Izjava mostarskoga Biskupskog ordinarijata o događajima u Čapljini

Mostarski biskupski ordinarijat objavio je 27. srpnja izjavu za javnost koju prenosimo u cijelosti:

U povodu bolnih i po Katoličku Crkvu i hrvatski narod vrlo štetnih događaja u župi Čapljini Biskupski ordinarijat osjeća dužnost dati sljedeću izjavu:
1) Katolička Crkva, u kojoj se ostvaruje Crkva Kristova, utemeljena je na apostolima s Petrom na čelu. Apostolski zbor nasljeduje Biskupski zbor s rimskim biskupom, Papom, Petrovim nasljednikom, Kristovim namjesnikom i vidljivom glavom čitave Crkve. Krist je svojim apostolima i njihovim nasljednicima biskupima naložio zadaću i dao ovlast naučavanja, posvećivanja i upravljanja njegovom Crkvom. Ta je dakle ovlast i snaga od Boga, a nije ni od kakve zemaljske osobe, skupine, zajednice ili ustanove.
2) Apostolska Stolica, koja zbog službe Pape, Petrova nasljednika, ima, vrhovnu vlast u Crkvi Katoličkoj, odlučila je 5. srpnja 1881. godine, u novim društvenim uvjetima u Bosni i Hercegovini, dotadašnje misijske apostolske vikarijate, bosanski i hercegovački, zamijeniti redovitim trima biskupijama s redovitom crkvenom upravom dijecezanskih biskupa na čelu, sa sjedištima u Sarajevu, Mostaru i Banjoj Luci, kojima je 1890. priključena do tada stoljećima postojeća Trebinjsko-mrkanska biskupija. Te je 1881. godine obnovljena redovita crkvena hijerarhija u BiH, koja je počela djelovati u prvim stoljećima Crkve i trajala i u vrijeme dolaska dominikanaca i franjevaca u 13. stoljeću. Glavna zadaća dijecezanskih biskupa, koje Papa slobodno izabire i imenuje bilo iz dijecezanskog, bilo iz redovničkog svećenstva, jest u tome da se brine za dostatan broj biskupijskih svećenika koji vode dušobrižništvo u biskupijama.
3) Članovi Reda Male braće Provincije Bosne Srebrene, a od 1852. i Hercegovačke kustodije, svećenici franjevci, bili su u vremenima turske vladavine gotovo isključivi župnici katoličkih vjernika u BiH, Ne ulazimo ovdje u to, kako je i zašto je došlo do te isključivosti. Ističemo da su rimski pape, uvijek; budni za dobro duša, nastojali posvuda, čim bi mjesne Crkve dobro učvrstile svoje ustrojstvo a stvarne i vremenske prilike dopuštale, uspostavljati ne samo redovitu hijerarhiju, nego također iste Crkve povjeravati – prema redovitom kanonskom pravu – dijecezanskom kleru. Stoga u Crkvi nitko nema pravo na vlasništvo bilo koje službe, župe, biskupije, a pogotovo ne Božjih sakramenata. “Sluge smo Kristove i upravitelji Božjih tajna”, naglašava sv. Pavao (2 Kor 4, 1), a ne njihovi vlasnici. Ali, želeći da i dalje u pastvi djeluju i oci franjevci, Sveta je Stolica odlučila da uvođenjem redovite hijerarhije 5. srpnja 1881. godine broj župa ostavi bosanskoj, odnosno od 1892.i hercegovačkoj
provinciji za njihovo uzdržavanje, a broj župa odredi, povjeri i preda na slobodno raspolaganje mjesnim biskupima koji takve župe mogu dodjeljivati biskupijskom kleru ili svećenicima članovima bilo kojega Reda iIi Družbe u Crkvi.
