Liturgijska čitanja Vazmenoga bdijenja
s Evanđeljem ciklusa A: Mt 28, 1-10

Dragi nadbiskupe Josipe, biskupe Mijo, braćo svećenici,
redovnici i redovnice, drage obitelji,
braćo i sestre u uskrsnome Svjetlu i Radosti!

1. U posebnome navještaju Božje riječi ove večeri u nekoliko smo čitanja živjeli cijelu povijest: od Stvaranja svijeta do Kristova uskrsnuća; zapravo – do ovih dana, jer sveti Pavao govori o nama, koji smo – po krštenju – dionici novoga života u uskrslome Kristu. Dug je to put i u njemu nit koja povezuje vremena i događaje: Božja prisutnost i njegovo djelovanje kojim obnavlja i čuva Savez s ljudima, kojim čovječanstvo oslobađa od vlasti smrti.

Božja riječ jasno govori koje je izvorište i cilj svega što postoji: dolazimo od Boga i pozvani smo vratiti se Njemu; stvoreni smo iz Božje ljubavi i pozvani smo u toj ljubavi živjeti vječno. Zato je i na uskrsnoj svijeći istaknuta godina od Kristova dolaska te prvo i zadnje slovo grčkoga alfabeta, prizivajući Isusove riječi iz Knjige Otkrivenja: „Ja sam Alfa i Oméga, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak!“ (Otk 22, 13)

2. Dok su se žene trčeći udaljavale od groba, Isus im je došao ususret. Taj prizor treba pamtiti. Skloni smo vidjeti samo svoja nastojanja, a ponekad vjerničku poteškoću u nošenju drugima iskustva vjere. Ovaj nam susret zorno pokazuje da Isus ide žurno prema nama, štoviše – pred nama je.

U Evanđelju je zabilježen njegov pozdrav ženama na grčkom jeziku: Haírete!, što doslovno znači: Radujte se! Kada to kaže Uskrsli, taj pozdrav dobiva puninu neizrecivosti koju može dati samo novost uskrsnuća. Ne promiče nam povezanost toga pozdrava s pozdravom koji je anđeo Gabriel uputio Mariji: Raduj se, Marijo, milosti puna!

Prazan grob i susret sa živim Isusom radost dovode do punine. Božji plan, ostvaren u Isusu Kristu započinje radošću i završava radošću. Dolazak Isusa na svijet i njegovo uskrsnuće nose radost, premda izvanjski i jedno i drugo djeluju kao siromaštvo i tuga.

3. To večeras svima nama pomaže ponovno otkriti ljepotu i izvornu snagu kršćanskoga navještaja kojim nam je darovana sloboda! Jer, Radosna vijest uskrsnuća širila se privlačnošću, ne prisilom, ne snagom rasprave vanjskim argumentima, ne dogovorom i običajem, nego titrajima radosti koji čudesno povežu osobe.
Braćo i sestre, Kristovo uskrsnuće jedanput zasvagda očituje da ne postoji niti jedna smrt, niti jedan grobni kamen, koji bi mogao spriječiti Božje djelovanje, posebice ako se mi, poput Isusa, povjerimo i predamo u Božje ruke. Bog života uvijek vodi prema pobjedi života. Zato je potpuno neshvatljivo i samorazarajuće promicati suprotnosti životu u svim njihovim oblicima: od izravnih ratnih sukoba, namjernoga oduzimanja dara života, nasilja u društvu i obiteljima, nepravdâ koje pogađaju najslabije.
Onima koji su na strani života i pouzdaju se u Gospodina, dana je snaga Božjega Duha, da budu nositelji života milosti i mira srca koji se rađa obraćenjem, oproštenjem grijeha. I ne zaboravimo da se svaka radost rađa iz boli. To je mudrost i ljepota Uskrsa!
4. Braćo i sestre, ovo je slavlje ljudskosti prožete božanskim. U njoj, ma koliko se skromnima činila, žive duboka iskustva, osjećaji koji nose, prisutnosti koje znače, slike koje govore i blizine koje raduju. Zato želim s vama podijeliti dvije slike koje rado usvajam kao euharistijsku radost.

