Izjave nakon ekumenske molitve u Jasenovcu
Posjet nuncija Lingue Požeškoj biskupiji / Foto: Požeška biskupija/Marijan Pavelić
U tijeku boravka u Jasenovcu u srijedu 14. listopada izjave za novinare dali su apostolski nuncij u RH nadbiskup Giorgio Lingua, požeški biskup Antun Škvorčević i pakračko-slavonski episkop Jovan Ćulibrk.
Nuncij Lingua istaknuo je: „Prisutnost episkopa Jovana, a i dobar odnos između župnika i župe i sestara u manastiru znak je nade da se može ne samo graditi nego već i živjeti zajedništvo, utemeljeno osobito na vjeri u Isusa Krista, pobjednika nad smrću.“
Upitan za poruku s današnjega važnoga događanja u njegovoj biskupiji, biskup Škvorčević odgovorio je: „Nemam druge poruke nego one koju je Isus svojim učenicima dao, ili, rekao bih čak, naložio: a onda, osobito sveti Pavao se za tu poruku zauzimao – ‘Braćo, zaklinjem vas, pomirite se s Bogom i međusobno!’ Mi sami se ne možemo pomiriti sami sa sobom o onome što je ranjeno u nama, a kamoli pomiriti se s drugima u onome što smo jedni drugima nanijeli kao rane. To uvijek može Bog. I u tom smislu od početka biskupija smatra svojim posebnim poslanjem promicati molitvu. Molitva je otvaranje naše nemoći Božjoj moći, Božjim mogućnostima. Molitva je ispunjanje nas ljudi Božjim energijama. Kad uđe u nas, u naše nemoći, u naše rane, Božja snaga, Božja energija, ona može u nama ostvariti ono što mi čak i ne očekujemo. Može čuda stvoriti.
Netko tko nije vjernik rekao bi da sam naivan. Međutim, vjernik nikada nije naivan. Jer, on zna iz vjere da Bog može učiniti svoje, čak i više, kako sv. Pavao kaže, nego mi molimo.“
Episkop Jovan pozdravio je nuncijeve riječi i riječi „domaćina i subrata ovdje u Slavoniji“ biskupa požeškoga, te ponovio riječi iz Evanđelja – Gdje su dva ili tri sabrana u moje ime i ja sam među njima. Stoga je prvi i najvažniji čin danas naše prisustvo i naše zajedništvo, kako ovdje u hramu tako i kod nas u manastiru, i konačno, na spomen području, tamo gdje je bio centralni dio jasenovačkoga logora.
Mi smo ovdje samim tim potvrdili da smo jedno, da smo okupljeni u Kristovo ime. A onda time dopuštamo Kristu da čini čuda dalje u nama, da čini čuda praštanja, da čini čuda iscjeljenja i da čini čuda nebeskoga zajedništva.“
Na pitanje koliko je taj susret važan za narod koji živi na tom području, episkop je odgovorio: „Nas trojica upravo smo samo slika toga zajedništva gdje smo, kažem, ‘dva ili tri sabrana u ime moje’, tu se odmah sabire i narod. Mi smo ovdje kao pastiri naroda, ali se podrazumijeva da mi narod i predstavljamo.“