Homilija nadbiskupa Vukšića na misi u povodu 100. obljetnice smrti bl. Karla Austrijskoga

Ova katedrala tijekom svoga postojanja pod svojim svodovima doživjela je brojna euharistijska slavlja i vidjela mnoga pobožna lica koja su u njoj izricala svoje molitve dragom Bogu, koji je čuo mnoge iskrene zahvale i prošnje ljudi u potrebi. Svjedok je brojnih zavjeta pobožnih vjernika i uslišanja njihovih molitava. Pamti tolika pokajanja grešnika, njihove ponizne ispovijedi i obraćenja. Saslušala je toliko propovijedi da im se broja ne zna i još više se u njoj čulo ugodnih i dragih glazbenih izvedaba, otpjevanih liturgijskih pjesama i odsviranih koncerata. Upamtila je mnoga svećenička i đakonska ređenja, nekoliko biskupskih posvećenja, sva krštenja, prve pričesti i krizme i svako vjenčanje. Sjeća se ona također svih vjernika, sada upisanih u matice umrlih, koji su nekada krsteći se i klanjajući se pobožno prelazili njezin prag. Preživjela je tri teška rata i bila oštećivana i obnavljana. Vidjela je također brojne posjetitelje i slučajne prolaznike.

U ovoj katedrali slavljeni su svake godine svi blagdani svetaca i njima u čast služene svete mise. Tijekom više od 130 godina svoga postojanja, dakle, ova katedrala proslavila i obilježila brojne obljetnice i blagdane, doživjela je i vidjela mnogo. Danas je, međutim, ona je prvi put svjedok euharistijskoga slavlja u čast jednoga blaženika Katoličke Crkve, duhovnoga velikana koji je bio i njezin kralj.

I.

Rodio se mali Karlo, kao unuk brata cara Franje Josipa, u austrijskom dvorcu Persenburg na Dunavu 17. kolovoza 1887. Bilo je to iste godine kad su na ovoj katedrali prvi put, 23. srpnja navečer probno, a sutradan zorom svojom punom snagom, zazvonila tek postavljena zvona na njezinim zvonicima. Tako su se Karlo i katedrala prvi put oglasili iste godine. On svojim djetinjim plačem na radost svojih roditelja, a katedrala skladnim zvukom svojih zvona na radost graditelja i vjernika ovoga grada.

Karlova majka, pobožna katolička vjernica, svjesna dvorskih čudnih ponašanja i navika, nije svoga sina prepustila službenim državnim odgojiteljima nego se sama brinula za njegov odgoj i povjerila ga izvrsnim katoličkim učiteljima. Sa 16 godina započeo je vojnu karijeru i poštivao disciplinu kao bilo koji drugi vojnik. Vrlo inteligentan mladić i vrlo pobožan, pohađao je sveučilište u Pragu i posebnu sklonost imao za učenje jezika, posebice onih kojima su govorili narodi u carskoj i kraljevskoj Monarhiji, pa ih je već u svojoj 20. godini govorio desetak. Godine 1911. oženio se Zitom, princezom talijanskoga podrijetla, i s njom imao osmero djece, pet sinova i tri kćeri. Njih dvoje su na svoja vjenčana prstenja ugravirali riječi iz najstarije poznate molitve Gospi: Sub tuum presidium (Pod tvoju se obranu utječemo), a nakon vjenčanja pošli su u poznato marijansko svetište Mariazell gdje su svoj zajednički život preporučili Majci Božjoj.

Kad je 1914. godine ubijen Franjo Ferdinand, Karlo je postao prvi zakoniti nasljednik trona a dvije godine kasnije, kad je umro car Franjo Josip, naslijedio ga je upravo Karlo. Bilo je to 21. studenoga 1916. godine, u vrijeme velikih strahota, razaranja i smrti što ih je prouzročio Prvi svjetski rat koji je bio u tijeku. U toj prigodi Karlo je izjavio: „Učinit ću sve što je u mojoj moći da čim prije prestanu strahote i žrtve rata da bi se mom narodu vratio blagoslov mira koji gorko nedostaje.“ Od toga časa sve njegove misli i djelovanje bili su usmjereni samo prema jednom cilju, prema miru. Smatrao je to svojom zadaćom jer je tako razumijevao svoje nasljedovanje Krista u ljubavi prema narodima kojima je upravljao i u brizi za njihovo dobro. Izravno je, i protiv nekih svojih suradnika, podržavao stanovište pape Benedikta XV. u njegovu protivljenju „beskorisnom pokolju“ i bio jedini državni poglavar koji je podržavao njegove mirovne inicijative. A nakon završetka toga rata osobno je htio biti prisutan na zahvalnoj svečanosti i molitvi „Tebe Boga hvalimo“ uoči nove 1919. godine. A na pitanje, zašto je želio biti prisutan na ovoj svečanosti i zahvaliti Gospodinu u godini u kojoj je njegova država izgubila, kazao je: „Važno je da su narodi pronašli mir“ i za to je trebalo zahvaliti Gospodinu.