4) U skladu s kanonskim ustrojem Katoličke Crkve redovnicima, bez obzira o kojima se radi, nije glavna zadaća i svrha dušobrižništvo po župama, dok je dijecezanskim svećenicima upravo župna pastva glavna zadaća i svrha, njihova karizma u Crkvi i na korist Crkve. Drugi vatikanski koncil u Dekretu o biskupima (Christus Dominus br. 28,) to izričito ističe: “U dušobrižničkom djelovanju prvo mjesto zauzimaju dijecezanski svećenici jer se oni – inkardinirani ili pripojeni mjesnoj Crkvi – potpuno stavljaju u njezinu službu da pasu jedan dio Gospodnjeg stada. Zbog toga oni čine jedan prezbiterij i jednu obitelj, kojoj je otac biskup”. Stoga se Crkva ne može odreći te norme i prakse, nego je nastoji ostvariti svom ljubavlju i evanđeoskim osjećajem za pravdu, snagom savjesti svojih članova, svećenika i vjernika.
5. Župa Čapljina, koja po odredbi Svete Stolice od 17. srpnja 1899. godine pripada biskupijskom svećenstvu Mostarsko-duvanjske biskupije, imala je čudnu sudbinu pod franjevačkom upravom. Osnovana je 1917. godine i odmah ju je biskup fra Alojzije Mišić, bosanski franjevac, povjerio na upravu franjevcima Hercegovačke provincije, iako je bilo i dijecezanskih svećenika. Čini se da su to povjeravanje franjevci shvatili u pravnom “vlasničkom” smislu. Crkva je u župi sagrađena uoči II. svjetskog rata, a blagoslovljena je 16. veljače 1941. Oci franjevci tvrde za župni stan da je “franjevačka rezidencija”, ali neopravdano, jer za takvu redovničku ustanovu nemaju nikakva crkvenog odobrenja, ni od tadašnjega mjesnog biskupa, koji je i sam bio franjevac, niti od Svete Stolice, kako je tražio Zakonik kanonskoga prava. Dugo godina vođeni su razgovori i potpisivani sporazumi, ali ništa se nije ostvarilo. Konačno je Sveta Stolica, s Papinim odobrenjem od 5. lipnja 1975. godine,-u Dekretu “Romanis Pontificibus”, dodijelila ocima franjevcima župu Čitluk koja je također bila pravno biskupijska, a odredila da se u cijelosti župa Čapljina preda biskupijskom kleru. A ako se što duguje za izgradnju župnog stana Franjevačkoj provinciji, neka se pravedno nadoknadi (usp. Glas Koncila, 14/1975, 4; službeno franjevačko glasilo Acta Ordinis Fratrum Minorum, Rim, II/1989, str. 89). Franjevci se nisu htjeli pokoriti odluci Pape i Svete Stolice, pa je 1976. svrgnuta cijela provincijska uprava, a vodstvo Provincije izravno podvrgnuto generalnom misnistru Reda Male braće franjevaca, koji do danas njome upravlja. Tako je provincijska uprava i danas označena izrazom “ad instar”, tj. “poput”, odnosno provincijal je samo vršitelj dužnosti glavnog poglavara koji je u ovom slučaju generalni ministar samog Reda. Stoga je izraz “ad instar” upotrijebljen u generalovu dekretu od 6. svibnja 1996. (Crkva na Kamenu, 6/96, 4), kao i u svim crkvenim službenim dokumentima.
6) Izvršitelji spomenutog Dekreta jesu generalni ministar Franjevačkog reda i mostarsko-duvanjski biskup. Sadašnji franjevački general i mjesni biskup zaduženi su da kao prvi korak izvrše primopredaju župe Čapljina. Potpisano je zajedničko Priopćenje župljanima Čapljine, 29. ožujka 1996. u sjedištu mjerodavne Kongregacije za evangelizaciju naroda u Rimu. Pristupilo se izvršenju. Franjevački je general slao čak tri svoja delegata, jednog za drugim, da u njegovo ime pročitaju Priopćenje, odnosno izvrše predaju župe novom župniku, a biskup je slao svoje delegate da u ime biskupije kanonski prime župu. Franjevci su ostali u Čapljini sve dok im nije zaprijetila konkretna kazna njihova vrhovnog poglavara generalnog ministra fra Hermanna Schalucka, i to nepripuštanje novih članova u Provinciju i otpuštanje iz Reda franjevaca onih koji ne napuste Čapljinu predajući župu zakonitu župniku. Pritiješnjeni konkretnim prijetnjama vlastitog generala Reda formalno su se “oprostili” od čapljinske župe prepustivši župnu crkvu, župnu kuću, župni ured s crkvenim dokumentima ne zakonitom župniku, nego tzv. “udruzi katoličkih vjernika Hercegovine – filijala Čapljina”, što je mimo svake crkvene i kanonske prakse.
