Anegdota o stilu komunikacije dvojice papa

Kada sam obranila doktorski rad o teologiji Josepha Ratzingera / pape Benedikta XVI., rad sam u cijelosti i s nekim prevedenim dijelovima na njemački jezik poslala preko Nuncijature papi Benediktu XVI. Nakon dva mjeseca obradovao me njegov pisani odgovor – pismo, koje sam uvrstila i u svoju knjigu. Kasnije, kada je Franjo izabran za papu, znali su mi u šali reći: „Da si poslala doktorat papi Franji, on ti ne bi napisao pismo, nego bi te nazvao.“ Ovu šalu možemo shvatiti i kao dva stila komunikacije: papa Benedikt XVI. je više čovjek pisane riječi, a papa Franjo je više čovjek izravnog kontakta i usmene komunikacije.

Zašto danas, unatoč svemu, trebamo slaviti?

Za nas katolike zna se reći da volimo slaviti i obilježavati obljetnice, za razne događaje, prigode i povode. I evo, opet, 2025. godina je ponovno sveta, jubilarna godina, a k tome, danas slavimo 12. obljetnicu pontifikata pape Franje.

S obzirom na današnju kulturu ubrzanosti, u kojoj stalno trčimo naprijed, prema tobože uvijek novome, boljem, uspješnijemu, obljetnice su prilika da se malo smirimo, da zastanemo u sadašnjosti života, da pogledamo prijeđeni put, da se u sveukupnosti pogleda otvorimo budućnosti. 

S druge pak strane, budućnost današnjega svijeta trenutno ne izgleda dobro: niže se katastrofa za katastrofom, već se nalazimo u trećem svjetskom, ljudi stradavaju od klimatskih promjena, politički sustavi se ruše, nepredvidivi teroristički napadi su sveprisutni, državne i svjetske ekonomije kolabiraju, a sve to s najvećim posljedicama za siromašne i ljude na rubu. Znanstveni i tehnološki razvoj, koji je ranije bio sinonim za bolju budućnost i blagostanje pokazuje svoju ambivalentnost, i trenutno možda čovječanstvu više šteti nego koristi. 

Nadalje, suvremena kultura iz svoje je svijesti izbrisala eshatološku dimenziju našega života. Njezina duhovna transformacija u sekularistički svjetonazor završila je u odricanju od transcendencije i u usredotočenju samo na ovozemaljski život. Time je nestalo i kršćansko shvaćanje ljudske ograničenosti, prolaznosti i smrti, kao i vjera i nada u život nakon smrti. Današnja kultura više ne dijeli uvjerenje kršćanske antropologije, da se čovjek kao konačno stvorenje ispunja tek u beskonačnome Bogu, u vječnom životu s njime, prema kojemu stremi, ali koji sam od sebe ne može postići. Ako čovjek ne vidi eshatološku usmjerenost svoga života, preostaje mu samo ovozemaljski život kao „zadnja prilika“ i smrt kao kraj toga života. 

Konačno, i kršćanstvo u zapadnoj kulturi prolazi kroz krizu vjerodostojnosti i privlačnosti. Uza sve grijehe i prijestupe koje trenutno izlaze na vidjelo, može se zajedno s papom Benediktom XVI. reći da je dugotrajna kriza kršćanstva prije svega kriza kršćanske nade (Spe salvi, br. 17). Bez nje nije moguće ni razumjeti ono što vjerujemo niti prihvatiti da tako živimo. Postoji, dakle, opasnost, da se Crkva previše bavi konkretnim problemima, institucijama i strukturama, a da pritom zanemari svoju ulogu nositeljice nade u budućnost ovoga svijeta, ne samo zemaljsku nego i nebesku.

