Danas na Svjetski dan misija Gospodin nam je u svojoj naklonosti darovao mogućnost obilježavanja velikog Jubileja Družbe sestara milosrdnica i njenog postojanog djelovanja u službi milosrdne ljubavi. Prisjećamo se kako su prije 150 godina u Banja Luku stigle prve tri sestre milosrdnice u pratnji superiora Fidelisa Hoeppergera. Bile su to: s. Borgija Stiksa, s. Pulherija Benda i s. Gregorija Jerše. Božjom ljubavlju prožete, Isusovim poslanjem nadahnute i apostolskim žarom nošene, zanemarivši granice voljenog zavičaja, odgovorile su na zov potrebnih. U duhu karizme svoga Utemeljitelja sv. Vinka Paulskoga, opslužujući Konstitucije Družbe, (usp. Konst.1 § 2) krenule su u ostvarenje svojih snova. Suobličujući se Kristu u svemu, slijedile su Njegov primjer vršenjem duhovnih i tjelesnih djela ljubavi i milosrđa.

Sestre su u Banja Luku došle posredovanjem o. Franje Pfannera osnivača trapističkog samostana „Marija Zvijezda“. On je dobro poznavao rad sestara milosrdnica po zagrebačkim školama, jer je tri godine (od 1859. do 1862.) bio njihov duhovnik i ispovjednik. Dopro je do njega glas i o uspješnom radu sestara milosrdnica u Sarajevu koje je biskup fra Paškal Vujičić doveo 1871.g. Zato je smatrao da sestre trebaju započeti svoje djelovanje i u Banjoj Luci. Tu bi se mogle posvetiti onome što ocima trapistima nije bilo pristupačno, a to je odgoj ženske mladeži. Da bi doveo sestre u Banja Luku o. Pfanner je morao dobiti dozvolu od biskupa Vujičića. I dobio ju je, ali uz jedan vrlo važan uvjet, a to je da se za otvaranje škole, kao i za izdržavanje i sestara i škole brine trapistički samostan. Prihvatio je ovaj uvjet trapistički prior i uspio dovesti sestre 20. listopada 1872.g. Stan im je osigurao u austrougarskom konzulatu, a školu u kući „Putnik“ u Jukićevoj ulici.

Brzo je bilo vidljivo da ove kuće nisu prikladne za sestarski stan ni za školu, pa su odlučili kupiti drugu kuću. O tom pothvatu u svojim Pismima iz doline Vrbasa, koje je slao svojim sunarodnjacima u Austriji, o. Pfanner između ostaloga piše: „Dragi moji sunarodnjaci! Iz ljubavi prema Sestrama milosrdnicama, koje su na moj poziv došle iz Zagreba u Banja Luku (u Bosnu), potpisao sam jednom Grku mjenicu koja vrijedi do Jurjeva; ako do tada ne budem mogao otkupiti mjenicu od tri tisuće guldena odvest će nam krave, konje te odnijeti pokućstvo i sve što nađu. Kuća zajedno s vrtom treba služiti kao škola, bolnica i dobrotvorna ustanova za siromašne Bosance. Školu i bolnicu sestre su već preuzele. Svi žele od njih pomoć, savjet i poduku, čak i Turci… I mala djeca mole sestre za pomoć i savjet. Čak i u unutrašnje odaje turskih žena (harem), kamo još nikada nije došao ni jedan kršćanski misionar ili kršćanski liječnik, prodrle su Sestre milosrdnice…“ Ovo pismo upućeno dobrotvorima je jako dugačko. U njem je o. Pfanner izlio svoju dušu i na taj način pokazao koliko mu je stalo do duhovnog i vremenitog dobra bosanskog naroda. Bio je uvjeren da bi narodu po djelovanju sestara bilo dosta toga omogućeno i da bi njihove nevolje bile neznatnije.

Samostan trapista nije se trebao dugo skrbiti za izdržavanje škole i sestara jer je 1873. godine car Franjo Josip I. dodijelio školama sestara milosrdnica godišnju subvenciju od 300 forinti.

