„Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti“ (Lk 17, 10)

Draga braćo i sestre,

Riječ Božja koju smo upravo čuli poziva nas na kršćansko svjedočenje. U prvom čitanju, sveti Pavao apostol potiče Tita, svoga učenika, koji predstavlja svakog nadstojnika, posebno biskupa, da propovijeda zdrav nauk ne bojeći se lažnih učitelja, te da potiče kršćane na dobra djela u tada poganskom svijetu (usp. Tit 2, 1). Nadahnut Duhom Svetim, Apostol naroda opisuje u kratkim crtama kako bi se svaka kategorija vjernika morala ponašati u nasljedovanju Isusa Krista, našega Gospodina.

Iako su pojedine poruke obilježene duhom vremena u kojem su napisane, u bitnom su aktualne i danas te potiču sve nas da budemo autentični svjedoci Isusa Krista i navjestitelji Njegovog Evanđelja, koje je Blaga vijest i za suvremenog čovjeka i za današnji svijet.

U tom ozračju, trebamo razumjeti i Isusovu kratku ali jasnu poruku, koja se nalazi na kraju odlomka današnjeg Evanđelja po Luki: „Tako i vi: kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: ‘Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!’“ (Lk 17, 10). Isus je ovu poruku izrekao govoreći o služenju. On nam je sam dao zoran primjer koji je obrazložio riječima: „Sin Čovječji nije došao biti služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge“ (Mt 20, 28).

Posebna služba koju nam je uskrsli Gospodin naredio jest navještaj Evanđelja: „Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju“ (Mk 16, 15). Tu Blagu vijest, koja je uvijek aktualna i u stanju preobraziti grješnog čovjeka, treba propovijedati, dakle i danas, jer nas Isus opominje: „Ispunilo se vrijeme, približilo se Kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!“ (Mk 1,15).

Poput Isusa Krista i njegovih učenika, i mi kršćani smo pozvani navještaj Evanđelja popratiti čudesima: silom Duha Svetoga izgoniti zloduhe, uljem mazati nemoćnike i ozdravljati ih (usp. Mk 6, 12-13).

Vjerna svome utemeljitelju Isusu Kristu, Katolička Crkva je od početka slijedila Njegovu zapovijed: naviještala je po svem svijetu Evanđelje te se zauzimala za cjeloviti, duhovni i materijalni, razvoj ljudske osobe. U toj evanđeoskoj službi, posebno u Europi, velike zasluge imali su redovnici, primjerice, benediktinci. Oni su ovu božansku poruku označili dvjema riječima: Ora et labora – Moli i radi, koje stoje u temelju naše zapadne civilizacije, obilježene kršćanskim vrijednostima.

Tijekom leta na trokutu Berlin-Rim-Zagreb, razmišljao sam o ovoj temi, posebno o znakovima krize naše, zapadne civilizacije. Sjetio sam se značajne izreke svetog Ivana Pavla II. kojemu je budućnost Europe posebno bila na srcu: „Ne sijeku se korijeni iz kojih se izraslo“ (Anđeo Gospodnji, 20. lipnja 2004.). Te je riječi pri kraju svoga života uputio članovima jedne poljske delegacije, koji su u europskom forumu branili kršćanske korijene Europe, iz kojih je izrasla kultura i napredak civilizacije našeg vremena. Isti je papa sa zabrinutošću konstatirao da europska kultura ostavlja dojam „„tihog otpadništva (apostazije) zasićenog čovjeka, koji živi kao da Bog ne postoji“ (Ecclesia in Europa, br. 9, Anđeo Gospodnji, 13. srpnja 2003.).

Na žalost, kada čovjek raskida s Bogom, kada simbolički ubije Boga, tada ubija i samoga sebe: gubi temelj na kojem čvrsto stoji, prezire vrijednosti koje su obilježile, među inim i Europu, omogućivši procvat zapadne civilizacije. Te su vrijednosti, ujedno, bile ideal za kojim se težilo, i korektiv za otklanjanje nedostataka i ispravljanje pogrešaka.

