Iz 35, 4-7; Ps.145; Jak 2, 1-5; Mk 7, 31-37

Draga braćo i sestre,

Budite jaki, ne bojte se! Evo Boga vašega, odmazda dolazi, Božja naplata, on sam hita da nas spasi, kaže prorok Izaija.

Izabrani Božji narod, unatoč tome što je iz prve ruke iskusio blizinu Jahvinu, koji je svoje zapovijedi dao Mojsiju na Sinaju, koji je na čudesan način bio oslobođen iz egipatskoga ropstva i vođen u obećanu zemlju kojom teče med i mlijeko, sada je uznemiren, nesiguran.

Sjećanje na slavnu prošlost više nije dovoljno. Narod se boji budućnosti. Vremena više nisu kao što su nekada bila. Više nema sigurnosti. Više se ne doživljava Božja blizina, Njegova prisutnost.

Izgleda nam kao da je to stranica iz našega vremena. I mi koji smo pogođeni pandemijom Covida, razornim potresima, sve učestalijim ekološkim katastrofama, prirodnim ili uzrokovanim ljudskom nepažnjom, i nadasve uznemireni izbijanjem novih ratova, uz prijetnju uporabe nuklearnog oružja, i mi se bojimo.

Neizvjesnost budućnosti tjera mnoge, a posebno mlade, da napuste svoju zemlju u brizi za osiguravanjem bolje budućnosti svojoj djeci. Ali kamo nam je ići kako bismo se uistinu osjećali sigurno?

I nadalje… u naprednijim zemljama koje smo gledali kao uzor, vjerska praksa je u zabrinjavajućem padu. Sve je manje onih koji još uvijek idu redovito u crkvu.

Spontano nam se postavlja pitanje: gdje je tu Bog? Ili još bolje, gdje su ga stavili? Što se dogodilo s baštinom vjere koja se stoljećima prenosila?

Nije li to duboka tjeskoba onih koji vjeruju i svojoj djeci žele osigurati kršćanski odgoj?

Živimo u neizvjesnosti. I u najtežim trenucima povijesti, osobne i nacionalne, uvijek se postavlja isto pitanje: je li nas Bog možda napustio?

I danas su nam potrebni proroci, pojedinci sposobni ohrabriti narod, koji nas uvjeravaju da je Bog prisutan, da nije daleko, da nas nije napustio.

Potreban nam je netko tko nam na vjerodostojan način poručuje: Hrabro, ne bojte se!

Ali zašto je prorok Izaija mogao umiriti narod? Što se događalo? Kojim je argumentom mogao ohrabriti dezorijentirani narod?

Čujmo što govori: Budite jaki, ne bojte se! Evo Boga vašega!

Bog dolazi. Prorok naviješta da Bog nije zaboravio svoj narod. Blizu je! Štoviše, već je stigao! Evo ga! Ovdje je! Kao kada je poveo narod u pustinju i providio manu i prepelice da se može nasititi.

Ali što on dolazi činiti? Obratite pažnju na ono što kaže prorok: Evo Boga vašega! Odmazda dolazi!

Ah, evo ga! Napokon Bog dolazi kazniti zle. Mogli bismo to pomisliti. Ostat ćemo samo mi, dobri! Mi koji smo ostali vjerni. Mi koji smo uvijek išli na nedjeljnu misu, koji smo svake godine slavili blagdan svojega svetog Zaštitnika i u procesiji nosili njegove relikvije. Mi koji smo obnavljali crkve kada su bile u ruševinama, mi koji se 950 godina brinemo o ovoj župi i koji ćemo slaviti ovu važnu obljetnicu cijelu godinu! Bit će to izvanredna jubilejska godina, u sklopu Velikog Jubileja sveopće Crkve kojega je Papa najavio! Bog će se vratiti u središte naših života. Evo, približava se, dolazi njegova osveta!

U redu, no jesmo li mi zaista oni „dobri“ koji se ne bi trebali bojati? Dolazi li Bog doista zbog nas? Zahvaljujući nama?

Nismo li i mi griješili? Nismo nikada učinili zlo drugome? Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen (Iv 8,7), rekao je Isus onima koji su osudili na smrt ženu grešnicu.

Tko bi od nas imao hrabrosti prvi baciti kamen osvete Božje?

Nitko. Ali kada prorok govori o božanskoj osveti, on ne misli na kaznu. Odmazda dolazi, potvrđuje, i odmah dodaje: Božja naplata, on sam hita da nas spasi!

Evo Boga vašega, osveta dolazi, Božja naplata, on sam hita da nas spasi!

Bog dolazi, da, dolazi da se osveti. Ali kako se osvećuje? On dolazi da nas spasi! Zato prorok i može reći: Ne bojte se!

Božja osveta nije kazna, ona je ljubav. Na čovjekov grijeh, koji bi zaslužio osudu, Bog odgovara milosrđem.

Milosrđe je Božja osveta.

Tko ima hrabrosti priznati vlastite grijehe, onaj koji je imao snage ponizno ih ispovjediti, to dobro zna jer je to već iskusio.

Sramota je priznati da se griješilo. Mnogo puta pokušavamo sakriti svoje grijehe, prikriti ih, kako bi djelovali manje teškima, zar ne? Ipak, što više imamo hrabrosti biti iskreni, to više doživljavamo Božju osvetu: Njegovo milosrđe.

Budite jaki, dakle, ne bojte se! Budite jaki, ne bojte se priznati svoje grijehe. Ne bojte se pristupiti sakramentu pomirenja jer Božja osveta je oprost!

Osvećujemo se tako što na zlo odgovaramo drugim zlom. Bog na zlo odgovara opraštanjem.