II.

Neposredno nakon završetka rata, krugovi protivni Karlu učinili su da je Austrija prestala biti monarhija i proglašena republikom, a Karlo je morao u izgnanstvo. I jedno i drugo, gubitak krune i izgnanstvo, prihvatio je kao volju Božju i strpljivo podnosio. Zadnje godine svoga života proveo je sa svojom suprugom i djecom zatočen na portugalskom otoku Madeira gdje su živjeli u ne maloj oskudici. Na primjer, kuća u kojoj su živjeli nije imala ni osigurano grijanje pa se Karlo teško razbolio od upale pluća i umro 1. travnja 1922. Iz toga vremena u izgnanstvu zabilježene su i ove njegove riječi: „Uvijek sam nastojao upoznati volju Božju i slijediti je na najbolji način.“ Također i ove: „Ja moram još trpjeti toliko da bi se moji narodi i dalje susretali.“ Za svoju djecu molio je: „Isuse, zaštiti našu djecu… ali neka radije umru negoli da učine ijedan smrtni grijeh.“ A na dan svoje smrti poručio je da u času umiranja uz njega bude njegov najstariji sin riječima: „Želim da vidi kako umire jedan katolik.“

Nakon što mu je podijelio bolesničko pomazanje, svećenik je u sobici pred Karlom izložio posvećenu hostiju a on je, tako bilježe kronike, izgovarao: „Isuse, vjerujem u tebe. Isuse, u tebi živim, u tebi umirem. Isuse, ja sam tvoj, u životu i u smrti. Sve kako hoćeš ti.“

Umro je u 35. godini života. A kroz vrijeme boravka na Madeiri osvojio je simpatije otočana pa mu je na sprovod došlo čak 30.000 ljudi.

Poznati književnik Stefan Zweig za Karla je kazao: „On je među najvećim osobnostima svih vremena. Da su se slijedile njegove ideje, Europa ne bi poslije toga upoznala najgrublje diktature.“ A anglikanac Thomas Gordon o Karlu je mislio ovako: „Sposoban misliti s jedanaest umova i ljubiti s jedanaest srdaca, po jedno za svaki narod svoga carstva. Karlo je uvijek jedno u vjeri i u životu: vjera i život u njemu se stapaju u jedno dotle da ih se ne može razlikovati u vršenju kraljevske službe.“ To je bio razlog što je i papa Benedikt XV. smatrao: „Karlo Austrijski je svetac.“

III.

Godine 1949. službeno je započeo postupak za beatifikaciju Karla i priveden je kraju 3. listopada 2004. kada ga je sveti Ivan Pavao II. uvrstio među blaženike Katoličke Crkve i odredio da njegov blagdan ne bude vezan za datum kad je umro, odnosno uz dan njegova rođenja za nebo, kao što je to ustaljena praksa u Crkvi, nego 21. listopada, što je dan njegova vjenčanja sa suprugom Zitom za koju se od 2008. godine također vodi postupak za beatifikaciju.

Okupljeni smo na euharistijsko slavlje povodu 100. obljetnice smrti blaženoga Karla te su na pomoćnom oltaru, što ga je ovoj katedrali darovao njegov prethodnik car Franjo Josip, za ovu prigodu vjernicima na štovanje izložene relikvije ovoga posljednjeg austrijskog cara i ugarsko-hrvatskog kralja, kako je glasio Karlov službeni naslov. Te moći je 4. ožujka 2018. u ovoj prvostolnici kardinal Vinko Puljić primio od vojvotkinje Camille Habsburg-Lothringen, izravnoga potomka obitelji blaženoga Karla.

Sve ovo činimo iz zahvalnosti za primjer mirotvorca koji je za mir među narodima, iz ljubavi prema Isusu, bio spreman, mirno i s povjerenjem u volju Božju, odreći se svega i prihvatiti gubitak čak i carske krune. Velika je to, vrlo suvremena, vrlo važna i snažna poruka i poziv svima, koji upravljaju državama, da slijede primjer blaženoga Karla. Njegov primjer je također poruka i poziv na posvećenje bračnim parovima. I dokaz je njegov primjer da se svetost može i treba živjeti u svakom staležu i stanju: vojničkom, političkom, kraljevskom, državničkom, akademskom, bračnom, na carskom dvoru, u progonstvu, u bogatstvu i siromaštvu, kod kuće i u izgnanstvu, s brojnim ordenjem na prsima i bez njega, u aplauzima mase i u samoći.

I za kraj, zajedno s blaženim Karlom, za sve obitelji i za mir među ljudima molimo njemu dragu molitvu: „Pod tvoju se obranu utječemo, sveta Bogorodice! Ne odbij nam molbe u potrebama našim, nego nas od svih pogibli uvijek oslobodi, Djevice slavna i blagoslovljena. Gospođo naša, Posrednice naša, Zagovornice naša! Sa svojim nas Sinom pomiri, svojemu nas Sinu preporuči, svojemu nas Sinu izruči!“