Britanski povjesničar koji je proučavao razne civilizacije, dr. Arnold Joseph Toynbee (1889.-1975.) je, među inim, ustvrdio da civilizacije umiru samoubojstvom, a ne prirodnim uzrocima. Zar ne pronalazimo u našoj zapadnoj civilizaciji brojne znakove samoubojstva? Sjetimo se strahota Prvoga i Drugoga svjetskog rata koji su nastali u Europi i proširili se po svijetu. Na žalost, strahote tih ratova nisu opametile moćnike niti su prekinuli niz sukoba u Europi, koji su zahtijevali obranu napadnutih naroda, poput Hrvata u Domovinskom ratu.

Već gotovo treću godinu traje agresorski rat Ruske Federacije protiv Ukrajine, krvavi sukob između dvije države u kojima se većina stanovništva priznaje kršćanima, i to pravoslavne vjere! Danas, na spomendan sv. Jozafata mučenika, molimo posebno dobroga i svemogućega Boga da po njegovom zagovoru udijeli jedinstvo Crkvi te pravedni mir za kojim vapi napaćeni bratski, ukrajinski narod.

Zar se i u kulturi smrti koja, među inim, promiče pobačaj i eutanaziju ne pronalaze drugi znakovi tog samoubojstva? Demografsku krizu u Europi favoriziraju i neke nove ideologije, poput one rodne, protivne obitelji muža i žene otvorenoj rađanju djece, koje nameću moćna svjetska središta moći. Gotovo od početka svoga pontifikata, papa Franjo taj fenomen naziva ideološkom kolonizacijom, te poziva vjernike i ljude dobre volje da mu se odupru (usp. Konferenciju za novinare 19. siječnja 2015.).

Prema zadnjim statistikama Katoličke Crkve, broj katolika na svim kontinentima raste, osim u Europi, koja je 2022. godine izgubila 474.000 katolika. Kada se njima dodaju brojni protestanti – 2023. godine samo u Njemačkoj je oko 380.000 protestanata napustilo svoje crkvene zajednice – dimenzije spomenute apostazije postaju jasnije.

Što nam je činiti kako bismo pred Gospodinom, koji će doći suditi žive i mrtve, mogli reći da smo učinili što smo bili dužni učiniti? Nastaviti Isusovo djelo propovijedanja i svjedočenja dobrim djelima snagu Božje riječi koja se u Isusu Kristu utjelovila i koja je po sakramentima prisutna u jednoj, svetoj, katoličkoj i apostolskoj Crkvi. To treba nastaviti činiti u duhu apostola naroda, svetoga Pavla koji je napisao: “Što navješćujem evanđelje, nije mi na hvalu, ta dužnost mi je. Doista, jao meni ako evanđelja ne navješćujem” (1 Kr 9, 16). Za taj je navještaj potrebna vjera.

Poput dvanaestorice apostola, nemojmo samo priznati da smo mlaki u vjeri, nego molimo s pouzdanjem Gospodina: „Umnoži nam vjeru!“ (Lk 17, 5). Vjera je ne samo potrebna za naš kršćanski život u obitelji i u društvu, nego je neophodna kako bismo pobijedili svijet i njegove lažne idole te se suprotstavili procesu duhovnoga, a potom i materijalnog, propadanja i samoubojstva. Nadahnut Duhom Svetim, apostol Ivan i nas poučava: „Sve što je od Boga pobjeđuje svijet. I ovo je pobjeda što pobjeđuje svijet: vjera naša“ (1 Iv 5, 4). Osvjedočenom vjerom svaki vjernik doprinosi ovoj pobjedi. Vjerom postajemo članovi žive crkvene zajednice, svjedoci nade i ljubavi koja je Europi i, uopće, ovome svijetu neophodna. Riječi svetog Ivana Pavla II. ostaju veoma aktualne: „Trebamo se vratiti Kristu i krenuti iznova od Njega. Crkva mora ponuditi Europi najdragocjenije dobro koje joj nitko drugi ne može dati: vjeru u Isusa Krista, izvor nade koja ne razočarava“ (Anđeo Gospodnji 13. srpnja 2003., br. 18).