U ovome je važnost jubileja. Cijelu godinu priznavati svoje grijehe i imati hrabrosti tražiti oproštenje, obnavljajući svoje povjerenje u Božju ljubav.

Često, kada doživimo nepravdu, kažemo ili barem pomislimo: „Platit ćeš mi!“. Ali Bog je zamijenio logiku „platit ćeš mi“ onom suprotnom: „Ja ću platiti umjesto tebe!“. To je smisao Isusove smrti na križu.

Božja osveta za grijehe čovječanstva je Kristov križ!

Prorok Izaija, nakon što je navijestio da Bog dolazi osvetiti se spasenjem, nabraja niz događaja koji će se dogoditi prilikom Gospodinovog dolaska, čitav niz izokrenutih stvarnosti: slijepi će vidjeti, gluhi će čuti, hromi će skakati, nijemi će govoriti, pustinje će biti pune vode, neće više biti divljih zvjeri, te zaključuje: „Pratit će radost i veselje (one koji su spašeni) i pobjeći će bol i jauci.“

To je početak novog svijeta. To su znakovi novoga stvaranja, kada će bol i jauci nestati i zamijenit će ih radost i veselje. Oni koji su spašeni, odnosno oni koji su imali hrabrosti zamoliti za oproštenje prepoznavši Spasitelja koji dolazi, doživljavaju radost i sreću.

Ali, recite mi: nije li to plod dobre ispovijedi? Niste li i vi iskusili radost koja zamjenjuje tugu nakon što vam svećenik dâ odrješenje?

Dok sam bio u Africi nekoliko sam puta išao ispovijedati u zatvor, a još i više dok sam bio Apostolski nuncij na Kubi. Uvjeravam vas da sam upravo u zatvoru svjedočio najdirljivijim ispovijedima. Kod onih koji su imali hrabrosti priznati svoj grijeh i zamoliti za oprost vidio sam iznenadni prijelaz iz tuge u radost. Da, radost je često bila popraćena suzama, ali to su bile suze radosnice, radosti toliko snažne i intimne da se suze nisu mogle zadržati. To više nije bio plač iz ljutnje, razočaranja, neuspjeha, bio je to plač iz zahvalnosti.

Poslije ispovijedi zatvorenik nije bio pušten na slobodu, niti mu je kazna smanjena! Ali činilo se da mu to više nije važno. Iskustvo Božjeg milosrđa bilo je jače od svega. Teret koji je pritiskao njegovu dušu, bio je skinut. Već su se osjećali slobodnima, unatoč tome što su i  nadalje ostajali iza rešetaka, jer su se osjećali duboko ljubljenima od toga Boga koji je došao osvetiti se opraštajući.

„Bol i jauci“ uzrokovani su ljudskom zloćom, počinjenim zlom i nesposobnošću da se počne iznova; „Radost i veselje“ plod su dobivenog i darovanog oprosta.

U Buli kojom najavljuje redoviti Jubilej 2025. godine, papa Franjo piše: Praštanje ne mijenja prošlost, ne može promijeniti ono što se već dogodilo; a ipak, praštanje nam može omogućiti da promijenimo budućnost i živimo drugačije, bez zlopamćenja, mržnje i osvete. Budućnost osvijetljena praštanjem omogućuje nam da prošlost tumačimo drukčijim, vedrijim očima, iako vlažnima od suza (SnC, 23).

U Evanđelju koje smo čuli Isus ozdravlja gluhog mucavca. Nije teško uočiti značajnu simboliku u ovom čudu. Gluhi mucavac predstavlja čovjeka koji nije sposoban za komunikaciju, naizgled slobodnog i zdravog, ali zapravo zatočenika samoga sebe.

Isus mu dodiruje uši, stavlja mu slinu na jezik i govori mu: „Otvori se!“ Otvori se je ključna riječ koja čini čudo. Ovim nam čudom Isus želi poručiti da ako se ne otvorimo drugima, ostajemo zatvoreni u samima sebi, nesposobni za komunikaciju.

Ostajemo zarobljenici boli i plača. Samo ako se otvorimo prihvaćanju, možemo nanovo zadobiti radost, osjećati se obnovljenima iznutra: „Sve je dobro činio: gluhima je dao čuti i nijemima govoriti!“ Kada se „otvorimo“ Isusovu praštanju, postajemo sposobni „otvoriti se“ također i svojoj braći i sestrama i doživljavamo novi život, osjećamo se „nanovo stvorenima“ iznutra: „Sve je dobro činio“, baš kao što Bog nakon što je sve stvorio, „vidje da je dobro.“

Dragi prijatelji, otvorimo svoje srce Kristu. Otvorimo ga zatim svojoj braći i sestrama. Nije to uvijek lako. Mnogo puta Gospodin stavlja pored nas ili nam daje da sretnemo ljude koji kao da su namjerno stvoreni da nam otežaju naš put. Daju nam razumjeti koliko je teško ljubiti svakoga, svakome otvoriti svoje srce.

Te nas osobe čine poniznima. Ali samo onaj koji je ponizan, sposoban je uvijek početi ispočetka.

Iskoristite ovu jubilarnu godinu da od Boga isprosite oprost i pružite ruku drugima u svrhu pomirenja. Otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim, molimo svaki dan.

Čineći tako, izgradit ćete novu župu, utemeljenu na primjeru mnogih anonimnih svetaca koji su vam prethodili.

Kao što stara maslina nastavlja puštati nove izdanke sve dok je korijenje živo i zdravo, tako će i vaša župa nastaviti donositi dobre plodove ako održite živima korijene svoje vjere. Oni će i nadalje davati novi život stoljetnom deblu, čineći da uvijek niču nova djela milosrđa.