Predavanja drugoga dana otvorio je Marko Trogrlić s izlaganjem „Salonitanska baština i njezina tradicija kao temelj i ishodište odluka Splitskih koncila (925–928) o prvenstvu Splitske crkve“. U svom izlaganju Trogrlić je naglasio kako prvi kanon Splitskog crkvenog sabora iz 925. godine, ne samo po redoslijedu već i po sadržaju i posljedicama, predstavlja ključni dokument u oblikovanju crkvene hijerarhije u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj.

U središtu toga kanona nalazi se odluka da splitska crkva, kao nasljednica nekadašnje salonitanske biskupije, ima metropolitansko prvenstvo nad svim crkvama tadašnje Dalmacije, Huma i Hrvatskog Kraljevstva. U konačnici, Trogrlić je istaknuo da je odluka o metropolitanskom statusu Splita bila utemeljena na salonitanskoj baštini i kultu sv. Dujma, koji je prema tradiciji, bio poslan u Solin od apostola Petra.

U izlaganju „Splitske sinode kao konsolidacija misionarskoga razdoblja“, Mladen Ančić je  govorio o sinodama iz 925. i 928. kao pokušajima da se misionarski uspjesi 9. stoljeća usustave kroz organizaciju Crkve po uzoru na ranokršćansku tradiciju. Predavač je analizirao sinodalne odluke u kontekstu različitih društvenih interesa, od lokalnih do papinskih, s naglaskom na to što je od tih odluka bilo moguće provesti u praksi.

Zrinka Nikolić Jakus u izlaganju „Članci crkvenog sabora 925. godine kao pokušaj regulacije društveno-političkih odnosa u Hrvatskoj u prvoj polovini 10. stoljeća“ analizira šesti i sedmi članak splitskog crkvenog sabora iz 925. godine, koji se bave nasiljem, osobito nad osobama od autoriteta. Jakus ističe njihovu važnost jer „slijede odmah iza onih koji se bave najvažnijim crkvenim pitanjima“ te pretpostavlja da su zaključci nastali u kontekstu ranih političkih nestabilnosti“. „Nije nemoguće pretpostaviti da je u prvim desetljećima desetog stoljeća moglo doći do nasilnih previranja u kraljevstvu prije ponovne stabilizacije pod Tomislavom”, kazala je te dodala da je „Crkva pokušala djelovati moralnim apelima i prijetnjom ekskomunikacijom kako bi zaštitila “crkvene zadužbine i obitelj svrgnutog vladara kao i njegove oslobođenike“.

Naposljetku, Jakus je zaključila kako se uz proslavu 1100. obljetnice hrvatskog kraljevstva, „možda može proslaviti i 1100. obljetnica pravne države ili barem njezinog pokušaja“.

„Sakrament ženidbe i svećenički celibat na crkvenom saboru u Splitu 925. u kontekstu općecrkvenih reformi od kraja 9. do 11. stoljeća“ bila je tema predavanja povjesničara Daniela Patafte, u kojem je istaknuta važnost točaka 14. i 15. iz zaključaka tog sabora kao odraza šireg reformskog duha u Katoličkoj Crkvi toga vremena. U točki 14. Crkva nastoji urediti bračne odnose i zaštititi žene unutar braka, iako se shvaćanje ženidbe kao sakramenta još nije bilo potpuno definirano. Točka 15. odnosi se na uvođenje celibata za svećenike, što je dio šire reforme koja je započela u 9. stoljeću i kulminirala pod papom Grgurom VII. u 11. stoljeću.

Navedene točke odražavaju reforme koje su zahvatile Crkvu na zapadu i koje su utjecale na praksu u Splitskoj metropoliji. „Sakrament ženidbe i svećenički celibat bili su predmet važnih reformi unutar crkvenih struktura tijekom ovog razdoblja, a splitski sabor 925. godine bio je ključni trenutak u prepoznavanju i implementaciji celibata kao obveze svećenika“, zaključio je Patafta.

