje, naše molitve ne samo da idu k Bogu nego se i On sam spušta s neba i uprisutnjuje među nama. Bog je prijatelj, saveznik, zaručnik. U molitvi se može stvoriti odnos povjerenja s Njim, do te mjere da nas je Isus u molitvi ‘Očenaša’ naučio uputiti niz pitanja Ocu. Boga možemo sve pitati, objasniti mu sve, o svemu s Njim pričati. Nije važno ako se u odnosu s Bogom osjećamo krivima, nesavršenima, ako baš i nismo dobri prijatelji, ako nismo zahvalna djeca, ili nismo vjerni supružnici. On nas svejedno voli – kako ističe papa Franjo u svojim katehezama o molitvi.

Isus također opominje svoje učenike zbog manjka vjere i to navodi kao glavni razlog zbog kojeg nisu uspjeli pobijediti zloga. Mnogi kršćani današnjeg vremena nemaju ispravan pojam o vjeri. Kad govore o vjeri oni podrazumijevaju svoju pripadnost određenoj zajednici ili religiji. Međutim Krist ovdje misli na vjeru kao povjerenje i to povjerenje u Njega i u našega nebeskoga Oca. Zato nam kaže: Što s vjerom zaištete, dat će vam se. Drugim riječima, što s povjerenjem zaištemo, doista će nam se dati. Upravo povjerenje u nebeskoga Oca je najpotrebnije na životnom putu kršćanina. To je onaj odnos u kojem neprestano imamo sigurnost jer znamo da nas naš nebeski Otac prati i sluša naše molbe i potrebe. On prati i cijeli naš život i svaki naš korak. ‘Vama su i vlasi na glavi izbrojane’ kaže Gospod. Prema tome trebamo imati istinsko povjerenje u našeg nebeskog Oca uvijek imajući na pameti kako je naš život u Njegovim rukama.

Draga braćo i sestre, nalazimo se danas u grkokatoličkoj župi svetih apostola Petra i Pavla u Mrzlom Polju na Žumberku. Ovaj kraj je poznat po svojoj uskočkoj tradiciji. Preci današnjih Žumberčana koji ovdje žive bili su uskoci, što znači vojnici koji su cijelo vrijeme svojega života bili na raspolaganju caru za obranu domovine od neprijatelja. Na taj način branili su našu domovinu od najezde tuđinaca više stotina godina. Takav težak život i takve okolnosti nikad ne bi prebrodili bez istinskog povjerenja u Boga koje im je bilo oslonac i nit vodilja u njihovom životu.

Naša grkokatolička Križevačka eparhija uskoro proslavlja svoj 250 godišnji jubilej. I nalazimo se u devetogodišnjoj pripravi za ovo slavlje. Ova godina je treća godina priprave za taj jubilej naslovljena ‘Godina pokajanja’, u kojoj razmatramo o našem pokajanju, međusobnom praštanju i traženju oprosta te na poseban način razmišljamo o ispovijedi kao vrhuncu pomirenja između Boga i čovjeka. Krist nas poziva da imamo vjere u Njega jer nas je vodio kao biskupiju i zajednicu kroz mnoge povijesne poteškoće. Ova župa je unatoč velikom iseljavanju stanovništva u gradove ipak doživjela jednu malu renesansu. Obnovljena je župna crkva kao i župni stan, a mnoge mlade obitelji traže način kako ovdje živjeti što zbog prirode što zbog zdravijeg ambijenta za odgoj djece. Čestitam svima vama vjernicima koji ste se trudili kod obnove ove crkve i župnog dvora. Zahvaljujem i župniku kao i mome prethodniku vladiki u miru Nikoli Kekiću na uloženom trudu i sredstvima. Svega ovoga ne bi bilo da nema istinskog povjerenja u nebeskoga Oca.

Draga braćo i sestre neka nas nebeski Otac prati svojom pomoću i blagoslovom i molitveni zagovor svetih apostola Petra i Pavla, zaštitnika ove župe. Amin.