Na pozadini skiciranoga današnjega duhovnoga stanja, na prvu može djelovati nerealistično da mi kršćani opet nešto slavimo. Naprotiv! Mi kršćani imamo razloga slaviti, radovati se i biti optimisti, jer nam se Bog objavio kao naša sigurna sadašnjost i kao garant budućnosti. Sam biblijski izraz „jubilej“ upućuje na radost, slavlje, zanos i spomen na važan događaj spasenja koji je iznutra promijenio ljudsku povijest i koji je još uvijek njezina nutarnja snaga. Zato je jubilarna Sveta godina 2025. posebno vrijeme radosne zahvalnosti Gospodinu za njegove milosne darove, ali isto tako naše vrijeme duhovnog „resetiranja“: poziv na obraćenje, promjenu i duhovnu obnovu. K tome, Sveta godina nas potiče da ponovno posvijestimo vlastitu odgovornost da se zalažemo za bolji svijet i da ga oblikujemo prema načelima Božjega kraljevstva čije puno očitovanje iščekujemo.

Papa Franjo je za ovu Svetu godinu odabrao vrlo prikladno geslo „Hodočasnici nade“. Nada nam je, gledajući našu osobnu egzistenciju i globalno stanje svijeta, danas potrebnija nego ikada. I zato ćemo razmišljati što znači biti hodočasnik i hodočasnica nade na putovima današnjega svijeta, posebno na temelju misli dvaju papa: pape Benedikta XVI. te pape Franje, kojima je nada omiljena tema i kod kojih možemo naći mnoge podudarnosti. Istaknula bih posebno encikliku pape Benedikta XVI. Spe salvi iz 2007. godine koja sadržajno-teološki nadopunjava Bulu pape Franje za proglašenje redovnog jubileja Spes non confundit kao i geslo „Hodočasnici nade“.

Čovjekov život kao putovanje i hodočašće

Našu suvremenu kulturu karakterizira mobilnost. Ljudi su stalno u pokretu, preseljavaju se iz jednoga u drugo mjesto, putuju po svijetu i po svemiru. Mobilnost, putovanje, upoznavanje i povezivanje s drugim ljudima i kulturama imperativ je modernoga čovjeka. Današnji čovjek i hodočasti puno više nego prije. Dok su prije hodočašća bila vezana uz zavjet, pokoru, teškoće na putovanju, tjelesni napor i životnu ugroženost, danas su hodočašća puno lakša. Prije su ljudi u hodočašću tražili Božju milost, oprost ili zagovor nekoga sveca. Danas ljudi nerijetko traže same sebe, nove duhovne doživljaje i iskustva, a ponekad se radi tek o duhovnom turizmu. 

Papa Franjo u svojoj Buli Spes non confundit, a sukladno motu jubilejske godine „Hodočasnici nade“, aktualizira važnost hodočašća, kao načina duhovnoga hoda, i njegove blagodati: otkrivanje vrijednosti tišine, truda i usredotočenosti na ono bitno, nadilaženje granica, susret s umjetničkim djelima i ljepotom stvorenoga svijeta, susret s različitim ljudima i kulturama, nalaženje mjesta za sabranost i oaza duhovnosti, pristupanje sakramentu pomirenja itd. (br. 4).

Kršćanstvo, pored toga, od starine poznaje metaforu da je ljudski život na zemlji hodočašće, putovanje prema vječnosti, a sam čovjek da je hodočasnik. To najprije znači da zemlja nije naše trajno prebivalište, nego da naš život ima cilj koji nadilazi ovaj prostor i vrijeme. Njemački katolički filozof Josef Pieper kritizirao da je govor o čovjeku kao hodočasniku na zemlji i o hodočašću kao zemaljskom životu prekriven određenom pastoralnom meoldramatikom, jer se samo s tugaljivošću konstatira prolaznost našega ljudskog života, ali se ne vidi ozbiljnost te metafore kao ni snaga koja iz nje proizlazi. 