Budući da Vadim B. Prozorov nije bio prisutan, njegovo izlaganje „Biblijski, patristički i pravni citati u tekstovima sabora Splitske crkve (925. i 928. godine)“ bilo je pročitano, a u njemu se preispituje pouzdanost zapisa kanona sabora u usporedbi s drugim europskim sinodalnim dokumentima iz istog razdoblja. Autor je zaključio kako su zapisnici tih sabora u skladu s europskom sinodalnom praksom 10. stoljeća, što potvrđuje njihovu autentičnost.

Dragana Kunčer kroz izlaganje „Morfologija i autentičnost akata splitskih sinoda 925. i 928.: lingvistički pristup“ prikazala je lingvističku analizu dokumenata vezanih uz sinode iz Splita, koji su sačuvani u Historia Salonitana maior (HSM). Predavačica je rekla kako postoje tri glavna pravca istraživanja navedenog djela; lingvistička provjera međutekstualnih odnosa između sinodalnih akata i HSM-a (kako ih opisuje Toma Arhiđakon); provjera recentnih analiza morfologije dokumenata koji povezuju tri različita autora te usporedba lingvističkih posebnosti tih dokumenata s većim korpusom povijesnih tekstova. Kako je rekla predavačica Kunčer, takav pristup nastoji procijeniti autentičnost dokumenata kroz lingvističku analizu sličnu onima koje su napravljene na aktima drugih sinoda, uz poseban naglasak na tekstualno-kritičke principe primijenjene u izdanju HSM-a. U skladu s tim, Kunčer je zaključila riječima: „Radije nego da ponudim čvrst zaključak, predlažem da računalna tekstualna analiza izgleda kao obećavajući način za stjecanje novih uvida u izvore kolaborativnog autorstva, poput onih koji se odnose na sinode u Splitu iz 10. stoljeća“.

„Preispitivanje Prvog života sv. Dujma: Nove spoznaje o Historia Salonitana maior kao izvoru i zbirci izvora“ bilo je predavanje Marianne Cerno sa Sveučilišta u Udinama koja je istaknula da Historia Salonitana maior predstavlja izuzetno vrijedan izvor za proučavanje kasnoantičke i srednjovjekovne povijesti Salone, uključujući verziju Pasije mučenika Domnija, poznatu kao Vita prima. Kroz usporedbu te verzije s ostatkom hagiografskih izvora o sv. Domniju, koji su nedavno podvrgnuti reevaluaciji, istraživačica je uočila da to može pružiti nove uvide u način obrade izvora.

„Ova reevaluacija, koja revolucionira kronološki okvir hagiografija sv. Domnija, može rasvijetliti i kronološke okolnosti njegove Vite unutar Historia Salonitana maior“, zaključila je Cerno, ističući da analiza redaktorske obrade izvornog teksta ukazuje na mogućnost dodatnih prilagodbi izvora, čime bi se obogatilo razumijevanje tog historiografskog djela.

Luka Špoljarić predstavio je temu „Šimun Kožičić Benja i Toma Niger između politike i povijesnih istraživanja“, usmjerenu na podrijetlo i autore djela Historia Salonitana Maior (HSM). Za razliku od poznatog djela Tome Arhiđakona, HSM uključuje dokumente koji nisu prisutni u originalu i već dugo izaziva rasprave među povjesničarima, a danas prevladava mišljenje da je riječ o preradi Historia Salonitana, nastaloj u 16. stoljeću.

Špoljarić je nastojao pobliže analizirati biografije i historiografski opus dvojice hrvatskih biskupa i humanista s početka 16. stoljeća – Šimuna Kožičića Benje i Tome Nigera – koji se u hrvatskoj historiografiji često povezuju s nastankom HSM-a. Prema hipotezi Nade Klaić, djelo je nastalo u Splitu po Benjinoj narudžbi, možda uz pomoć Nigera. Tu tezu razvili su i Lujo Margetić te Neven Budak, naglašavajući moguće veze s arhivima i humanističku praksu oblikovanja, pa i falsificiranja dokumenata.

Rasprave koje su se odvijale između izlaganja bile su konstruktivne i dinamične, a velikim dijelom su se odnosile na tituliranje Tomislava između „rex“ (splitski sabor) i „princeps provinciae“ (De administrando imperio Konstantina Porfirogeneta).