Svoj rad sestre počinju s jednim razredom djevojčica, a već sljedeće godine u školi je 80 učenika: 40 dječaka i 40 djevojčica. Banjolučki vicekonzul Heinrich Holzinger 1.svibnja 1874. godine šalje izvješće Generalnom konzulatu u Sarajevu i navodi da se „u školi uče ovi predmeti: čitanje, pisanje, računanje, katekizam i biblijska povijest, krasnopis i diktando. Sve to na hrvatskom jeziku i latinicom, a u višem razredu vježba se čitanje i pisanje i u ćirilici“.

U školskom izvješću za šk.god.1876./77., Vicekonzul Depolo u popratnom je pismu pohvalio sestre rekavši da njihov rad u školi „nadilazi svaku pohvalu“ To je doba kad Bosnom vlada Turska. A turska se vlast prema sestrama i njihovu radu u školama dobro odnosila. Škole su odobrene od strane turske vlasti te su imale pravo javnosti.

Dolaskom austrijske vojske i austrijskog činovništva u Bosnu 1878. godine broj žitelja u Banjoj Luci se znatno povećao, time i broj djece u školi, kao i njihovih učiteljica, pa se školski prostor morao dograditi. S vremenom se uvidjelo da ni to nije dovoljno.

Kuće gdje sestre žive i rade, kao i vrt, vlasništvo su trapističkog samostana Marija Zvijezda. Zato je Družba 1885. od trapista kupila i školsku i stambenu zgradu s pripadajućim zemljištem. Iste godine otvorila je Dječje zabavište, godinu dana kasnije školu glasovira, a 1888. stručnu školu ručnog rada.

Od samog početka pa do svoje smrti 1906. na čelu Zavoda je predstojnica s. Gregorija Jerše nazvana „majkom sestara i djece“. Nju je naslijedila s. Borgija Kranjčec. Ona je zbog velikog broja djece odlučila izgraditi novu školsku zgradu za koju je najprije u blizini samostana kupila zemljište. Gradnja nove škole, kao i preinake i obnova stare škole odrađeni su u najkraćem roku. Novoizgrađenu školu je 1.studenoga 1911. blagoslovio superior Matija Seigerschmied.

Ovo mirno razdoblje trajalo je veoma kratko. Počeo je Prvi svjetski rat koji sestrama donosi velike nevolje. Novoizgrađena škola morala se predati u ratne svrhe, a s. Borgija ju je pod svaku cijenu željela sačuvati. Zato je s tadašnjim banjolučkim biskupom fra Jozom Garićem dogovorila da školu ponudi vojnim vlastima kao vojnu bolnicu za smještaj ranjenika. Vlasti su to rado prihvatile i već 20.listopada 1914. stižu prvi ranjenici. Sestre su za njih kuhale, prale im rublje i dvorile ih. Po završetku rata, točnije 1919. Vojna je uprava dala sestrama 24 000 kruna za popravak i uređenje školske zgrade. Pristupilo se i uređenju samostanske kapelice sv. Josipa. Svojim doprinosom sestrama su pomogli oci trapisti koji su darovali oltar i križni put. Isusovci iz Travnika su darovali misno ruho, a klupe je darovao direktor pilane.

Nakon Prvog svjetskog rata sestre nastavljaju rad u školi i Dječjem zabavištu. Tad škola od Ministarstva prosvjete iz Beograda dobiva pravo javnosti, a sestre od 1927.godine na temelju odgovarajućih dokumenata, u školama rade kao državni namještenici.

U vrijeme Drugog svjetskog rata sestre su proživjele strašna bombardiranja. O tim strahotama predstojnica s. Inviolata piše: „Stradale su sestarske gospodarske zgrade, kuća je bez vrata i prozora, a školska zgrada bez krova…“. U toj velikoj nevolji osobitu su im ljubav iskazale sestre Klanjateljice Krvi Kristove pruživši im zaklon u svojoj kući zvanoj Nazaret. Sestra Fidelija Markov piše: „Nikada im se nećemo moći odužiti za njihovu veliku dobrotu“.