Na prvu od njih naišao sam u nedavnome razgovoru (Avvenire, 3. travnja 2020.) u kojemu kardinal A. Bagnasco (đenovski nadbiskup) spominje jednu fotografiju koja ga je duboko dirnula. Naime, ta fotografija bilježi predivnu sliku kao duhovni trag sadašnjih okolnosti: sliku starice u bolnici koja podiže ruku i dodiruje zaštitne naočale liječnika kraj nje. Nisu potrebne riječi; čuju se, makar za njih postoji zaprjeka. Prepoznaje se duboka gesta zahvalnosti za blizinu i pomoć.

Koliko ljubavi vrijedne divljenja u toj slici! I kamo s tolikim slikama ljubavi ovih dana? Hoćemo li ih znati ugraditi u budućnost svijeta i hrvatske domovine? Ili ćemo i dalje ići putem sebičnosti, baveći se onim što u društvu širi neki ‘smrtonosni virus’?
Druga slika seže u 17. stoljeće, a tiče se dijelom i sadašnjih poteškoća nemogućnosti vjernika da prime pričest u euharistijskome slavlju. Kada poznati matematičar, fizičar, filozof, a zatim i mistik, Blaise Pascal (1623.-1662.) – zbog tadašnjih prijepora u Crkvi glede janzenisma – nije mogao primiti svetu pričest na samrti, zamolio je da do njegova kreveta dovedu siromaha, kako bi u njemu vidio Krista ili da ga odvedu među siromahe, da bi među njima umro. Na dan smrti (19. kolovoza 1662.) primio je popudbinu, ali ono što zadivljuje jest euharistijska vjera i plodovi zajedništva s Kristom, koje očitujemo prema bližnjima, u kojima je slika Božja i Krista, malenoga u malenima.

5. Sadašnja kušnja za Crkvu nije nošena našom snagom nego Kristovom. Posebno je važno u toj kušnji sjetiti se da se Božji neprijatelj raduje razdoru: u obitelji, u Crkvi, u narodu.

Zato je još važnije ne previdjeti otajstvo njegove blizine, ne zaboraviti pričest Kristom po ljubavi prema bližnjima, počevši od najbližih, od onih koji su sada kraj vas ili koji su vam u srcu. Po tome smo sakrament u svijetu; u tome je vidljiv Krist, pa i u našim dvojbama, pitanjima i nesigurnostima.

Ako sada Ljubav traži da ju očitujemo određenim udaljenostima od svojih bližnjih, onda ću ju poslušati, jer je plod zajedništva s Kristom, jer smo njome najbliži bližnjima i onima koji su po svome pozivu i iz ljubavi izloženi radi nas. A sebičnost ostaje sebičnost, bez obzira kakvim se –  ponekad i pobožnim – imenima pokrivala. Jer, Gospodin će dati ponovno mogućnosti novih blizina. Hoćemo li tada biti obnovljeni blizinom; hoćemo li znati biti uistinu blizu?

6. Kršćanska molitva vapi: Gospodine, promijeni okolnosti, ali je još snažnija ona molitva koja govori: Gospodine, molim te, dopusti mi da vidim tvoju blizinu i u nevoljama, da budem zadivljen otajstvom života… I onda kada se čini da je prevladala smrt.

Potrebno je češće kleknuti, pogledati nebo, zaviriti u kutke našega bića koje smo možda davno napustili. Život, ljubav i smrt jedine su stvarnosti koje nas se uistinu tiču.

Nužno je shvatiti da puno toga što smo činili nije bilo nužno; i biti usredotočeni na ono što je u životu bitno; imati strpljenja i uvidjeti da je nestrpljivost jedno od razornih zala.

Dragi vjernici, Otajstvo života koje seže onkraj smrti – to večeras slavimo i molimo Gospodina da nam učvrsti vjeru, da nam daruje divljenje; čak i ne toliko pred bezmjernim čudima, nego pred blizinom i ljubavlju čovjeka.

Ove večeri, ove noći Bog nam daje život i mir da ga darujemo, da svjedočimo da je Isus uskrsnuo od mrtvih. To je jedina istinska nada koju možemo reći; jedini navještaj sposoban poraziti sile zla i promijeniti povijest ranjenoga čovječanstva, uvijek u dubini željnoga života; života koji svakoga dana živimo podno ovoga uskrsnog plamena, prisutnoga u crkvama i u vašim domovima. Čuvajmo njegovo svjetlo i toplinu.

Amen. Aleluja!