7). Tzv. “udruga katoličkih vjernika” osnovana je u Mostaru u ožujku 1995. godine, pismenim odobrenjem od otaca franjevaca zadobila je franjevački grb i geslo “Mir i dobro”, kako smo ovih dana mogli pročitati (Globus, 19.7.1996, str. 60), i sudski je potvrđena od Višeg suda u Mostaru 18. travnja 1995. Biskupski je ordinarijat službeno upozoravao tzv. “udrugu” 24. travnja 1995., Ministarstvo pravosuđa 27. svibnja 1995., i Viši sud u Mostaru 25. srpnja 1995. da ne mogu činiti takve stvari, Predsjedniku Višeg suda u Mostaru pisali smo, između ostaloga, i ovo:
“Ako se tomu doda da je ta ista #!udruga#! organizirala demonstracije protiv svoga katoličkog poglavara, biskupa u Mostaru, kao što sama navodi, bez obzira tko ju je na to nagovorio, buneći se protiv isključivo crkvenih odluka Svetog Oca Pape i Svete Stolice, zar onda i civilni Viši sud ne odobrava i ne brani #!udruženje građana#! koje nastupa pod imenom #!katoličkih vjernika#! mimo i protiv Katoličke Crkve? Njihova dosadašnja djelatnost u odnosu na Katoličku Crkvu više sliči nekoj protukatoličkoj sljedbi nego mirnu #!udruženju građana#!. Mi Vam još jednom službeno očitujemo crkveni stav u odnosu na tu #!udrugu#! :
– nalazimo da Viši sud odobrava protuslovno #!udruženje#! u društvu, jer ne razlikuje vjersko od građanskoga;
– ne prihvaćamo nikakvu takvu #!udrugu katoličkih vjernika#! i
– ne primamo na znanje nikakvo sudsko odobrenje takve #!udruge katoličkih vjernika#! .
– Ovim se ograđujemo od te od Višeg suda odobrene #!udruge#! u svakom smislu i pogledu”.
Spomenimo na kraju da su se neki čapljinski stanovnici udružili. u istu “udrugu” i proglasili je “podružnicom Čapljina”. Oni su izveli u čapljinskoj župi djelo koje navedosmo i koje je poznato javnosti preko javnih medija. Gradonačelnik Čapljine pisao je 22. srpnja 1996. na znanje franjevačkom generalu s obzirom na crkvene i župne knjige, dokumente i ostale stvari: “Smatramo da spomenute stvari trebaju biti na sigurnom i da ne budu nikome predane”.
Ostali smo zaprepašteni do dana današnjega da gradske vlasti odobravaju “udrugu” građana koji se predstavljaju isključivo kao “katolički vjernici” i u svome nazivu nosi isključivo katoličko vjersko ime te se služi isključivo katoličko-vjerskim oznakama, a zapravo djeluje protuvjerski i protiv općeg dobra Katoličke Crkve u Hercegovini i protiv sloge hrvatskog naroda uopće.
Sa svime je upoznata sama Sveta Stolica, koja je prigodom službenog pohoda ministra vanjskih poslova BiH dr, Jadranka Prlića Vatikanu, 25. lipnja 1996., službeno uručila notu izražavajući svoj stav s obzirom na miješanje građanskih vlasti u crkvene stvari.
I ovom prigodom Biskupski ordinarijat izjavljuje da u mjesnoj Crkvi u Hercegovini ima mjesta za sve svećenike i redovnike, ali neka se svatko nađe na svome mjestu i na svome zadatku koji mu Crkva povjerava. Ujedno molimo sve katoličke vjernike u župi Čapljini da sinovskom odanošću prihvate odluke Svete Stolice, jer svi ispovijedamo i vjerujemo u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu po kojoj postižemo vječno spasenje.

Mostar, 27. srpnja 1996.
Mons. Luka Pavlović
generalni vikar