Katolička Crkva je po svojoj naravi opća, univerzalna. U pojedinim zemljama, kao u Hrvatskoj, njezini članovi predstavljanju većinu stanovnika, dok su u drugim državama u manjini. U svakom slučaju, univerzalna kršćanska poruka vrijedi za sve ljude. Već je nadahnuti kršćanski pisac u II. stoljeću nakon Isusa Krista zapisao: „Ukratko, kao što je duša u tijelu, tako su kršćani u svijetu. Duša je raširena u svim dijelovima tijela i kršćani u gradovima na zemlji“ (Poslanica Diognetu, VI). Ne radi se toliko o geografskoj rasprostranjenosti kršćana, koji su u to vrijeme još uvijek bili izrazita manjina u Rimskom carstvu, koliko o njihovoj svijesti o zajedništvu svih ljudi, kao i o kršćanskom smislu čovjeka i čovječanstva.

Već je spomenuti britanski povjesničar dr. Arnold Joseph Toynbee zapazio važnu ulogu kreativnih manjima, predvođenih izvrsnim vođama, u prijelazu iz jedne u drugu civilizaciju. To nas podsjeća i na stav pape Benedikta XVI., koji je u razgovoru s novinarima prigodom apostolskog pohoda Češkoj, zemlji u kojoj su katolici i uopće kršćani u izrazitoj manjini, naglasio važnu ulogu kreativne manjine: „Rekao bih da kreativne manjine normalno određuju budućnost, i u tom smislu Katolička Crkva mora sebe shvatiti kao kreativnu manjinu koja je primila u nasljeđe vrijednosti; one nisu stvar prošlosti, već su vrlo žive i aktualne. Crkva ih mora aktualizirati; treba biti prisutna u javnoj raspravi, u našoj borbi za istinski koncept slobode i mira.“ (26. rujna 2009).

Katolička Crkva kao prioritet svoga djelovanja ima navještaj Evanđelja Isusa Krista koje, kao što rekosmo, uvijek ide zajedno s cjelovitim razvojem ljudske osobe. Njezino prvotno poslanje je duhovne naravi te se odnosi na njezine članove koji su pozvani živjeti kršćanski ideal u osobnom, obiteljskom i društvenom životu. Upravo zbog te društvene dimenzije, pozvana je u zgodno i nezgodno vrijeme pružati svoj doprinos izgradnji boljega i pravednijeg društva, možda jedne nove civilizacije koja neće biti uspješna bez vjere u Boga, a to zahtijeva i otpor procesima apostazije i samoubojstva. Stoga, s papom Franjom možemo ustvrditi da je Europi i svijetu potrebno vratiti srce.

Isusovo Presveto Srce sjedinjujuće je načelo stvarnosti, jer „Krist je srce svijeta; njegova Pasha smrti i uskrsnuća, središte je povijesti koja je, zahvaljujući Njemu, povijest spasenja (Dilexit nos, 31). Naše srce sjedinjeno s Kristovim sposobno je za ovo društveno čudo” (Ibid, 28). “Samo će njegova ljubav omogućiti novo čovječanstvo.“ (Ibid, 219).

Blažena Djevica Marija, Kraljica Hrvata, dobro je razumjela riječi svoga Sina i Gospodina Isusa: „Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti“ (Lk 17, 10). Neka nam i njezin moćni zagovor omogući da i mi svi, svaki u svojoj službi, postanemo uvjereni svjedoci Isusa Krista i žarki navjestitelji Njegovog nauka za dobro domovine Hrvatske, naše Europe i cijeloga svijeta. Amen.