Čovjekovo stanje „biti hodočasnik“ ili „biti na putu“ označava prije svega nutarnje stanje, koje je pomalo paradoksalno, ili teološki rečeno, stanje „već i još ne“: naš život je usmjeren prema Bogu, ali Boga još ne vidimo u punini niti u punini uživamo njegov božanski život.  To stanje biti na putu kroz ovaj svijet prema Bogu, nije lako izdržati, jer imati nadu ne znači da će nam svi naši pothvati i svi naši odnosi na zemlji biti uspješni, da će nam se ispuniti sve želje i da nećemo imati nevolja i patnji. Zato su nam na putu potrebna molitva i strpljivost. Molitva je škola nade, kako kaže Benedikt XVI. u svojoj enciklici Spe salvi, a strpljivost je njezina snaga, kako kaže papa Franjo u svojoj Buli Spes non confundit.

Bog je temelj naše nade

Kao ljudi imamo iskustva da se nadamo da se nešto lijepo dogodi, da se ispune naše želje i pothvati itd. Kršćanska nada pak, ne temelji se samo na našim naravnim težnjama i sposobnostima, nego je, zajedno s vjerom i ljubavlju, od Boga darovana krepost. Možemo je definirati kao „milošću omogućen polet volje, kojim čovjek ima povjerenja u Božju svemogućnost, od njega očekuje vječni život i sredstva za njegovo postignuće“. 

To porijeklo nade u Bogu lijepo tumači papa Benedikt XVI.: „[…] mi trebamo nade – manje ili veće – koje nas iz dana u dan drže na našem putu. Ali bez velike nade, koja mora nadvisiti sve drugo, one nisu dovoljne. Ta velika nada može biti samo Bog, koji obuhvaća cjelokupnu stvarnost i koji nam može ponuditi i dati ono što, sami svojim silama, ne možemo postići. Ta se nada temelji na Bogu, i to ne na bilo kojem bogu, već Bogu koji ima ljudsko lice i koji nas je do kraja ljubio: svakog od nas pojedinog i čovječanstvo u cjelini.“ (Spe salvi, br. 31).

Ako je naša nada u Bogu, koji je u Isusu Kristu objavio svoje lice, onda mi već u vjeri imamo ono otkupljenje kojemu se nadamo. „Opravdani dakle vjerom, u miru smo s Bogom po Gospodinu našem Isusu Kristu. Po njemu imamo u vjeri i pristup u ovu milost u kojoj stojimo i dičimo se nadom slave Božje […] Nada pak ne postiđuje/razočarava. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!« (Rim 5,1-2.5) To biblijsko mjesto, kao temelj nade, rado koriste i papa Benedikt XVI. i papa Franjo. Isus Krist je po svojoj prisutnosti u Duhu Svetomu poveznica između onoga što je ostvario za nas i naše sadašnjosti, pa je tako on garant naše nade u eshatološku budućnost. Zahvaljujući takvoj nadi čovjek može živjeti svoj fragmentarni život i lakše se nositi sa svojom sadašnjošću, te opet svoj život shvatiti kao put prema punini koju mu Bog obećava. 

Protiv svjetovnih utopija i individualističkog spasenja

Smatram posebno važnim istaknuti da obojica papa naglašavaju kako je dar nade lijek protiv današnjih raznih zamjenskih spasenja u svijetu, ali isto tako da se ona ne živi samo u individualističkom nastojanju za vlastito spasenje. 

Na primjer papa Benedikt XVI. gotovo pjesnički ustvrđuje: „Čovjeka ne otkupljuje znanost. Čovjek biva otkupljen ljubavlju.“ (Spe salvi, br. 26), i tu misao možemo uzeti kao sažetak njegove soteriologije i eshatologije. Njemački papa je posebno kritizirao pogrešnu zanesenost znanstvenim i tehnološkim napretkom te razne političke ideje koje su obećavale stvaranje potpuno oslobođenoga društva. Za nas danas se posebno istinitim pokazuje papino pozivanje na Theodora W. Adorna koji je drastično opisao potencijal napretka, kazavši da „napredak predstavlja napredak od praćke do atomske bombe“ (Spe salvi, br. 22).

