Marku je oblikovala Alenka Lalić, dizajnerica iz Zagreba. Izdana je u nakladi od 25 tisuća primjeraka u arcima od 20 maraka. Nominalna vrijednost marke označena je slovnom oznakom A što odgovara iznosu poštarine za pismo mase do 50 g u unutarnjem prometu te za dopisnicu/razglednicu u unutarnjem prometu. Nova prigodna marka može se kupiti u poštanskim uredima i u mrežnoj trgovini, a izdanje prati i prigodna omotnica prvog dana (FDC).

Tekst pratećeg letka uz prigodnu marku napisala je akademkinja Željka Čorak.

„Biblija za pismene i biblija za nepismene u poticajnom su odnosu. Riječ izaziva različite i neuhvatljive mentalne predodžbe, slika ih, precizira i učvršćuje. Možda nigdje taj odnos nije toliko primjeran kao u iluminiranim rukopisima, posebno onima srednjega vijeka. Inicijali, minijature, bordure, ljepota samog pisma ravnaju ritmom čitanja, kao glazbenom kompozicijom, a čitanje pretvaraju u svečanost“, piše Čorak.

Podsjeća da je biskup Josip Juraj Strossmayer svoju zbirku od dvjesto pedeset i šest umjetnina darovao Hrvatskoj – tada Jugoslavenskoj, tj. južnoslavenskoj, akademiji znanosti i umjetnosti, koja je osnovana njegovim nastojanjem 1866. godine. Akademijina galerija, otvorena, 9. studenog 1884., „bila je značajan element biskupova golemog kulturnog, prosvjetiteljskog, političkog projekta“, dodala je.

U svom programatskom govoru tom prigodom mons. Strossmayer je posebno spomenuo časoslov, iz kojega je preuzeta minijatura za marku, kao rijetku dragocjenost. „U povodu stotinu i pedesete obljetnice osnutka Akademije izdan je pretisak časoslova. U posebnom svesku prate ga opsežna istraživanja dr. Ive Pasini Tržec. Ona je utvrdila da je časoslov nastao u Parizu nakon godine 1491., na samom kraju 15. stoljeća, te da mu je glavni iluminator bio takozvani Majstor Jacques de Besançon. Biskup Strossmayer je časoslov nabavio u Rimu 1877. godine: prekrasna je rukopisna knjiga putovala do Zagreba gotovo četiri stotine godina.“

Raspeće prikazuje malo osoba, u idiličnom krajoliku na mekoj zelenoj padini brežuljka, s monumentalnim, obzidanim gradom Jeruzalemom u pozadini, s kulama i tornjevima, ali i malim gradskim kućama kosih krovova.

„Više negoli biblijskom oporom krajoliku, odgovara europskom srednjovjekovnom vidiku. Taj prizor nosi u sebi nešto od ideogramske statičnosti, ali i od renesansnog osjećaja prostora, punoće volumena i žive pokrenutosti pojedinih likova. Zapravo je scena emotivno raspolovljena u skladu sa scenarijem: s jedne strane majka Marija i Ivan, učenik koga je Isus najviše volio i koji prema Mariji pruža zaštitničku ruku – oni stoje nijemi i ukočeni, izvan vremena, ne gledajući u smjeru ubijenoga Božjeg sina. S druge strane skupina vojnika, naprotiv, obuzeta je događajem, raspravlja o njemu, gledajući raspetog Isusa i pokazujući prema njemu“, pojašnjava akademkinja.

Napominje da je teško odrediti trenutak u kojemu se radnja zbiva. „Isus je već mrtav, tijelo mu je probodeno kopljem, oruđe ubojstva i muke leži razasuto uokolo, ali tama nije nastala po svoj zemlji, nego na vedrom modrom nebu dva nebeska svjetlila, Sunce i Mjesec, u ime svemira istodobno svjedoče o strašnoj smrti na križu. Između emotivne stilizacije i narativnog realizma stoji križ i na njemu mrtav Krist kao simetrala, kao razdjelnica dnevnog i vječnog. Prizor bi se mogao doživjeti i kao ostvarenje dvostrukog duhovnog naboja, onoga baštinjenog srednjovjekovnog i onoga renesansnog.“

Uskrs ima dvije strane, mračnu i svijetlu, sjajnu. „U neizbježnom kruženju godine, ljudskog života i zemaljskog vremena one se sustižu i izmjenjuju. Uskrsni prizori stoga su bezbrojna, različita viđenja istih zadanosti, iste drame, od samog događaja i njegove težine do samog oslobođenog smisla i njegove lakoće. Sve je to uskrsna baština. A minijatura iz Strossmayerova časoslova dragocjen je dio te baštine kojemu s poštovanjem otvaramo svoja srca i s ponosom ga pokazujemo svijetu“, napisala je akademkinja Čorak.