Dolaskom komunističke vlasti 1945. g. u Arhivu Družbe nižu se dokumenti koji govore o ukidanju sestarske škole u Banja Luci i o preuzimanju njezinih prostorija i inventara. Uredbom br. 706/1945 dokidaju se sve privatne škole u cijeloj BiH: osnovne, građanske, stručne i srednje koje su držale časne sestre različitih Družbi, franjevci i isusovci. Tad je sestrama milosrdnicama oduzeto svih 12 škola, odnosno Zavoda koje su imale na području BiH, a u kojima je u to vrijemeradilo čak 166 sestara. Istom Uredbom prosvjetne su se vlasti imale pravo koristiti ne samo prostorijama i inventarom nego i njihovim arhivom.

Za dolazak sestara milosrdnica u banjolučku bolnicu zaslužna je s. Ludmila Kuharski, predstojnica sestara koje su radile u školi. U Arhivu Družbe čitamo kako je jednom zgodom banu Vrbaske banovine g. Milosavljeviću predložila da učini nešto za banjolučku bolnicu. Prihvatio je prijedlog, sazvao sjednicu i odluka je jednoglasno usvojena. U dopisu od 26. ožujka 1934. čitamo kako Kraljevska banska uprava Vrbaske banovine moli poglavarstvo Družbe da pošalje 10 sestara za rad u bolnici. Uprava Družbe u dogovoru sa Biskupskim ordinarijatom u Banjoj Luci otvara novu zajednicu koja s radom počinje već 1. svibnja 1934.g. Sestre su u bolnici imale osiguran smještaj s kapelicom. Samo tri godine kasnije na zamolbu Državne bolnice Zagreb šalje još 17 sestara.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata sestre su dijelile ratne teškoće kako međusobno tako i s bolesnicima. Godine 1944. pale su dvije bombe na interni odjel. Među ranjenicima su bile i sestre. S.Lujka Fabijanec bila je zatrpana i teže ranjena, s.Timoteja ostala je teški invalid, a sestru Olgu Fužir, operirao je ruski časnik – liječnik, ali ona je umrla. I u tim teškim nevoljama sestre Klanjateljice Krvi Kristove otvorile su vrata svoga samostana u „Nazaretu“ i ranjene sestre primile u svoj dom.

Godine 1946. nove vlasti su naredile da se sestre moraju iseliti iz bolničkih prostorija. A da bi mogle nastaviti rad u bolnici, morale su redovničko odijelo zamijeniti civilnim.

Na svom kalvarijskom putu sestre su doživjele još jednu mukotrpnu postaju 1969. godine. Doživjele su strahote razornog potresa koji je pogodio Banja Luku. Orguljašica s. Emila Lončarić zabilježila je: „Nikakvo opisivanje ne može dati sliku proživljenoga. Jedino što se moglo reći bilo je Bože, smiluj nam se, oprosti nam.“ Bolničke prostorije Medicinskog centra bile su oštećene do te mjere da je boravak bolesnika u njima bio potpuno onemogućen. Smještaj im je bio improviziran pod šatorima. Medicinske ekipe zajedno sa sestrama bile su raspoređene po gradu kako bi stradalima pružili prvu pomoć. I samostan je bio toliko oštećen da je bilo zabranjeno u njem stanovati. Sestre su na korištenje dobile dva šatora. Poslije su im stradali samostan pomogle obnoviti Vrhovna i Provincijalna uprava.

Nakon potresa uslijedilo je mirnodopsko razdoblje koje je mlađim naraštajima omogućilo neke bolje dane. Poslije sedamdesetih godina pružila prilika zaposlenja časnih sestara u bolnici u redovničkom odijelu. U Sarajevu se zapošljava nekoliko naših sestara, a to biva moguće i u Banjoj Luci. Na interni odjel dolazi s. M. Željka Zeba, koja radi sve do 1994.godine.

Uz već prikazani rad sestara u školi i bolnici, sestre su od 5.lipnja 1972.g. ponovno uključene i u župni apostolat u župi Pohoda BDM. Na temelju sklopljenog ugovora između župe i samostana sestre prihvaćaju obvezu u vođenju domaćinstva, te u potrebama vezanim uz crkvu. Vrše službu katehistice i orguljašice. I ta djelatnost prestaje u vrijeme Domovinskog rata.