Papa Franjo pak, često upozorava na današnju konzumerističku i materijalističku civilizaciju, u kojoj ljudi, u potrazi za srećom, istu nalaze u fizičkom zdravlju, znanju ili sposobnosti, materijalnom blagostanju, društvenoj moći, ugodnom životu bez poteškoća i boli, nutarnjem miru, zadovoljstvu samim sobom itd.  

Također, obojica papa kritiziraju pretjerano individualističko kršćansko poimanje spasenja ili blaženstva: Benedikt XVI. se osvrće i na tradicionalnu eshatologiju koja se sve više suzila na spasenje pojedinca, a što je posebno vidljivo u poimanju Božjega suda kao mjesta straha, a ne nade. (Spe salvi, br. 41).

Na tragu ove kritike je i papa Franjo, koji u središte svoga pontifikata stavlja sve one ljude koji su na „periferijama“ društva, Crkve, obitelji, ekonomije, politike, obrazovanja, napretka, kulture. Zato i u svojoj Buli stavlja snažan naglasak na socijalnu dimenziju nade. Papa poziva vjernike da budu nositelji znakova nade u različitim situacijama svijeta i društva, u kojima se danas čini da ne postoji nada (Spes non confundit, br. 7-16). Kritiku individualističkog poimanja spasenja valja povezati s apostolskom pobudnicom pape Franje Gaudete et exsultate, gdje smatra pogrešnim spasenje shvaćati kao čistu duhovnu nutarnju stvarnost mira i blaženstva, ili kao postignuće isključivo vlastitim snagama (neo-gnosticizam i neo-pelagijanizam).

Mladost i polet kršćanske nade prema budućnosti

Naravna nada izvire iz mladenačke snage čovjeka i s njome prestaje. „Mladost ima puno budućnosti i malo prošlosti“, ističe Joseph Pieper. S prolaženjem života nada postaje umorna, troma; starost često nosi sa sobom nostalgiju zbog gubitka mladosti, pogled unatrag u prošlost kada „je sve bilo bolje“ i žalost zbog prolaženja života. Papa Franjo često kritizira našu kulturu u kojoj nitko ne želi biti star: starost se marginalizira s jedne strane, i forsira se kult vječne mladosti na zemlji s druge strane, a čime se na kraju izokreće ljestvica vrijednosti.

 Kršćanska nada nije vezana samo za prirodnu mladost, ona je utemeljena u udioništvu u Božjem životu. „Biti mlad duhom, a što proizlazi iz nadnaravne nade, čovjeka više određuje nego li prirodno biti mlad. Zato je mladost onih ljudi koji su usmjereni na vječni život neuništiva. Nju ne mogu uništiti niti starenje niti razočaranja; ona se potvrđuje upravo u prolaženju naravne mladosti i u kušnjama očaja. Pavao kaže: kad i naš vanjski čovjek prolazi, onaj nutarnji se iz dana u dan pomlađuje (2 Kor 4,16)“ (Josef Pieper). 

Kada nas papa Franjo poziva da budemo „hodočasnici nade“ to bi značilo najprije da u sebi gajimo duhovnu mladost i duhovni polet, koji je moguć u svakoj životnoj dobi na njoj vlastiti način; to bi značilo također da ne stojimo na jednom mjestu u kojem smo se udobno smjestili, nego da nastavimo putovati, da sami budemo nositelji znakova nade i da drugi po nama prepoznaju tu Božju ohrabrujuću prisutnost u svijetu, koji je, unatoč svemu, već sada i u budućnosti njegov. Jedino tako ćemo i kao vjernici pojedinci i kao zajednica vjernika ispravno odgovoriti smislu našega postojanja u današnjem prostoru i vremenu.