Dvodnevna pobožnost 5. Planinarskog križnog puta Hvarske biskupije, na kojemu su sudjelovali vjernici sva tri otoka biskupije – Brača, Hvara i Visa, započela je u petak 29. ožujka molitvenim bdijenjem u hvarskoj katedrali i procesijom s Križem i Presvetim do franjevačke Crkve Gospe od Milosti. Pobožnost je završena koncelebriranim  misnim slavljem koje je u hvarskoj katedrali predvodio biskup Petar Palić.  

Križni put pod geslom „Mi smo upoznali ljubav i povjerovali joj“ počeo je u subotu ujutro 30. ožujka u župnoj Crkvi sv. Jurja u Brusju s molitvama i pjesmama te s blagoslovom don Stanka Jerčića. Predvodio ga je glavni organizator, biskupski vikar za otok Brač te hvarski dekan i župnik Supetra i Selaca don Toni Plenković koji je na svakoj postaji održao prigodno razmatranje. Na Križnom putu sudjelovalo je oko tisuću hodočasnika. S njima su bili i svećenici sa sva tri spomenuta otoka. Put je bio dug oko 18 km. Prošao je kroz četranaest mjesta-postaja u župama Brusje, Velo Grablje, Milna i Hvar.

Biskup Palić u propovijedi je istaknuo kako papa Franjo često govori nama kršćanima da Gospodin ne želi da sudimo, da kritiziramo, da mislimo da smo uvijek najbolji, da ponižavamo one oko nas. Papa čak kaže da je govoriti zlo o nekome poput “ubijanja”.

Prispodoba koju nam Isus pripovijeda o molitvi farizeja i carinika je, zapravo, namijenjena svakome od nas. Farizeji su bili puni sebe, ponosa, ali im je srce bilo prazno i nije u njemu bilo ono što čini osobu lijepom. A carinici su smatrani izdajicama, židovskim varalicama koji su se prodali vlastima Rima.

Dvije osobe mole se u Hramu: farizej koji stoji, uspravnog stasa, pun sebe, dobro započinje svoju molitvu: “Bože, hvala ti”, ali odmah nakon toga malo tiše: “što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici …“ To bi bilo isto kao kad bismo se mi molili na ovaj način: “Gospodine, hvala ti što nisam kao oni koji nisu bili na križnom putu, koji ne idu nedjeljom na misu, koji vrjeđaju Boga; hvala ti što nisam kao moj susjed koji nije niti u jednoj bratovštini, a ja svake nedjelje toniku na sebe i na oltaru ili ‘Za križen’; hvala ti što nisam kao moja prijateljica. Ja sam svakako bolji“.

Vjerujem da će vam Gospodin, nakon ovakve molitve, postaviti pitanje: “Što si učinio da pomogneš svome bližnjemu?” Kad bi naša molitva bila takva, onda bi to značilo da u našem srcu nema mjesta za dobrodošlicu Isusu, jer je srce puno našeg “ja”. U predstavljanju lika farizeja Isus želi da shvatimo da molitva nije popis naših sposobnosti! Gospodinu ne treba naša priča da mu kažemo sve što radimo ili kako smo dobri, jer on zna sve o nama.

Molitva je stavljanje sebe u Isusovu prisutnost, srcem voljnim prihvatiti njegovu ljubav, baš kao što je to činio carinik, koji se, na dnu hrama, ne usuđuje ni podići oči prema nebu. Carinik shvaća da njegov život nije baš onakav kakav bi Gospodin želio i zbog toga se udara u prsa tražeći oproštenje od Boga i moleći pomoć da promijeni svoj način života! Zato Bog cijeni molitvu ovog čovjeka koji, svjestan svojih grešaka, ponizno i iskreno traži da mu bude oprošteno!

Carinikovo srce nije puno sebe, svojih sposobnosti. Njegovo je srce slobodno, raskajano i u njemu se Bog može nastaniti. Kad se Bog nastani u nama, onda se život mijenja. Naš se život promijenio od trenutka našega krštenja: Bog je u nama razapeo svoj šator i više nas ne napušta. Naravno, moramo Ga primiti. On i dalje kuca na vrata našega srca, neće ući silom i nikada se neće umoriti od toga, ali mu mi vrata moramo otvoriti! Isus je iz ljubavi umro na križu za nas i uskrsnuo da bismo jednog dana mogli biti s njim u raju. Na Božju ljubav, kojom nas toliko ljubi, možemo uzvratiti priije svega slušanjem Njegove Riječi. 

Molitva je cjelina onoga što slušamo, što čujemo i našega života koji živimo s ljubavlju. Možemo se moliti u bilo koje doba dana. Možemo se moliti u crkvi, u vožnji, na radnom mjestu ili kad se obratimo Isusu na način na koji nam tog trenutka sugerira naše srce, ali molitva je također dobro ponašanje, izgrađivanje dobrih odnosa s drugima; molitva je živjeti prema Božjem srcu.

Isus zaključuje prispodobu govoreći: „Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.“ Carinik je primio oproštenje od Gospodina i Gospodin ga je posvetio čineći ga novim čovjekom zato što je carinik prepoznao svoju malenost pred Božjom veličinom i povjerio mu se: prepoznao je sebe kao “stvorenje” kojemu je potrebna pomoć, bliskost, ljubav Oca Stvoritelja. To je poniznost. A ona je bitan preduvjet za iskrenu i skrušenu molitvu, rekao je biskup Palić.

Na kraju misnog slavlja hodočasnicima i svima onima koji su ih ugostili zahvalili su hvarski župnik don Mili Plenković, don Toni Plenković i biskup Palić. Među ostalim, istaknuli su potrebu da hodočasnici u svojim obiteljima i župnim zajednicama postojano žive doživljeno iskustvo zajedništva koje će se sljedeće godine dogoditi na otoku Visu.