Imenovani požeški biskup Ivo Martinović predvodio križni put na Svetom Ksaveru
FOTO: Zdeslav Begović // Mons. Ivo Martinović predvodio križni put na Ksaveru
Zagreb (IKA)
Imenovani požeški biskup fra Ivo Martinović predvodio je križni put na Svetom Ksaveru u Zagrebu na petu korizmenu nedjelju, 17. ožujka te nakon pobožnosti održao prigodni nagovor.
Razmatranja na postajama križnog puta čitale su članice društva Hrvatska žena iz Zagreba. One su predvodile i pjevanje na misi nakon križnog puta. Sudjelovalo je oko petsto vjernika.
Imenovani biskup Martinović je u nagovoru, između ostalog, rekao:
„Draga braćo i sestre, pobožnost Križnoga puta uvijek nas povezuje s Isusom Kristom. Nije li cilj korizme da se kroz četrdeset dana obnovimo u vjeri, još više približimo Bogu i učvrstimo svoje zajedništvo s njim? Danas, na petu korizmenu nedjelju, želja nam je da naša pobožnost bude znak naše ljubavi prema Bogu, prema Kristu i njegovoj ljubavi koja nas grli, blagoslivlja i podiže. U svakoj pobožnosti Križnoga puta mi se na svoj način pokušavamo povezati s Isusom. Želimo biti blizu njega; kao da svatko, poput Veronike i Šimuna Cirenca, želi pomoći Isusu u njegovom nošenju križa i patnji.
Često su u naše križne putove utkane mnoge osobe; često smo mi utkani u križne puteve drugih. Križ može biti teret života, razne poteškoće, problemi i trpljenja, ali križ je u prvom redu ne ljubiti Boga i drugoga; odbacivati naše najbliže i one s kojima smo posebno povezani. Križ je odbacivanje i preziranje drugih. Križ je uskraćivanje ljubavi Bogu i ljudima. Koliko puta smo Bogu uskratili ljubav, koliko puta smo prezreli ljubav i dobrotu onih koji su nas ikrena srca ljubili, koji nas nisu prestali ljubiti i činiti nam dobro i onda kad su bili odbačeni zbog naše oholosti ili sebičnosti! Ne ljubiti one koji tebe ljube: to je najveći križ. Križ je ne biti blizu u životu onima kojim smo dužni biti blizu. Čini mi se da je najviše križeva u ljudskom životu zbog tvrdoće ljudskoga srca.
Godinama u korizmi možemo činiti razne i velike pokore, postove, dobra djela, druge darivati, davati milostinju i činiti žrtve, sudjelovati u pobožnostima Križnoga puta, moliti krunice, a da poslije svega toga u duši osjetimo prazninu i ne doživimo Kristovu blizinu i radost koju donosi njegovo uskrsnuće. Zaboravljamo da je razlog tomu tvrdoća srca i uskraćivanje ljubavi prema Bogu i ljudima jer Bog traži naše srce i ništa više.
Teško nam je razumjeti i prihvatiti da križ može biti dar, milost, blagoslov i da je on izvor ljubavi. Molimo Gospodina da nas u ovoj korizmi obnovi u svojoj ljubavi. Moleći Krista raspetoga zaustavimo se pred njegovim križem i promotrimo sebe i svoju ljubav prema Njemu i ljudima.“