Godine 1995. sestre su ponovno na kalvarijskom putu. U kolovozu su njih kao i većinu hrvatskog puka iz Banja Luke protjerali pripadnici srpske vojske. Sestre su morale napustiti svoju kuću u koju su se tada uselile srpske izbjegličke obitelji i u njoj živjele do 2001. godine.

Kad je samostan u veoma ruševnom stanju ustrajnim zalaganjem biskupa Franje Komarice, kojemu dugujemo veliku zahvalnost, vraćen sestrama, toliko je bio oštećen da je morao biti srušen i iz temelja nanovo podignut. Tu je svoje snage uz pomoć mnogih dobrotvora i suradnika uložila s. M. Mirna Matić kojoj ovom zgodom od srca zahvaljujemo. Kako vidimo sestre su, po tko zna po koji put ispočetka, nošene nadljudskom snagom, učinile sve da ožive svoje milosrdničko poslanje na ovim prostorima. Već 11.svibnja 2005. biskup Franjo Komarica je blagoslovio kapelicu, oltar, svetohranište kao i cijeli samostan, te Dom sestre Cecilije koji nosi ime po ubijenoj, a zatim spaljenoj sestri Ceciliji Grgić. I sestru i župnika vlč. Filipa Lukendu ubili su i zapalili ekstremni Srbi nakon pljačke župnog stana u Presnačama 12.svibnja 1995. godine.

I školska zgrada koja nam je prije skoro 60 godina oduzeta, velikim zalaganjem biskupa Franje i naše s. M. Vitomire Biljaka, vraćena nam je na korištenje 30. lipnja 2004.godine. I ona je zahtijevala temeljitu obnovu. Preuređena je po suvremenim standardima u modernu gimnaziju koja je s radom počela 12.rujna 2005.g. U njoj je ponovno oživjela odgojno – prosvjetna djelatnost. Osnovan je Katolički školski centar „Blaženi Ivan Merz“ koji djeluje pod pokroviteljstvom banjolučkog biskupskog Ordinarijata.

Stopedeset godišnje razdoblje milosrdničke djelatnosti teško je izreći u nekoliko minuta. Ovaj prikaz s najosnovnijim podacima ukazuje nam na vrijeme povijesnih previranja, smjena vlasti i sustava, nepovoljnih prilika i ratnih strahota. Čuli smo kako su sestre doživjele bezdušno oduzimanje i otuđivanje teško stečene imovine. Iskusile su i fizička i duševna ranjavanja, protjerivanja, ponižavanja, pa čak, na nemilosrdan način i gubitak vlastitog života.

Kako kartoni sestara postoje tek od 1900.g. nije nam poznato koliko je sestara djelovalo u Banja Luci u tih prvih 28 godina, ali od 1900. evidentirano je 230 sestara. Umrlo ih je 175. Sve su one vjerno i svjedočki provodile u djelo karizmu svog Utemeljitelja. Svojim požrtvovnim, samozatajnim i nesebičnim radom utkale su sebe u srce ovog grada. Ustrajne u svom poslanju orale su duboke brazde sijući sjeme pismenosti i znanja, odgoja i kulture. Samaritansku ljubav Kristovu su uprisutnjivale u ljudskim srcima i donosile im Isusa milosrdnog Liječnika koji vida rane ranjenima, briše suze uplakanima, tješi nevoljne i ozdravlja bolesne.

Mi današnje sestre milosrdnice o ovoj 150. obljetnici izražavamo duboku zahvalnost Bogu za svako milosrdničko zvanje. Zahvaljujemo i sestrama u vječnosti jer su nama živima ostavile svijetli primjer nesebičnog predanja za Boga i bližnjega, te dokazale da je s Bogom sve moguće.

U zajedništvu sa svima vama ovdje prisutnima, molimo Gospodina da svojim blagoslovom obdari ovu našu mjesnu Crkvu kao i sve žitelje naše drage Banja Luke. Molimo ga da nas po zagovoru naše nebeske Majke Marije, nadahnjuje i vodi kako bismo vjerne svom poslanju Njegovo božansko milosrđe u današnjim okolnostima učinile vidljivim i djelotvornim.